Nakon popodnevnih peripetija oko intervjua i odličnog večernjeg nastupa Flogging Mollya konačno smo na kraju vrućeg nedjeljnog dana u Zagrebu uspjeli uloviti frontmena Davea Kinga u fino rashlađenom tour autobusu na pet minuta koje smo i više nego uspješno iskoristili.
Još uvijek vidno oduševljen koncertom i prijemom hrvatskih fanova, Dave je odgovorio na sva postavljena pitanja i obećao da će nam ubrzo ponovno doći u posjet.
Za početak moram reći da je koncert bio odličan pa me zanima, zašto Flogging Molly nisu prije došli u Hrvatsku, budući da ovdje imate pregršt fanova?
Hvala. To je dobro pitanje jer već dugo razmišljamo o tome, budući da je Bridget jednim dijelom Hrvatica. Ali tako je to ispalo što i ne čudi, budući da dugo vremena nismo mogli niti ići u Irsku. Čuli smo mnogo prekrasnih priča o Hrvatskoj i Hrvatima pa mi je jako drago da smo konačno i došli ovdje. Nadam se da neće ostati na samo ovom koncertu te da ćemo uskoro ponovno doći.
Ranije si imao velikih problema sa ‘zelenom kartom’ u Americi, pa nisi mogao redovito posjećivati Irsku. Kako danas stojiš po tom pitanju, koliko si često u Irskoj?
Nekako me vukla nostalgija, tako da sada živimo u Irskoj. Što se tiče ‘zelene karte’, sada je sve u najboljem redu, tako da nemam nikakvih problema, mogu ulazi i izlaziti iz Amerike kako želim.
Dugo vremena je to bila prava noćna mora, cijelo vrijeme sam mislio o svojem domu, a nisam ga mogao posjetiti, svoju rodbinu, prijatelje… Osam godina je stvarno bilo previše za mene, jako teško su mi prolazili ti dani.
Ime benda je jako zanimljivo, Flogging Molly. Znam da ste uzeli ime po pubu Molly Malones iz Los Angelesa, ali zašto šibate jadnu Molly?
Nekad smo tamo svirali svaki ponedjeljak, iživljavali se do krajnjih granica, uživali, posebno prije nekih većih putovanja, pa se nekako činilo logičnim da uzmemo to ime. (smijeh)
Posjećujete li i danas taj pub?
Naravno, svakom prilikom kad smo u mogućnosti. Zadnji puta smo bili prošlo ljeto i popili nekoliko piva tamo.
Kao glavne uzore uvijek ističeš The Poguese, The Dublinerse, Stiff Little Fingers i The Clash… Imaš li možda i druge idole osim njih?
Stvarno ih je mnogo, svi te mogu na neki način nadahnuti. Tako je vjerojatno i za svakog u bendu. Mene ponajviše inspiriraju, osim spomenutih, David Bowie, T-Rex, Thin Lizzy, The Smiths, The Ramones, Sex Pistols… Stvarno je tu mnogo autora. Teško ih je sve pobrojati.
Album “Within A Mile Of Home” je posvećen Joe Strummeru i Johnnyu Cashu. Zašto?
Oni spadaju u kategoriju umjetnika koji su jako utjecali na naš rad. Imali smo sreću da smo uspjeli svirati s njime prije nego što je umro.
Album je nastajao u vrijeme kada su nažalost oba ova umjetnika umrla, a budući da se mi divimo svemu što su napravili, mislim da je bilo logično da im i odamo počast na neki način, a album “Within A Mile Of Home” je bila odlična prigoda za to.
U svojim tekstovima često se znaš osvrtati na socijalno-političke teme, posebno u svojim ranijim danima si mnogo pričao o imigrantskim problemima, a osim takvih tema, često posežeš u daleku prošlo Irske. Što te danas ponajviše inspirira, osim ovakvih tema?
Irska mi je oduvijek bila glavna inspiracija, posebno zbog stalnih nemira u njoj. Danas je tamo mnogo normalnije, nema više raznih borbi, tamo stanuje mir. Bilo bi lijepo da je tako i svugdje na svijetu. To se zove nada i nadam se da će jednog dana biti svijet bez glupih ratova.
