Iako je u historiji ljudskog roda bilo i značajnijih godina, 2009. će u povijesti čovjeka i građanina Davora Sučića svakako biti upisana kao povijesna: naime, diplomirao je povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a njegov bend Zabranjeno pušenje izdao je album koji nosi naziv “Muzej revolucije“. Kako je povijest učiteljica života, osim o albumu, bendu, nogometnom klubu Željezničar iz Sarajeva, Sučić je rekao koju mudrost i o životu općenito.
Je li album i naslovna pjesma “Muzej revolucije” neka vrsta božje kazne zbog toga što ste prcali socijalizam u pjesmama kao što su “Srce, ruke i lopata”? Kao, sprdali ste se sa socijalizmom, e pa eto vam sad, plakat ćete još za tim?
Nismo mi nikad socijalizam doživljavali kao negativnu stvar. Ali ono što se događalo krajem osamdesetih nije bio socijalizam, to je bio feudalizam, odnosno vlast republičkih oligarhija i njihovih sinova koji su vozili najbolje Porschee i karali najbolje pičke i pjevačice. Od te zemlje se stvorila gomila malih feuda, od Velike Kladuše do Sarajeva. 
Nakon što je Tito umro, kao poslije smrti kralja, feudalci su se osilili. Oni su se iza tekovina Narodnooslobodilačke borbe krili i svaki napad na sebe su tumačili kao napad na ono što smo i mi podržavali. Za mene bratstvo – jedinstvo nije floskula nego poruka za ovaj prostor od životne važnosti i ja i danas vjerujem u nju. 
Puno više stvari ima koje spajaju narode bivše Jugoslavije, nego što ih razdvajaju. Uspješni privrednici i bendovi su oni koji su se okrenuli regiji, suradnji, suživotu. To je i poruka EU: ako se ne možete dogovoriti sa Srbima, Slovencima i Bosancima, kako ćete sa Fincima ili Islanđanima koji su druge kulture i tradicije.
Kad smo kod citata, ima li kakve veze “Express Folky Star” s Hendrixovom “Cross Town Traffic”?
Postoji, referira se na tu stvar, čak smo ga mislili potpisati, ali osim tog riffa ostalo je autentičan materijal. Ali Hendrixov duh leti nad tom pjesmom.
Treća osoba čiji je duh prisutan je Bob Marley, spominjete ga u jednoj, citirate u drugoj…
Da, “Movement Of Jah People”. Referirali smo se na Elvisovu izjavu da Sarajlija ima svugdje po svijetu pa čak i u Sarajevu. “U gradu gdje nisam rođen” je pjesma o egzodusu bosanskog naroda koji je zamijenio Jah people, sada se Jah people raseljavaju mnogo manje nego Bosanci.
Atmosfera pjesme “U gradu gdje nisam rođen” podsjeća na negativ “Straže pored Prizrena”. Razlika je da je atmosfera “Straže pored Prizrena” generirana stvarnom opasnošću, a “U gradu gdje nisam rođen” je sve uredno, ali opet nešto dere iznutra…
Ja sam takav čovjek, ne osjećam se dobro kada sam sâm. Sjediti u sobi u Zagrebu ili biti na straži uvijek mi pokrene neke tjeskobne misli u glavi. Ovaj album mi se čini mnogo veseliji nego prošli. Preselio sam se u drugo susjedstvo. Nakon što je preslušao album, brat, koji živi u Americi, rekao mi je ‘Vidi se da nisi više podstanar’. Susjedstvo mi je mnogo veselije nego prije.
Veselije? Meni se više čini da ste spremniji za borbu protiv onog što sam nazvao industrije nejednakosti.
Pa jest, ali nije direktno. Ima ideju, zato se i zove CD “Muzej revolucije”, da preokrene taj film, da podsjeti kako rock’n’roll ne služi za promociju piva i osiguravajućih društava, nego rock’n’roll je imao neku drugu ideju.
