Tek koji sat pred prvi koncert Guns N’ Rosesa u Zagrebu, krajnje je vrijeme da se kaže: tvrdnja kako u Arenu stiže najveći rock-bend ’80-ih ne samo da je ofucana, nego na prvi pogled zvuči i dvojbeno.
Teško da bend koji je tek koncem tog desetljeća objavio samo dva longplaya može zaslužiti tu titulu, pogotovo ako se uzme u obzir da je čitavu prvu polovicu osamdesetih scenom žario i palio jedan tako masovno popularni trio poput The Police. Drugu polovicu osamdesetih, pak, dugotrajno je obilježila Metallica, koja je čak tri svoja presudna i vjerojatno najpopularnija albuma (“Master of Puppets”, “…And Justice For All” i ‘Black Album’) potpisala upravo neposredno uoči i za vrijeme zenita Axlove družine.
A ako bismo bili do kraja pošteni, pa se prisjetili još i alfa-predaka rock’n’rolla – nisu li neuništivi The Rolling Stonesi svoju posljednju renesansu započeli baš 1988./89., snimanjem iznimne ploče “Steel Wheels” i najvećom svjetskom turnejom do tada viđenom, “Urban Jungle” (koja će iznjedriti “Flashpoint” kao najavu vrlo dobrog “Voodoo Lounge”!), gdje su im predgrupa bili baš, pazite sad, Guns N’ Roses?
Ako je, dakle, tome tako (a jest), zašto je u kolektivnoj svijesti upravo Gunsima pripala titula najvećih rokera dekade? Najkraći odgovor glasi: najmanje četiri godine su bili najpopularniji hard-rock bend na planeti i točka.
Istinski rock-fanovi mogli su tih godina uglavnom lizati rane. Utjeha je bio novopokrenuti MTV-u svojoj prvoj petoljetci ozbiljna, pa čak i progresivno-trendseterska postaja, na kojoj se mogla vidjeti hrpa glazbe iz nekih rockerskijih vremena, a od aktualnih stvari se ipak nastojala procijediti i prikazati ona bolja esencija. No, u odnosu na sedamdesete, a pogotovo na šezdesete, ispuhanost i potrošenost čitavog žanra nije se nikako mogla zanijekati. Bilo je to vrijeme u kojem Bon Jovi i Kiss imaju ultimativne hitove (“Living on a Prayer” / “Crazy, Crazy Nights”) – sve je rečeno.
Samo u takvom trenutku u povijesti, moglo se dogoditi da parajući riff koji otvara “Welcome to the Jungle” i njegovo vrtoglavo poniranje u vlastiti halucinantni distorzirani eho zvuči onako kako je svima zvučao: kao udar hidrogenskog projektila u umrtvljene uši. Mogli ste biti klinac koji tek kupuje svoje prve rock i metal-ploče, kao autor ovog članka, ali čak i tako zeleni i naivni niste mogli previdjeti da je, nakon dugo vremena, na gramofone stigla sasvim friško izdana, sasvim posebna stvar.
Doista, sve priče o najuspješnijem i najprodavanijem debi-vinilu svih vremena manje su bitne (to će se dogoditi tek nešto kasnije, kad curice iz mog razreda otkriju “Sweet Child O’ Mine”…): važno je da nijedan album tih godina nije plamtio ni približno toliko otrovnom rock-energijom i nepatvorenom žestinom kao “Appetite For Destruction”. Zato smo ga i vrtjeli do iznemoglosti.
Ali, nije se tu radilo samo o tome da je dotad umorni i otpisani rock’n’roll neočekivano podigao ruke u napadački gard: manični, urlajući bijes nepoznatih mladih autsajdera, njihova urbana paranoja i suludo autentičan nagon za samouništenjem zvučali su toliko istinito i direktno da je čitava ploča odisala upravo neugodnom iskrenošću, koja je uspjela vratiti otpadnički duh rocka na njegova ishodišta četvrt stoljeća poslije, a čak i neiskusne slušače natjerati da osjete kako iz zvučnika smrde cigarete, benzin i znoj pomiješani s kokainom (najuočljivije u “It’s So Easy“, “Nightrain” i “Mr. Brownstone“, sve redom vrhunskim komadima).
