“Na neki način smo i mi relikt, pokušavamo biti bend koji neće samo plakati za voljenom osobom i tugovati za promašenošću života, ploča je dosta angažirana. Zvuk je drugačiji, mnoge će možda iznenaditi ali opet ima pečat starog ‘Pušenja'” riječi su kojima legendarni pjevač, autor, gitarist Zabranjenog pušenja Davor Sučić (pardon, prof. Davor Sučić), poznatiji kao Sejo Sexon, opisuje naslov novog albuma koji se zove “Muzej revolucije“.
Kako je nedavno Sučić diplomirao povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, moguće je konstatirati da je faks imao udjela u krštenju novog albuma. A o povijesti Zabranjenog pušenja, neke nedoumice je najbolje rastumačio profesor Sučić osobno.
Vaš zadnji, dvostruki album “Hodi da ti čiko nešto da” bio je prodavan po popularnoj cijeni od 44 kune. Kakva su iskustva sada nakon 3 godine?
Eksperiment je ispao jako dobar i nastavit ćemo i s ovim CD-om tako. To je populistička mjera, ali sve je bolje od cijene od 120 kn. Pogotovo naša publika, koja je uglavnom studentska ili proleterska omladina, nije baš pri parama pa mi pokušavamo odigrati da cijena bude pristupačna. Mislim da je generalno cijena CD-a pretjerana i da bi se s cijenom od 50-ak kuna svi mogli uklopiti, to je neka naša taktika, uspjeli smo u Bosni i Hrvatskoj izvesti, nadamo se da ćemo uspjeti ovaj put to i u Sloveniji. 
Osim što izdajete novi album, tu je i diploma Filozofskog fakulteta.
A dobro, to se malo pretjeruje, s tog se fakulteta svako malo izlazi jako puno dobrih radova, tako da me malo stid da se mene apostrofira u medijima, možda zbog naslova, mada rad nije samo o toj aferi. Kompletan naslov je “Sukob omladinske subkulture i jugoslavenske službene politike osamdesetih godina dvadesetog stoljeća”. Obuhvaćeni su Polet, Mladina, Naši dani i svi ključni momenti u muzici, sve sam pokušao dovesti u kontinuitet.
Nije to loše ispalo obzirom da mi je to prvo djelo preko tri strofe. Pjesma je skroz druga tehnologija, ovdje treba čovjek treba biti skroz uporniji i studiozniji, što zahtijeva 8-9 mjeseci rada. Ja sam naučio na maksimum tehnologije u minimum vremena, zato sam i odabrao formu rock pjesme, koja je za mene puno kompatibilnija.
Studirajući tu građu i novine, išao sam po Beogradu, Zagrebu i Sarajevu, skupljao materijale za diplomski, vidio sam da ta stvar uopće nije tako bezazlena za tu vlast. Pokretani su ozbiljni mehanizmi. Grupe kao što su Buldožer, Čorba, Zabranjeno pušenje, Azra, punile su dvorane od 5-6 tisuća ljudi i to je bio korijen afere ‘Crk’o Maršal’.
Dok je to bilo po podrumima i šupama, vlast se nije toliko sekirala. A kad su stvari počele privlačiti enormno puno ljudi, kada su tiraže bendova i omladinske štampe počele rasti (Polet je u jednom trenutku dogurao do 400.000 primjeraka), počele su igre u kojima je “Crk’o Maršal” samo jedna od mnogih. Bile su razne afere, optuživani su i Laibach, Čorba, Dugme, Azra…
Dakle, 27.11.1984., na koncertu u Rijeci se dogodilo, da je pojačalo marke Marshall riknulo…
To je gaf s tonske probe, kada je nama za vrijeme probe crklo pojačalo marke Vox. Neki bend iz Rijeke nama je posudio to Marshall pojačalo, koje se stavljalo na binu. Kad je Nele vidio to pojačalo marke Marshall, rekao je ‘Crk’o Marshall. Mislim na pojačalo’ jer nije znao donosi li se Marshall upravo ili odnosi. Svi smo se nasmijali, a njemu se to toliko svidjelo da je odlučio ponoviti na samom koncertu ‘Raja, malo nam je koncert kasnio jer je crk’o Marshall.’ Pa dramska pauza, nasmijala se cijela dvorana. ‘Mislim na pojačalo.’
Tek 20 dana nakon toga u dnevnim novinama u Novom listu izašao članak koji je bio početak te hajke. Mislim da se autor članka zvao Veljko Vičević, ovim putem ga pozdravljam, napravio nam je odličan PR kakav nakon toga nikad nismo imali.
