Za dekonstukciju vlastitih pjesama nema boljeg izbora od bendova i izvođača s dugim stažem, pokojim žanrovskim odmacima i nebrojenim hitovima koje čuvaju poput asa u rukavu.

Jedan od takvih sastava je TBF (The Beat Fleet) koji će dodatno pojačati treće po redu Antivalentinovo, ove subote, 10. veljače u zagrebačkom Domu sportova.

Ovo sigurno nije bio jednostavan zadatak s obzirom na pozamašan i bogat diskografski opus benda, ali Mladen se uhvatio u koštac s njim i napravio jako dobar izbor uz dodatno pojašnjenje svake od pjesama.

1“Genije”

Tu pjesmu smo krojili kao svojevrstan glazbeni sarkastični skeč, glazbeno je građena na disco-dance beat-u jer smo u doba dance pošasti u Hrvata tu formu povezivali s plitkim glupanima koji nesvjesni svoje gluposti u pravilu misle da su najpametniji i svima sole pamet. Tri versa u pjesmi su uzeta iz tri različite pjesme s kojima Saša nije bio zadovoljan u cjelini nego samo s tim versovima. Dakle frankenštajnski smo ih zašili na beat i vezali parafraziranim refrenom pjesme Josipe Lisac “Ti si genije”.

Bilo je to ruganje s prepotencijom i s dance muzikom, ni u ludilu nam nije padalo na pamet da će se toliko primit, a već odavno imam dojam da je mnogima postala himna i nezaobilazna je na našim koncertima. Još uvijek se češemo po glavi misleći: “WTF!?”, ali je volimo izvodit i dobro funkcionira uživo. Mislim da je njenom konačnom ustoličenju na Olimpu hitova najviše kumovala izjava Gorana Ivaniševića: ” I’m a genius” u tijeku legendarnog Wimbledona 2001. jer se tek tad počela nenormalno vrtit na radiju.

2“Obračun kod Hakikija”

U ona doba kad u Splitu nisu, kao danas, nicali objekti brze prehrane kao gljive poslije kiše postojalo je dva, tri mjesta gdje si mogao pojesti dobar burek ili je nama bio dobar jer za bolji nismo znali. Jedan od tih je bio burek od Hakikija čija buregdžinica je smještena u gradskoj jezgri, a kako je tada ekipa puno više visila po trgovima u centru jer nisu imali društvene mreže tako bi veliki dio njih na kraju izlaska svratio po svoju porciju tople sreće uključujući i nas.

Hakiki je bio omiljen i svima poznat, pa spačka kojom je neki berekin odlučio živcirat Hakikija neko vrijeme nije mogla proć nezapaženo. Berekin je odlučio išarati bezveznim grafitima cijelu fasadu Hakikijevog objekta koja je bila uvijek uredno obojana i čista i to se ponavljalo svako malo čim bi Hakiki prebojao fasadu i vjerojatno čupao kosu. Cijela epizoda je završila jednim zadnjim grafitom skromnih gabarita ispisanim na sredini svježe obojanog pravokutnika kraj ulaznih vrata koji je glasio: “Oprosti Hakiki”. Hakiki je splitska legenda i nije čudno da se našao i u Sašinoj nadrealnoj pripovjetci.

3“Đita”

Talijanska riječ “gita” znači putovanje, izlet, a u Dalmaciji se odnosi na krstarenje. Jedno ljeto smo unajmili za cijeli bend jedrilicu i 7 dana lunjali srednje-dalmatinskim otocima. Jedna od stanica na putu je bio i otočić Šćedro preko puta Zavale na Hvaru. Luka zna vlasnika valjda jedinog restorana na Šćedru pa smo se stali javit, okupat i smazat malo morskih delicija. Dan je iscurio u miru kakav samo Dalmacija pruža ljeti, Sunce je zaronilo, pala je noć i počeli su pristizat svatovi slovačkih mladenaca koji su odlučili proslaviti vjenčanje u tom restoranu.