Pritom, dakako, nije sporno da je krajnje zapaljivi hard-rock Gunsa itekako vukao na Stonese, pa i Aerosmith. Bratska bliskost masnog, praštećeg zvuka i zaprepašćujuće riffoidne ritmičnosti briljantnog Izzya Stradlina, s fascinantno raspomamljenim, metaliziranim blues-rockom Slashovih solo-dionica, međutim, na ovoj je ploči dostojna oba spomenutih bendova iz njihovih najboljih dana – a to je već prilično opaka stvar, pogotovo kada iza njih sjedi Steven Adler, koji po dobošu i ritam čineli ne zna raspaliti drukčije nego garažno prljavo.
E, sad tome dodajte još Slashov cilindar i kovrče iza kojih se ne vidi tamnoputo lice, pa Duffa McKagana plavokosog basista od dva metra, i na kraju još gotovo patuljastog frontmena s maramom oko glave i glasom tako prodornim da kraj njega Steven Tyler zvuči odmjereno i mekano: to je bila prigoda koju MTV nije mogao propustiti. I nije – a to je, uz ustajale osamdesete i jednu od najboljih inicijalnih ploča svih vremena, treća sreća koja je snašla Gunse: bili su idealan objekt novog medija koji je postao svjestan svoje moći, ali i potrebe za novim rock-zvijezdama.
Bon Jovi je, doduše, bio proizveden, Kiss je galopirao komercijalom, ali – pravog rock-stara s jakom pločom nije bilo već jako dugo. Gunsi su, osim albuma nakrcanog napalmom, imali i već spomenutu rock-baladu s vrhunskim Slashovim gitarskim radom… Aleluja: vrata MTV-a otvorena su i za hard-rock, pa sve više i za heavy-metal, a Gunsi su bili neupitne perjanice novog trenda.
Što je to bilo toliko divlje privlačno u prvoj pojavi Gunsa, možda najbolje ilustrira koncertna izvedba Aerosmithove “Mama Kin” koju je šira javnost ugledala na ploči “GN’R Lies” (1988.), a čija se A-strana sastojala od prvog reizdanog službenog EP-a grupe, “Live ?!*@ Like a Suicide” iz 1986. Ako se, naime, manijakalno ubrzana “Nice Boys” još i čini donekle (ali samo donekle) naivno, u izvrsnoj izvedbi Aerosmithova standarda nema ama baš ništa takvoga.
Opaka Stradlinova ritam-podloga reži kao motorna pila bez nadzora, Slashova stop-n-go wah-wah gitara odaje počast Hendrixu da bi na kraju eksplodirala u minimalističkom baražnom solu, a Axlov sasvim raspukli, drečeći vokal zvuči toliko grubo i natopljeno whiskeyem da je to – neodoljivo. Doista, doimalo se kako Gunsi sa svakom sljedećom pjesmom upumpavaju nove i nove litre svježe krvi u vene pravog rocka, kojem se opet moglo vjerovati.
Što je pak curicama bilo toliko privlačno u toj istoj pojavi Gunsa, najbolje je pokazivala prva pjesma na drugoj strani istog LP-a. “Patience” je, kao nijedna pjesma benda prije nje (a, pokazat će se, ni poslije) demonstrirala da su isti ti likovi, čijih su se postera naše majke užasavale, u stanju odvaliti vrhunski komponiranu grand-baladu a da pritom nigdje ne zazvuče smiješno. Dapače: “Patience” je iznimno profinjen akustični gitarski rad, zorna demonstracija koliki je lavovski dio zvučne slike, ali i ideja benda na vrhuncu moći, iznio upravo Stradlin, beskrajno talentiran i samozatajan gitarist od čijeg se odlaska bend nikada nije oporavio.