On je poslije priznao u jednoj beogradskoj reviji da je iz Sarajeva dobio materijal (u članku je koristio i neke druge podatke), što će reći da je sarajevski vrh instalirao cijeli proces i skandal. A da bi oni ostali čistih ruku, krenuli su iz Hrvatske, tako da je ispalo da Hrvatska reagira, a da se oni, avaj, u Bosni mogu samo složiti s time i maknuti nas iz svih medija i programa.
Tada se baš i nije činilo kao dobar PR… Spremali ste album “Dok čekaš sabah sa šejtanom”…
U početku smo se preplašili. Mi smo bili mala riba u svemu tome. Policija nas je privodila, dolazila nam je u kuće, bojali smo se pretresa, ne zato što bi nešto mogli naći nego zbog podmetanja, to nije bilo liberalno i demokratsko društvo, to je bilo vrijeme u kojem si mogao fizički nestati, nije tu bilo odbora za ljudska prava, nisi se imao kome žaliti.
Znali smo kako to funkcionira, ako je bilo potrebno da se nekoga makne, te su službe uglavnom uspijevale u tome. Ali kad smo vidjeli da je iza nas netko stao, a stali su Polet, Mladina, Iskra, Naši dani, Studentski list, pa čak i Slobodna Dalmacija u kojoj je tada pisao Viktor Ivančić, koji je stao u našu obranu, onda smo vidjeli da situacija nije tako crna.
U socijalizmu, ako nije bila jednoglasna osuda, stvari su malo teže funkcionirale. Čim je omladinska štampa počela talasati situaciju, optužbe su se povukle.
Onda smo radili mnogo smirenije, drugi album “Dok čekaš sabah sa šejtanom” smo mirno radili, ali je ploča imala problema u distribuciji, imali smo problema s radio stanicama, trebalo je malo vremena da prođe i da bude normalna atmosfera oko nas. U početku nije prošao kao prvi, iako je bio jednako kvalitetan, ako ne i bolji.
U to doba studirali ste i medicinu.
To se završilo kad je rat počeo. Onda te život baci u neka mjesta za koja se nisi sanjao da ćeš ih doživjeti. Tako da je taj fakultet ostao neprežaljena ambicija moje majke. Samo zbog nje mi je žao. Muzika mi je bila izvor prihoda i kad sam studirao, a od 21 godine sam profesionalac u muzici, tako da nikad nisam mislio ni ozbiljno raditi, no kad sam već to upisao s 18 godina, htio sam to završiti.
Dobro sam to kotrljao prve 3-4 godine, sve dok ovaj posao nije postao velik i počeli raditi velike turneje. A turneja u bivšoj Jugoslaviji je značila nešto drugo nego danas, onda si 3-4 mjeseca bio van kuće, a danas to traje dva vikenda. Dogurao sam medicinu skoro do kraja, ali valjda mi to nije bilo suđeno.
Da Pušenje nije bilo tako profitabilno, koju biste specijalizaciju upisali?
Upisao sam medicinu da završim psihijatriju.
Sada obavljate neku drugu vrste terapije.
Pa je… rock’n’roll je na neki način sedativ za ljude. Kako sam stariji, vidim da je to ljudima puno značilo, možda više nego nama. Mnogi su ljudi svoje živote na neki način odabrali i profilirali na našim pjesmama te formirali svoju filozofiju života na našim pjesmama, što je veliki kompliment, budući da smo se mi samo zajebavali.
Što bi rekao Bregović ‘Baš me briga, svakom sve ja mogu reći fino, mene ionako nitko ne uzima za ozbiljno.’, to je bila naša pozicija u kojoj smo plivali to cijelo vrijeme. Danas vidim da je to ljudima bilo jako važno, što je najveći kompliment koji možeš dobiti.
Volite se igrati riječima, pjesme vam se često mogu višesmisleno shvatiti. Za koju pjesmu od Pušenja ste čuli najmaštovitiju interpretaciju stihova?
“Nedjelja kad je otiš’o Hase”. Oko te pjesme su se raspredali raznorazni mitovi, a druga pjesma je “Pklatovi”. O toj pjesmi sam čuo stvarno baš fantazmagoričnih tumačenja. Nje su se dohvatili mistici i new-ageri, rekli su da ona predviđa armagedone.