U zadnje vrijeme socijalom su se bavili mnogo više reperi nego rockeri.
Moramo priznati da je ponos rock’n’rolla u hip-hopu, koji je svijetla točka u priči koja se zove subkultura. Oni su sačuvali taj borbeni duh rock’n’rolla i hvala im na tome.
Je li “Modni guru” praprapraunuk nekog lika iz komedije Branislava Nušića?
Pa ustvari jest. Mi smo zemlja uske tradicije u kapitalizmu i demokraciji i sve to učimo. Engleska i Francuska imaju buržoaziju koja je stvorena prije 200 godina, a naša se buržoazija tek stvara dekretima o 200 uspješnih obitelji ili s onima koji se sližu s aktualnom vlašću.
Tako da je njima sada prva prilika da s dobrom pičkom prošeću po rivi ili sad u pedesetim godinama su dobili prvi dobar sat ili dobar auto. Sad moramo podnijeti ovaj period da oni nauče razlikovati brlju i ćivaz i pričekati njihovu djecu ili unuke koje će zanimati galerije, konji, muzeji, polo i slično.
Najavni singl “Modni guru” govori o modnim stručnjacima, koji su, oko toga ćemo se složiti, potrebni hrvatskom/bosanskom/srpskom ili bilo kojem drugom društvu kao ribi bicikl.
Tata moga violinista Robija je dugo razmišljao o tome, ta funkcija ga je zbunjivala. Na kraju mi je pobjedonosno rekao ‘Modni guru – to se u moje vrijeme zvalo krojač!’
Vi ste u pjesmi “Modni guru” kao glavni problem naveli to što je glavni lik u pjesmi gay. Nisu li postojale neke druge karakteristike koje su se moglo popljuvati, koje su puno opravdanije za popljuvati nego seksualna orijentacija?
Nismo mi nigdje rekli da je gay, to si ti rekao, mi smo samo rekli da nema curu. Otišli smo u gay priču i volio bih reći malo više rečenica o tome.
Gay je za mene uvijek bio ok i imam puno prijatelja iz tog filma. Ono što ja u gay-priči ne volim je to da ima pogrešnu taktiku. Ja kroz svo ovo vrijeme nisam vidio nijednu akciju koja bi objasnila ljudima van tog filma što je to zapravo. Neki ljudi još uvijek brkaju homoseksualce i pedofile, što je za gayeve opasno.
Nigdje ne postoje emisije dokumentarci, koji bi objasnili da su fiziološke razlike između gayeva i heteroseksualaca, da hormonalno i fiziološki drugačije funkcioniraju, da imaju predestinaciju za to koja nije njihov izbor, da su se rodili takvi kakvi jesu i da nisu birali da budu gay, kao što ja nisam odabrao da se rodim kao Bosanac.
Ja stalno ljudima objašnjavam ljudima koji su protiv njih, da nisu oni odlučili da budu gay, da je to njihov život i da je to normalno. Previše se energije troši na animiranje javnosti. Mi imamo prilike da ih vidimo, ali nemamo prilike da ih razumijemo. To je bitno pogotovo na Balkanu, gdje postoji ogromno neznanje o gay pokretu, o povijesti, o jeziku, ima masa šarlatana i nadriliječnika koja harači ovim prostorima.
Treba se ljudima s kojima živiš reći neke činjenice, da gayeve ljudi ne etiketiraju kao Židove u Njemačkoj 1933. Slično je bilo sa Židovima, na osnovu zabluda, gluposti i pogrešnih premisa su se dogodile razne nesreće.
Gay parada te nesreće neće smanjiti ili razriješiti, u smislu prebijanja ljudi i otpuštanja s posla, nego naprotiv, samo će senzibilizirati drugu skupinu ljudi koja će krenuti raditi anti-gay parade. To je po principu, svaka sila ili akcija izaziva reakciju.