Druga stvar je svakako glazba, jer glazba spaja ljude, glazba ne poznaje probleme među ljudima, nego je ona pravo veselje za svakoga.
Tijekom godina, pjesme su postaje nešto mirnije i melodičnije. Postoji li specifičan razlog za to?
Mislim da je to normalan rast za bend. Ne želimo zvučati isto kao i na prošlom albumu, uvijek želimo gurati prema naprijed, težimo novim stvarima. Da tako ne radimo, jako bismo brzo dosadili ljudima.
Mnogi vašu glazbu nazivaju ‘celtic punk’, pa bi li se složio s tom kategorizacijom? Mnogi autori ne vole kada ih se svrstava u neki određeni žanr…
Iskreno, potpuno mi je svejedno kako se kategorizira… (smijeh)
Posljednji album “Float” je bio jako uspješan, došao je čak do četvrtog mjesta na Billboardu. Jesi li očekivao tako velik uspjeh?
Oooo, neee… To je bilo stvarno veliko iznenađenje, kako za mene, tako i za ostale. Bilo je to jako lijepo i neočekivano jer smo potpuno drugačiji od onog što se sluša u Americi. Velike diskografske kompanije uopće nisu znale tko smo mi jer oni više furaju pjevače i pjevačice tipa Janet Jackson pa je lijepo što smo im barem malo pomrsili račune.
Taj ste album snimali u Irskoj, kako je bilo snimati kod kuće?
To je bilo najbolje od svega. Uspjeh albuma možda leži u tome što je sniman u Irskoj jer se jednostavno osjeća ta neka posebna kemija koju smo doživjeli u Irskoj. Atmosfera je jednostavno bila odlična. Kako Bridget i ja sada živimo u Irskoj, tako je ostatak benda došao k nama na probe i jednostavno smo znali da je to pravi moment da snimimo novi album.
Jesi li možda u međuvremenu uspio napisati koju novu pjesmu? Kada bismo mogli očekivati novi studijski album?
Ne znam kada bi album mogao izaći, ali pun sam ideja. Naravno, ponovno će to biti nešto različitije od onog što smo napravili dosad, ali i dalje će to biti Flogging Molly. Teško mi je sada još pričati o novom albumu, budući da smo još uvijek na turneji, ali vjerujem da bi već sljedeće godine mogli ozbiljnije pričati o novom albumu.
Gotovo cijelo vrijeme ste na nekoj turneji, je li teško živjeti tako?
Teško je… Ali opet, s druge strane, lijepo je putovati i vidjeti zemlje poput Hrvatske i tamo po prvi puta svirati. Ovakav način života ima svoje prednosti i mane.
Koji bi grad/državu istaknuo kao najljepše?
Na medenom mjesecu, Bridget i ja smo posjetili Dubrovnik i mogu reći da je to jedan od najljepših gradova koje sam ikad vidio. Japan mi se također sviđa… Nedavno smo bili i u Poljskoj, svirali po prvi put i tamo mi se svidjelo.
Čuo sam da je tamo bilo 600-tinjak ljudi i da ste bili iznenađeni posjetom, pa kako te se dojmilo ovih 2500 Hrvata?
Ooo, fantastičan osjećaj. U principu, sama atmosfera je bila podosta slična jer su svi znali sve pjesme, pjevali s nama, plesali… Nevjerojatan osjećaj.
Gdje je bolja piva, u Americi ili Irskoj?
Kakvo je to pitanje? (smijeh) U Americi je očajna piva, ne može se to uspoređivati!
A koja ti je omiljena?
Moram reći da i vi ovdje imate odlične pive, Laško mi je jedan od favorita, ali ipak ja sam ponajviše naučen na Guinness, razmažen sam njegovim okusom, pa mi je definitivno Guinness najbolji. To je neka tradicija. Ali Amerikanci stvarno imaju najlošiju pivu koju sam ikad probao…