“One in A Million“, pak, pokazala je Axla Rosea kao sve ambicioznijeg autora i prezentirala rockerski špirit benda u nabrijanoj, ali znalački odmjerenoj acoustic-electric fuziji. Nikoga nije, međutim, zanimao sjajan rock’n’roll britkih, štektavih Stradlinovih rafala na telecasteru u pozadini Axlova jedem-žilete-glasa: ono što je taj pterodaktilski vokal pjevao o homoseksualcima, strancima i policiji pokrenulo je lavinu novinskih napisa, moraliziranja, tračeva, bojkota, peticija, pametovanja… čime su mediji zapravo puhali u jedro propagandne mašinerije samog benda, pa smo mi, koji smo ih toliko voljeli da smo sve gutali, saznali i da frontmen boluje od manično-depresivne psihoze, da ne uzima lijekove, da je pucao u vepra, da je Slash mulat, da se najavljuje nova ploča, da se članovi benda na turnejama ponašaju kao banda nasilnih narkomana, da je zbog ovisnosti o kokainu i heroinu Steven Adler izbačen iz benda (to nam se uopće nije činilo značajno, ali bilo je, itekako), da Axl ima nešto protiv crnaca, da se najavljuje nova ploča, da Slash kod kuće ima zbirku lijepo razvijenih pitona i ostalih konstriktora, da su svađe u bendu sve češće, da je Axl zalijepio šamarčinu Davidu Bowieu (tako mu i treba, mislili smo, a da nismo ni znali zašto), da Izzy ima pjesme za čitav album, da Axl ima pjesme za čitav album…
… i tako nismo primijetili da je već prošlo tri godine, a da nove ploče nema niotkud. Guns N’ Roses su bili valjda jedini bend koji je toliko puta mogao najaviti novi projekt kao da je sad tu, evo samo što nije, a da ih nijednom ne pošaljemo kvragu. Eksplozivna “You Could Be Mine” je, svojim oporo-mizoginim punjenjem u kombinaciji s neviđenim specijalnim efektima “Terminatora 2”, pokazala da imamo što očekivati.
Kada je konačno objavljeno da su novi Gunsi vani – i to u formi 2×2 vinila, što je bila valjda najveća doza studijskog albuma koju smo mogli zamisliti! – na Balkanu se već zametnuo rat koji se, činilo se, nije zezao. Što je bio manji problem: veći je bio što rujna 1991. Gunsi nisu stizali u trgovine. Sreća pa je potražnja za “Use Your Illusion I & II” bila tolika da su čak i dućani široke potrošnje u Grazu imali oba primjerka u izlogu, a tamo se moglo lako stići preko Slovenije.
Iz ondašnje perspektive, činilo se da je sve u najboljem redu: “Right Next Door to Hell” i “Dust N’Bones” bili su onakvi Gunsi kakve smo htjeli: manijakalni i nabrijani, sa zadahom whiskeya i prstom u uhu. “Live and Let Die“, međutim, baš i nisu (što taj klavijaturist radi tu??), “Don’t Cry” je bio fina balada – nismo ni slutili koliki će hit postati – ali već se sredinom B-strane prve ploče jasno čulo da su nekadašnji kalifornijski divljaci ipak postali otupljeni osvojenim komforom. Gitare više nisu toliko parale uši, bijesa i baruta u zvuku bilo je sve manje, a salonskih klavijatura sve više.
Definitivna potvrda da su se Gunsi izmjestili u neku drugu galaksiju bio je mamutski hit “November Rain” na koji je stiskavce plesala čitava generacija – koliko god da je u tu svrhu dobro došao, nismo se mogli ne pitati što, dovraga, sekcija gudača ima raditi u studiju s najvećim divljacima među rockerima… Nakon nekoliko euforičnih preslušavanja, čitava stvar počela je polako zaudarati. No, golema količina pjesama bendu je osigurala barem nekoliko žestokih rokačina (teškoartiljerijski “Locomotive” prije svih, golema i sablasna “Coma”, “Double Talkin’ Jive”, “Garden of Eden”, “Dead Horse”…), dok su sentiši koji su harali televizijom, pak, bili prepunjeni iznimno impresivnim, moćnim Slashovim solažama (“Estranged“, “November Rain”, “Don’t Cry”, a tu je bio i golemi “Civil War“) na temelju kojih se odmah odobrila nova tranša vjere poljuljanom sastavu.