Kod te dvije ljudi su najviše odlutali u razmišljanjima, što je dobro, svak treba shvatiti na svoj način. Ima istine u naslovu “Video Killed The Radio Star”. Video je puno ubio muziku, jer su interpretacije ljudi postale one koje vide na videu, a ne one njihove, vlastite, što je bilo veliko bogatstvo muzike. Nekad je svaki slušatelj sebi u glavi režirao svoj spot i vrtio svoju interpretaciju te pjesme.
Vi ste se snašli i u spotovima. Bilo je tu i zanimljivih i duhovitih uradaka.
Ako ne možeš pobijediti neprijatelja, onda mu se prikloniš. Spot je samo režisersko viđenje pjesme. Imali smo iskustvo iz Nadrealista, veliki dio ekipe smo imali u samom bendu: sami smo radili scenarije pa čak i knjige snimanja. Spotovi su ispali dobri.
Vaš najkontroverzniji spot bio je za pjesmu “Manijak”.
Da, tad je bila afera Agrokomerc. Sadržaj spota je bio da jedna manekenka stišće biskvit Tops na kojem piše Agrokomerc dok je manijak siluje u parku, a taj Tops se sve više krivi i deformira. Mnogi su ispravno primijetili tu simboliku, tako da je taj spot skinut nakon jednog emitiranja. To je bio spot u produkciji TV Sarajevo i do danas ne mogu ga naći.
Oko 1990. planirali ste s Darkom Ostojićem Minkom iz Nadrealista solo ploču. Što je s tim?
To je ustvari bio početak “Fildžana viška”. Otišli smo iz Pušenja ne zbog nacionalnih netrpeljivosti nego nam se nije sviđalo kako naš menadžment radi. Rasplinuli smo se na strategiji hoćemo li biti najbolji bend ili najveći bend.
Minka i ja smo htjeli da budu dobri nastupi i dobra muzika, a druga frakcija je htjela puno sponzora i da napravi po nama previše kompromisa. Već je turneja za album “Male priče o velikoj ljubavi” bila nakićena po velikim dvoranama, s odabranim repertoarom za mamu, tatu, cuku, bebu i kućnu pomoćnicu, donijela je jako puno para, ali u suštini je bila prevara, mi smo to zvali ciganluk. To se nama nije sviđalo.
U vrijeme rata u Sarajevu bilo je glazbeno zatišje…
A slušaj, rock’n’roll ne može bez struje… Radili smo Top listu nadrealista na radiju, onda smo snimili nekoliko epizoda Top liste nadrealista 1993., 1994., komponirao sam za predstave, prateći bend Top liste nadrealista bio je Skroz, koji je sada poznat po svom alter rock usmjerenju. 1997. smo potpisali za Dallas, izdali “Fildžan viška”. Kako smo imali 7 godina da napišeš CD, imaš kritičnu masu dobrih pjesama.
Počeli ste kao ritam gitarist, pa ste nakon 20 godina prešli na mjesto pjevača. Kako se sada osjećate na sceni u odnosu na prije?
Moj najveći problem je bio što nisam znao gdje ću s rukama. Onda su ti 20 godina ruke na instrumentu. To ti je sve kilometraža, nastupi su za svaki bend vredniji od 10 proba. Pomalo se korigiraš, vidiš gdje griješiš, gdje si predug, prebrz, nervozan.
Ja sam izletio na tu binu potpuno nespreman za poziciju frontmena, međutim ja kao autor pjesama više sam imponirao publici i smatrao sam da je poštenije da ja otpjevam to, sa svim nedostacima koje imam, nego neki drugi pjevač. Maka (Marin Gradac) je bio stvarno dobar pjevač, ali publika ga baš nije prihvatila, pogotovo ona stara.
Recimo da se na prostoru bivše Jugoslavije osnuje rockerski Hall of Fame. Osim vas, koji bi članovi Zabranjenog pušenja bili u tom Hall of Fameu? Je li bi to bili svi ili samo neki?
Svi članovi. Ne bi bilo nobiliteta u postavama. Pazi, poratno Zabranjeno pušenje postoji dulje i snimilo je više glazbe nego prijeratno. Prijeratno Pušenje je imalo težak zadatak da bend stvore i plasiraju na zajebanu jugoslavensku rock ligu koja je bila najjača u Europi.
S druge strane, težak je posao bio je vratiti bend u igru, koji je ostao bez frontmena i koji je imao mitsku aureolu, naročito kad je dio ekipe otišao u Beograd i bio politički anatemiziran. Nije bio jednostavan posao i vratiti se. Ali što kažu, što te ne ubije, to te ojača, tako da je sada Pušenje jedan od najboljih bendova jer je imao mnogo utakmica u nogama, i teških i s lošim suđenjem i s dosta lošom atmosferom.
