“Some folks are born silver spoon in hand, Lord they don’t help themselves, no, But when the taxman comes to the door, Lord, the house looks like rummage sale, yeah. It ain’t me, it ain’t me, I ain’t no senator’s son.”

Ako vam ovi stihovi zvuče poznato, niste u krivu, riječ je o evergreenu Johna Fogertyja iz 1969. “Fortunate Son” u kojem je opjevao licemjerje u američkom društvu i vojsci u kojoj, kako kaže poeta John, glavni kriterij za napredovanje je socijalni i financijski status roditelja.

Slučajevi Davida Kruljca i Huanita Luksetića

Muziku podržava

Dok sam čitao vijest o slučaju Davida Kruljca, par kila trave, 28 grama kokaina i gomile novaca koje mu je dao Keyser Soze, pardon, Tom Ford, pjesma se sama odrolala pred očima. Novinari su usporedili slučaj Davida Kruljca i priču o uistinu tužnoj situaciji Huanita Luksetića (zbog uzgoja stabljika konoplje koju koristi za liječenje od multiple skleroze dobio je zatvorsku kaznu), i pjesma “Fortunate Son” se opet odrolala pred očima, kao i naslov četvrtog albuma Metallice. Možemo sada spekulirati bi li siroti Huanito bolje prošao da je ponudio dio uroda svojih stabljika kanabisa “djeci uglednika i velikodostojnika”, možda nekome s Kolindine inauguracije, ali nikad nećemo znati odgovor.

Ono što znamo je da sin generala Kruljca ne ide u zatvor (osim ako ne napravi neku novu bedastoću i ako nadležni sudac odluči zanemariti “plavu krv” optuženika), a Huanito Luksetić ide u zatvor i ostaje bez za njega spasonosnog ulja konoplje. No, mlađahni Kruljac nije prvi koji je koristio blagodati dobrih advokata, blagonaklonih sudaca, a ni poznanstva njegovih bližnjih s ljudima na čelu države jamačno nisu odmogla. Dobio je novčanu kaznu i rad za opće dobro. Dio hrvatske javnosti se opravdano pobunio, smatrajući kaznu preblagom, i izražavajući sumnju u nejednakost Kruljca i Luksetića pred zakonom. Nažalost, jako je teško vjerovati da su obojica imala isti tretman pred sudom.

Keith Richards / Mick Jagger i pitanje dvostrukih kriterija

Jedan je tridesettrogodišnjak rane 1977. u Kanadi godina pao s 22 grama heroina, 5 grama kokaina i 2 grama hašiša, a policija je registrirala i narkomanski pribor (poslije su optužbe za hašiš i kokain odbačene protiv njega). Riskirao je 7 godina zatvora, optužbu za raspačavanje droge i prekid lukrativne karijere. Privremeno je ostao bez putovnice, mogao je putovati samo u SAD na odvikavanje. Njegov bliski kolega je u to vrijeme bio relativno blizak s tadašnjom suprugom kanadskog premijera Trudeaua, a i skupi advokati su uradili svoje. Obrani su pomogle proceduralne pogreške policije, tako da se glavni junak te storije izvukao s dobrotvornim radom, obaveznim liječenjem i uvjetnom kaznom. Ime mu je Keith Richards, a ime proaktivnog kolege koji se družio sa suprugom premijera je, naravno, Mick Jagger.

Desetak godina ranije, Richards i Jagger su također uhapšeni zbog posjedovanja manjih količina nedozvoljenih sredstava. Tada je medijska atmosfera bila drugačija: konzervativniji krugovi su gotovo navijali da ih se drakonski kazni. U prvostupanjskoj presudi osuđeni su na zatvorske kazne, no Između ostalih, branio ih je urednik The Timesa William Rees-Mogg u članku pod naslovom “Who Breaks a Butterfly on a Wheel?”, izražavajući sumnju da se prema Jaggeru sud ponio mnogo strože nego što bi to učinio prema nekom anonimnom mladiću, i apelirajući da se pravosuđe i policija pred Jaggerom i Richardsom postave kao i prema svakom drugom građaninu – ništa blaže ni teže.

Riječi gospodina Reesa-Mogga i danas odzvanjaju. Lako je prezirati Davida Kruljca, kao što je lako odmahnuti rukom na blagu presudu Keithu Richardsu iz 1977., i ostaje pitanje koliko je dozvoljeno da osobna simpatija ili antipatija prema optuženiku definira naš odnos prema nekom prijestupu/kazni, pod uvjetom da su okolnosti u ključnim elementima iste ili bar vrlo slične.

Kao pojedinci, možemo utjecati na društvo. Kao pojedinci, sami možemo raditi na tome da imamo što manje dvostrukih kriterija. I kao pojedinci, sami se možemo zapitati kako bismo se osjećali da nam najdraži glazbenik završi s optužbama za dilanje droge i koliko nam je važno da se pravosudni i policijski sistemi prema njemu postave kao i prema svakom drugom građaninu: ni blaže, ni teže. Isto se pitanje može postaviti i za naše bližnje: koliko je korektno spočitavati Davidu Kruljcu poznanstva sa “svima”, ako smo sami u stanju, u slučaju da nam netko od bližnjih “zaglavi”, okrenuti broj starog prijatelja suca/šefa policije?

William Rees Mogg je dao odgovor, pitanje je koliko ga kao društvo možemo prihvatiti.

Muziku podržava