Bili su toliko omiljeni da bi im se nastavilo vjerovati i za manje od toga. O tadašnjoj veličini Gunsa možda najbolje svjedoči upravo činjenica da su čitav planet makar nakratko uspjeli uvjeriti u marksistički aksiom da kvantiteta uvjetuje kvalitetu, iako je sam marksizam od pada Berlinskog zida brže-bolje otpremljen u ropotarnicu historije.
Prava istina je, međutim, glasila da taj bend, koji je upravo punio stadione na najvećoj i najdužoj koncertnoj turneji u povijesti, više nema mnogo veze sa zajebanim i opasnim kvintetom koji je četiri godine ranije pomeo sve oko sebe. Prije svega, gubitak Stevena Adlera bio je daleko veći nego što se moglo naslutiti. Matt Sorum je možda lijepo iznio najbolji album The Culta (“Sonic Temple”), ali njegovo je bubnjanje u odnosu na esencijalni Adlerov rock-feeling dozlaboga dosadno,kompjuterski precizno i hladno tik-takanje. Kad se tome doda nenadoknadivi odlazak ultimativne rockerske ritam-gitare Izzya Stradlina, postaje jasno da je grupa već te 1992. izgubila najveći dio svoje ulično-neušminkane podloge (kako u glazbenom, tako i u ljudskom smislu) i postala samo golemi brend na čijem se nasljeđu mogu još uvijek vrtjeti milijuni novaca, usprkos Axlovoj konfliktnosti i egocentrizmu.
A kako stvari zapravo stoje kad osoba poput njega dobije svu kreativnu kontrolu, najbolje pokazuju najveća reklama za tjesteninu u povijesti (ni po čemu adekvatan “The Spaghetti Incident?“) i beskrajno dosadna i jalova saga oko “Chinese Democracy“, u kojoj je sam Axl bezbroj puta ispadao tragično neozbiljan, djetinjast i smiješan. Sve zajedno dovelo je do toga da više ne znam nikoga tko bi se deklarirao kao istinski obožavatelj Gunsa. Nikakvo čudo: takvo izjašnjavanje se, nakon svega, gotovo doima pomalo nezgodnim – ako ništa drugo, onda zbog mazohističkih konotacija.
Kuda pretjerana samodopadnost vodi, Gunsima je kao ništa drugo pokazala erupcija uspjeha Nirvane te iste 1992. Njihova glazba, poetika, pristup i stil odvalili su publici i Axlovoj kompaniji pravu svemirsku pljusku od koje se nitko nije oporavio. Što se tiče samih Gunsa, teško je ne zaključiti da je tako bilo, zapravo, bolje po njih. Bez prave konkurencije i opozicije, toliko bi dosadili bogu, vragu i ostalim metafizičkim bićima da bi na njihov spomen ljudi vjerojatno imali spontane napadaje raznih vrsta.
Ovako se, međutim, era njihova kozmičkog uspjeha ukazuje kao onačna dekadencija posljednjeg romantizma kapitalističkog svijeta,u kojem se još istinski vjerovalo da svoju vlastitu osobnost vrijedi izboriti pobunom protiv autoriteta i društvenih konvencija, ako drukčije ne ide. Aklamacija Nirvane, pak, najbolja je ilustracija kako se publika u međuvremenu masovno prepoznala u šutljivom i deprimiranom zatvaranju u sebe, bijegu od gomile i ljubomornog čuvanja vlastite individualnosti samo za odabrane.
Uistinu, teško se može naći bolji prikaz kontrasta između osamdesetih i devedesetih, ali, osim te usporedbe, u priči o dva najveća benda u posljednjih dvadesetak godina postoji i barem jedan detalj koji ozbiljno uznemiruje. Aktualni duh vremena, naime, nasljeđu Nirvane sve više daje na aktualnosti i težini, dok uličnu rebeliju Gunsa prokazuje kao sve – staromodniju. Tjera li vas to da se zapitate?
