David Bielanko (Marah): “Stvarno ne razumijem glazbeni biznis”

1821

U Zagrebu smo prije nastupa Marah u Galeriji SC razgovarali s glavnim autorom tog benda, Davidom Bielankom. David na prvi tren djeluje kao smušeni i pomalo ‘zgaženi’ rocker u stilu svojih uzora iz The Replacementsa, no pokazao se kao jako zanimljiv i prijazan sugovornik koji jako voli ono što radi.

Ovo je drugi put da nastupate u Zagrebu. Očito ste se dobro zabavljali prošli put, jer ste se odlučili vratiti.
Baš smo se sjećali stvari oko prvog nastupa. Bila je to dugačka turneja, noć nakon Zagreba nastupali smo u Beogradu i oba nastupa su bila vrlo pamtljiva, s odličnom rock ‘n’ roll publikom. Odlično smo se zabavljali, sjećam se da smo u Zagrebu izašli ponovo na binu dvadeset minuta nakon što je koncert završio.

U vašim pjesmama je očita ljubav prema američkim gradovima, posebno Philadelphiji i New Yorku. Što je tako fascinantno u tim gradovima?
Mislim da bi isto bilo i da živimo ovdje ili u bilo kojem drugom gradu. Jednostavno vučemo iz onoga što nas okružuje. Postoje stvari koje mrzim u New Yorku i vjerojatno još više stvari koje mrzim u Philadelphiji, ali mjesto gdje egzistiraš te definira u određenom smislu. Mi smo uvijek pokušavali biti iskreni, kao ogledalo koje reflektira stvari koje se stvarno događaju.

Možete li usporediti američke gradove s europskima, posebice Zagrebom?
Stvarno ne uspijevam saznati o njima koliko bih htio. Zadnji put kad smo bili ovdje smo došli direktno na koncert i odmah poslije njega nastavili dalje. Danas smo također došli direktno na koncert. Koliko sam uspio vidjeti Zagreb je vrlo rokenrolersko i mladenačko mjesto i volio bih tu provesti više vremena, ali nažalost nisam mogao do sada.

Upravo smo stigli iz Norveške, vozili smo se brodom 12 sati i zatim autom dva dana. Mogli bi sada biti u Clevelandu, Ohio i ja ne bi primijetio razliku. Ali osjećamo se privilegiranima što možemo doći ovdje i svirati našu glazbu.

Vi ste na neki način miljenici glazbene kritike. Dobili ste nadimak ‘najveći mali bend na svijetu’. Sviđa li vam se taj nadimak?

Mislim da je to cool. Sjećam se kad sam bio tinejdžer i slušao The Replacements ili R.E.M. i mislio kako je cool što oni nisu tako popularni. Eto, na kraju na neki način dobiješ ono što želiš. Kultni status mi se uvijek činio ispravnijim, suptilnijim od nekog većeg statusa, gdje publika dolazi nekoga vidjeti jedanput iz radoznalosti, ali se ne stvara neka povezanost.

Mi uspostavljamo, na mjestima gdje se vraćamo iz godine u godinu, intimniji odnos s našim fanovima i oni stječu dojam da nas stvarno poznaju. To je cool i to je umjetnost kad uistinu dopireš do nekoga.

Muziku podržava

Biste li radije imali više popularnosti, a da vas manje cijene?
Htjeli bi da dobivamo više jebenih eura, to sigurno, ali osjećamo se sretnim i radimo jako puno, pa nam je drago što imamo dojam da ne lažemo i ne varamo publiku. Naše pjesme su stvarne i dolaze sa stvarnih mjesta i nadam se da predstavljamo Amerikance kakvi jesu.

Sa svakim novim albumom proširujete svoj zvuk i svoju publiku, no još uvijek nastupate u malim prostorima poput ovoga. Probali ste kako je to nastupati pred velikim mnoštvom, pa mi recite, bez lažne skromnosti, što je bolje?