Pjesme same ne znače ništa dok ih ne prožive ljudi koji će ih iznijeti na sceni. Bitna mi je njihova energija na koncertu – zbog toga je bend bend. Nikad nisam opterećivao starim zvukom Pušenja, htio sam da sviraju svoju muziku i da ne zvuče kao grupa plaćenika, nego onako, iz srca.
Što je s Emirom Kusturicom? Bi li i on kao član grupe ušao u Hall of Fame?
U onoj fazi u kojoj sam ja s njim surađivao, to je stvarno bio čovjek ogromne energije, ogromnog znanja i velike želje za dokazivanjem. Bilo je veliko zadovoljstvo s njim raditi. Ovaj današnji… ne znam.
Recimo da nastupate u Beogradu i na dan koncerta dobijete SMS poruku od Neleta: mogu li doći na koncert i otpjevati “Novog frajera”? Koja je vaša reakcija?
To jako komplicirana situacija, o kojoj ja ne bih govorio. Mi smo grupa slobodnih ljudi, možemo svirati svugdje, i u Bosni, Hrvatskoj, Beogradu, Pančevu, nismo ničim ograničeni ili opterećeni, što se za beogradsku ekipu ne može reći. Koliko su njihove odluke njihove odluke, skroz je diskutabilno. Koliko slobode danas ima Nele Karajlić u svojim odlukama, ne znam.
Koliko ste uspjeli odnos s njim riješiti, da sami sa sobom imate čistu i mirnu situaciju?
Dulji period smo jedni drugima poštovali životne izbore, ali u zadnje vrijeme odnosi su dosta narušeni. No, show must go on.
Je li Elvis J. Kurtovich preživio suspenziju nakon nastupa Let3 u svojoj televizijskoj emisiji?
Nije, dobio je otkaz. Sada radi na radiju, kamera definitivno nije za njega. Za njega je bolje da se stvari ne vide.
Sreli ste nekog tko je čuo za Zabranjeno pušenje, ali nikad nije čuo niti jednu pjesmu. Koji biste mu album Pušenja preporučili?
“Pozdrav iz zemlje Safari”. To je fini presjek naših ideja o muzici, od post punka, do on the road poezije. Na toj ploči su tri pravca koja i danas slijedimo. A što se tekstova tiče, najzadovoljniji sam s tekstom za pjesmu “Na straži pored Prizrena”.
Koju ste ploču u svojim formativnim godinama slušali, onako, do iznemoglosti?
“London Calling”, dvostruki album The Clasha. Nisam ga uopće skidao s gramofona. Odnosno skidao sam samo kad sam htio zamijeniti prvu ploču “London Callinga” drugom pločom “London Callinga”.
Počeli ste svirati gitaru s 12 godina, no ono po čemu vas mnogi pamte su tekstovi, odnosno pričanje priče unutar pjesme. Što ste činili da održite tu sposobnost da se vremenom ne ugasi?
U početku je Elvis J. Kurtovich pisao za Pušenje. On je bio glavni kreativac, što se tiče tekstova, a mi se manje-više nismo ni trudili jer smo uvijek dobivali svježu robu od njega, ali kada je otišao iz Pušenja i osnovao svoj bend Elvis J. Kurtovich and His Meteors, onda smo i mi počeli pisati.
“Anarhija All Over Baščaršija” je moj prvi tekst. Brzo sam napredovao u tom poslu. Vidio sam da se to ljudima dopada, imao sam sreću da se prvi LP dobro prodao i to mi je dalo podstrek da se s time dalje bavim.
Pročitao sam ‘Davor Sučić Sejo Sexon je rođen 7.6. davne 1961.’ Kako vam zvuči ovo ‘davne’?
Pa meni se ne čini tako davno. Jako je dinamičan ovaj sport. Vrijeme je zakrivljeno, sve ovisi koliko se primičeš i odmičeš svjetlosnom izvoru. A ja sam stalno bio u tom svemirskom brodu i kad se ti vratiš na Zemlju, vidiš da su ljudi stariji 80 godina, a ti se osjećaš kao balavac. Tako se ja osjećam, kao čovjek koji još puno treba naučiti, vidjeti, dati, poraditi na sebi…
foto: Zabranjeno pušenje Times / Joso Mrša (Muzika.hr)