Ljudi nisu pripremljeni za to. Moja stara je 1933. godište, usput je biolog po struci i svejedno teško to shvaća. A zastave i parade neće promijeniti stvari. Slična je priča bila u socijalizmu. Bile su i zastave i parade, ali ljudi taj sistem nisu razumjeli: seljaci su prvom prilikom uzimali bolovanja i bježali s tvornica na njivu da kopaju repu…
Bez obzira što smo imali 2,5 milijuna komunista u Partiji, nismo uspjeli uvesti socijalizam jer ga nismo razumjeli. A Švedska koja nije bila socijalistička zemlja, razumjela je i sprovela, jer je imala kritičnu masu civiliziranih i obrazovanih ljudi koji su razumjeli što vlada radi i koja je potreba da dadne malo više poreza da bi jeo netko tko nema za jesti.
U prilog tezi da je “Muzej revolucije” “Pozdrav iz zemlje Safari” u negativu, je li glavni junak “Prigodnih riječi”, inače ‘nesretno’ preminuli utjerivač dugova, živio od starog pravila il’ si bos ili hadžija? Nekad ste na to ‘pravilo’ gledali iz dosta romantične vizure, a sada prilično cinično komentirate. Kako biste opisali taj pomak?
To je priča ‘Nema veze, samo nek’ je naš’. To je poruka o Ratku Mladiću, još uvijek imamo taj plemenski način razmišljanja, slično kao priča ‘hrvatski vojnik ne može napraviti zločin’. Nek’ je krimos, ali je naš. To je kao priča o Robin Hoodu. Ali Robin Hood je junak 13. stoljeća. Toliko kasnimo.
Na pogrebima kriminalaca u Sarajevu je po 10.000 ljudi. A kad je umro Davorin Popović, pjevač Indexa, legendarne grupe koja je prezentirala ljepotu i dobrotu tog grada skupilo se 1000 ljudi!
Pjesma “Tijesno” je o razvodu i donosi gorke stihove. Što vas je potaklo da je upakirate u tako veseo glazbeni aranžman?
To je trebalo biti za predstavu “Od E do Z” Enisa Bešlagića i Zuhre, ali su odustali od songova, a pjesma je već bila gotova i stavili smo je za album.
Dosta vam mirna muzika paše. Pjesma “Samir-time” nekako je baš u tom điru…
To je da se popravi populacijski fond. Jedan moj jaran je svirao covere u jednom hotelu. On je imao koncepciju: od 9 do 11 – narodnjaci. Onda pauza. Pa onda rock do 1 sat, pa pauza. I onda do kraja – sentiši. Zašto? Narodnjaci – ženske plešu, one se penju na stolove. Rock – to muški plešu. A sentiši – tada objedinjujem.
Zašto u Hrvata pada mentalitet? Zašto Hrvati malo jebu? Jer je muzika takva. Muzika je predigra seksualnom činu. Muzika omogućava mladima da se zabave, a danas to nije tako, onda razbija muško-žensku komunikaciju. Danas imaš techno-party s gomilom buke, ‘ajde ti tada reci romantičnu rečenicu. Tu je kvaka. Ti daš ljudima sentiš da se zbliže. A danas nitko više ne radi sentiše pa smo mi htjeli napraviti pjesmu laganog ritma da se može lijepo plesati.
Možete li objasniti priču oko ‘Želje’ i Sarajeva. Odrasli ste u Ulici Fuada Midžića (sada se zove Asima Ferhatovića) na Koševu. S obzirom da je Koševo tamo gdje igra Sarajevo kako to da ste se odlučili navijati za ‘Želju’?
Koševo je novo naselje i većina ljudi koje živi na Koševu navija za ‘Želju’. Ljudi iz Zagreba ne znaju da je stadion na Koševu dugo vremena bio jedini stadion u funkciji za igranje ligaških i međunarodnih utakmica: tako da je bilo da je jedan tjedan Željo igrao utakmicu, a drugi tjedan bi, kad je ‘Željo’ bio u gostima, Sarajevo bilo domaćin.