Teško je reći. Mislim da su ljudi ljudi gdje god bili. Ako privučemo osam tisuća ljudi u New Yorku ili tisuću ljudi u Madridu, mogli bi to isto i ovdje, ali ne uspijevamo u tome jer nismo unajmili jebeno puno ljudi za promociju našeg benda. Ne razumijem glazbeni biznis, stvarno ga ne razumijem. Mi postojimo u malom mjehuru i nitko nam nikad nije došao, istresao hrpu novca na stol i rekao: “Napravit ćemo veliki bend od vas”. Mislim da je to vjerojatno sreća, a ne prokletstvo – zbog tog smo razloga još uvijek bend, i zbog toga smo još uvijek dobar bend.

U budućnosti ću moći pogledati na naše albume, koji na neki način dokumentiraju moj život i neće mi biti toliko bitno što smo jedne godine prodali hrpu ulaznica na račun nekog razvikanog albuma.

Vaši albumi su lako međusobno razdvojivi. Mislite li da su rock albumi više od kolekcije pjesama, da su možda sličniji knjigama ili filmovima?
Sličniji su knjigama ili poglavljima u knjizi. Svaki ima svoju jedinstvenu atmosferu. Ovaj put smo opet album napravili jako brzo, nismo sjeli i razgovarali što bismo htjeli učiniti, sve je bilo jako spontano u punk-rock stilu. Ali prolazimo kroz faze i ne bi bio iznenađen ako iduću stvar budemo radili promišljenije.

Mislite li kako je koncept rock albuma u opasnosti zbog činjenice da CD-i polako gube bitku s downloadom?
Nije na meni da to govorim, jer sam jako staromodan što se tih nekih stvari tiče, ali ne bi me čudilo da za tri godine više ne bude CD-a. Ipak smatram da koncept grupe pjesama koje dolaze iz određenog vremenskog trenutka nikad neće nestati. A ako i nestane ljudi će biti toliko prokleto nostalgični za tim, da će se taj koncept na kraju vratiti.

Ljudi poput mene su sentimentalni oko stvari uz koje su odrasli i mislim da će uvijek postojati način da se tako nešto ostvari.

Za bend zaljubljen u gradove, vaša muzika ima iznenađujuće puno roots i folk glazbe u sebi.
Uvijek sam smatrao kako je dio ovog posla pobliže ispitati glazbu koja je došla prije tebe. Na ovoj turneji smo bili u Španjolskoj i zanimali smo se za njihovu glazbu, htjeli smo proučiti cigansku glazbu, čuti odakle te stvari dolaze. Prirodno je da kao Amerikanci istražujemo odakle naša glazba dolazi.

Slušam jako puno opskurne muzike, glazbe iz dvadesetih – crnac samo sa svojom gitarom, ali mi se to sviđa i pokušavam dokučiti zašto mi se to sviđa i odakle to dolazi. Glazba koje ne gleda unatrag, može biti zanimljiva u nekom trenutku, ali je bez prave supstance i brzo vam dosadi.

Često vas uspoređuju s glazbenicima kao što su Dylan, Waits, Springsteen ili Costello. Možda je to i stoga što vi poput njih s pjesmama pričate priče, poput trominutnih filmskih scenarija.
To dolazi iz toga kakvi smo mi ljudi. Volimo knjige i filmove, sa pjesmama pokušavamo ispričati priči i stvoriti filmsku atmosferu. Što smo stariji postajemo bolji u tome. Glazba nam je uvijek bila narativna, pokušavali smo opisati slike, mjesta i stvari koje vidimo. To su ljudi s kojim se nije lako uspoređivati.

Lou Reed je možda čovjek u kojega se ja najviše ugledam, a ljudi nas ne uspoređuju s njim tako često. On je jedan od naših heroja. Slušam njegove novije radove – stvari koje su radili The Velvet Underground su fantastične – no njegove novije stvari su zapanjujuće. Nitko ne piše poput njega, pjesme su mu kombinacija njegovog života i velike američke priče.

foto: Matej Grgić

Muziku podržava