Parada kiča se brzo zahuktala i valjda su alkoholni glasovi u glavi jednom od uzvanika prišapnuli da je došlo njegovih 5 minuta da zablista na sceni. Krenuo je pjevački nastup koji nam je ostavio ožiljak na psihi jer nismo imali gdje pobjeći. Nastup se sastojao od beskonačnog jednoličnog scat-anja: “param-param-pam-piro…param-param-pam-pi-ra-ro” na neke najgore dance instrumentale sa rijetko viđenim žarom kod izvođača. Zato smo na kraju Đite odlučili otpjevat te stihove slovačkog kralja scat-dance-a i dali smo montirat debilan spot sa snimkama s mobitela nastalim za vrijeme te đite da treš bude potpun. Kako ide ona… “ako ih ne možeš pobijedit, pridruži im se”?

4“Smak svita”

Bio je to jedan od onih dana u Splitu kad južina ubija volju i onih najupornijih, a mi smo dogovorili probu jer smo morali iz nekog razloga. Dovršili smo demo snimke za “Galeriju Tutnplok” i spremali smo se za studio, možda smo se zato i našli da prosviramo stvari još jednom. Iako je atmosfera bila ubitačna nekako je na samom kraju probe spontano krenulo jammanje na riff koji mi se odmah svidio i prvo što sam otpjevao je “tu-du-du, nema nam pomoći” zbog sveukupnog dojma tog dana.

Sljedeća misao mi je bila: “smak svita” kao tema i kao splitski sleng za nešto što je odlično. Saši se to svidilo, uzeo je snimku instrumentala koju sam ih jedva nagovorio da snimimo jer su svi jedva čekali odjurit doma i sklupčat se dok ne prođe Jugo-Godzila. Saša je nakon probe sjeo na autobus, stavio slušalice na uši i do Zagreba napisao tekst. To nam je možda i najveći hit koji je uklizao u 5 do 12 na kraju najbezvoljnijeg dana.

5“Vuk”

Na prvom albumu smo odlučili da će svatko od nas tri vokalista repat po jednu stvar solo i složit osnovni beat kako god želi, a nakon toga su sugestije i intervencije ostalih bile dobrodošle i prihvaćene ako se svide solistu. Sašina stvar je “Adam”, moja je “Ye’n, dva”, a Luka je odabrao Sašin tekst naslovljen “Vuk”. Njegov odabir nam je bio iznenađujući obzirom na prilično taman karakter tog teksta u kojem se autor uspoređuje s vukom jer je Lukin karakter dominantno reggae-veseljački, al Luka je tada bio duboko uronjen u Tricky-ev opus što se čuje u beat-u koji je složio. Vezano uz Lukin veseli karakter i snimanje mračnih pjesama želim navesti primjer snimanja njegovog versa na pjesmi “Spazam” koja je također u trip-hop điru.

Nakon ne znam kojeg neuspjelog pokušaja da uskladi boju vokala i traženu emociju Luky ispaljuje na njega i po ko zna koji put mu daje upute, sugestije i ohrabruje ga da se skoncentrira jer je nadomak uspjeha na šta mu vidno isfrustrirani Luka replicira: “Tribali smo snimat neku drugu stvar! Kako ću snimat ovo, jel vidiš da san doša u majici na Miki Mausa!?” Nakon toga su nam suze frcale vodoravno od smijeha i završili smo snimanje za taj dan.

E, sad, priča vezana za Vuka koja se nama usjekla trajno u sjećanje se dogodila na prvom koncertu u Zagrebu u “Gjuri”. Glazba kreće, atmosfera je savršena, Luka se sprema odsvirat uvodnu temu na klarinetu nakon koje treba krenut rap, međutim uvod se razvukao preko svake mjere, a on nikako da počne, okrenut je leđima publici i nešto kao puše u klarinet, ja ga povučem za rame: “Aj kreni!”, a on blijed kao Casper, razrogačenih očiju, ustima miče kao riba na suhom i kao da me uopće ne registrira. Kasnije smo ustanovili da je svemu kumovala jaka trema s kojom se borio na tim našim prvim nastupima, al moram priznat da nas je pošteno prepao jer smo mislili da mu je kakav voodoo vrač posisao dušu.