‘Željo’ je svoju jedinu titulu prvaka Jugoslavije osvojio na Koševu. Stadion na Grbavici je dugo vremena bio devastiran i van funkcije. Tek je pred Olimpijadu stadion uređen i ‘Željo’ je od 1985. počeo igrati na tom stadionu.
Najljepši trenutak u mom životu kad smo 1971. ili 1972. moja stara i ja stopali do Ploča (moja familija iz Pelješca) i stao nam je autobus, i kad smo ušli, skontali smo da je to bus sa ‘Željinim’ nogometašima. U tih 40-ak minuta ja sam bio maskota cijelog autobusa! Upoznao sam sve igrače Želje: Bukala, Janjanina, Katalinskog, držali su me na koljenu i svi su mi se potpisali. To je highlight mog života.
Upoznao sam i Stipu Mesića i razne druge ljude, ali nikad mi osjećaj nije bio takav kao kad sam ušao u ‘Željin’ autobus. Za ‘Želju’ se ne navija, ‘Želju’ se voli, to je poruka pjesme “Čuva Bog Želju svog”.
Koja je razlika između navijača Željezničara i navijača Sarajeva?
Navijači ‘Želje’ kažu ‘Mi ne volimo ‘Želju’, mi mrzimo Sarajevo’. Postoje ti gradski rituali, imaš recimo dvije ćevabdžinice, vlasnik jedne navija za Sarajevo, a druge za ‘Želju’. U klađenjima imaš foru, ako izgubi Sarajevo, onda ovaj mora ofarbati svoju ćevabdžinicu u plavo ili psa u plavo. Tako da vidiš ponekad u Sarajevu, kad se vraćaš s utakmice, čovjek šeće plavog psa. Ili frizeraj odjednom je u bordo boji, a do jučer je bio bijeli, takvih imaš luđaka.
Nadrealisti su još davno imali jednu lijepu priču: dvoje mladih se vole, kao Romeo i Julija, a jedna porodica navija za ‘Želju’, a druga za Sarajevo. A njihova djeca se tajno vole, jer ne smiju reći roditeljima ni u ludilu.
Jeste li se ikad kladili protiv ‘Želje’?
Nisam nikad, moj stari je bio kockar, u obitelji je bilo puno traumatičnih iskustava zbog toga. Imam strašan animozitet spram kocke. Neko vrijeme sam išao na tombolu.
Koju ‘Željinu’ generaciju smatrate najdražom svih vremena? Je li to ona iz 1972. koja je osvojila prvenstvo Jugoslavije ili ona iz 1985., koja je dobro igrala u Kupu UEFA?
Ovu koja je izgubila polufinale Kupa UEFA. To je kao Kosovski boj, slavimo svoje poraze.
Što je s albumom “Fildžan viška”? Već neko dulje vrijeme se ne može naći u CD-shopovima On se više ne može kupiti u Hrvatskoj?
To ti je smiješna situacija. Mi ti s tom firmom imamo ugovor, ako tiraž prijeđe 10.000 komada, oni trebaju isplatiti neki bonus. Mi smo prodali još 1997. 9.900 kopija, i od tada nema više CD-a, jer kad se proda 10.001. komad, ja sam trebao dobiti nekih 2000 eura. “Fildžan viška” se može kupiti u Bosni, ima ga i kod pirata, možeš ga naći ako se potrudiš.
Znači Davor Sučić je meni rekao da kupim to kod pirata?
Ja kad prođem sarajevskom pijacom, oni se deru za mnom ‘Sejo, kad će novi album?’ jer misle da ja od toga što oni prodaju imam nekakve koristi. Pokojni pjevač Safet Isović je pokrenuo akciju protiv pirata u Sarajevu. Jedan od očajnih prodavača je rekao u kameru Federalne televizije ‘Što hoće taj stari prdonja? Ja od njega nisam prodao tri CD-a u pet godina, a od Zabranjenog pušenja živim, a oni se ne bune’. A ne bunim se jer stanujem kraj pijace.
Koliko ste zadovoljni odabirom pjesama na “The Ultimate Collection“? Koliko ste bili uključeni u sastavljanje kompilacije?
Pa, dosta sam zadovoljan. Oni su meni poslali spisak, ja sam ga odobrio.
Možemo li očekivati deluxe izdanja “Pozdrava iz zemlje Safari” ili “Male priče o velikoj ljubavi”, ili izdavanje box-seta?
Nismo razmišljali o tome. Što bi rekao Rambo, to je za starije muzičare, što ne mogu više na noge. Da kucnem u drvo, taj ventil s ovim gore koji ti šalje pjesme još uvijek radi. U zadnje vrijeme radili smo dosta novog materijala. Jednom smo išli kroz Bosnu, stali kod Bosanskog Broda i našli piratski mp3 CD sa svim pjesmama Pušenja, bonus stvarima, pjesmama za dječje emisije, ima toga.
Zadnji put kad smo razgovarali, išli ste na jedan dječji rođendan. Kako se snalazite u tim vodama?
Dobro, uzmem gitaru i onda se svi dernjamo. Bit će to opasan punk bend. Susjedstvo mi je dosta nabrijano na rock’n’roll. Kako bi rekao susjed, bolje da sviraju nego da kradu po ulici. To je poznata rečenica još iz ranih dana Zabranjenog pušenja.
Bubnjar je svirao u noćnom klubu u Hotelu Bristol u Sarajevu, a tamo, kraj hotela, smo imali prostoriju za vježbe. A Hotel Bristol je poznat po tome što je u njemu živio Gadafi dok je studirao u Sarajevu. Taman smo kupili prava pojačala, to više nisu bila ona radio-pojačala, bubnjar je kupio prave bubnjeve, više nije bubnjao po kutijama, i postali smo glasniji. Susjedstvo nas je htjelo izbaciti, a od Gadafija se očekivala najveća podrška u izbacivanju. Međutim Gadafi je tada rekao ‘Pustite klince, bolje da sviraju, nego da kradu po ulici’.
Bend postane ozbiljan kada uspije sačuvat svoju prostoriju. Za bend je puno važnije da sačuva prostoriju nego da izda CD.
Je li to bila ta prostorija u kojoj je majka Neleta Karajlića rekla čuvenu rečenicu ‘Ovdje bi trebalo zabraniti pušenje’, po kojoj ste se nazvali Zabranjeno pušenje?
Ne. To je bilo ovako, ona je rekla ‘Vi ste bijeda, nikad nećete imati para. Za vas je najbolje da koristite ime koje se ionako reklamira, koje se već svugdje vidi.’
Za turneju kojom se promovirala ploča “Male priče o velikoj ljubavi” rekli ste da je to bio ciganluk, no u isto vrijeme vi ste bili na izdvojenoj poziciji u smislu idejnog začetnika. Što nije štimalo?
Muzički dio je bio prilično solidan, ali glumački dio je urađen s premalo proba. ‘Nadrealisti’ su bili dio turneje, i to je bila energija koju je bilo teško kontrolirati. Onda, puno ljudi je bilo na heroinu. To je bilo uvijek ad hoc, totalni kaos, od demoliranja hotela, vadione su bile političke replike, psovke, no možda je zbog toga postigla ogroman uspjeh.
Stevie Marriott iz Small Facesa je napisao “Lazy Sunday” dok je sjedio na WC-u. Koje je najneobičnije mjesto gdje ste napisali pjesmu?
Ja sam ti napisao reklamu “Mala soba tri sa tri, a šta u nju staviti” za standard namještaj Šipad. Dobili smo međunarodnu nagradu za to. Nazvao me Bregović, telefon mi je bio blizu WC-a, ja na WC-u, a on je rekao ‘Daj mi to za 10 minuta, napiši neki tekst’. A ja pričam s njim i kenjam i smišljam reklamu. Imao sam nešto pokvaren stomak tih dana…
