U nas već odavno poznati srpski bend Darkwood Dub, od nedavno u ekskluzivnom zastupništvu Aquarius Recordsa distribuira svoje albume širom Hrvatske, a prvi album koji se našao na policama CD shopova je novi album “O danima“. U četvrtak 24. ožujka iz zagrebačkog kluba Aquarius kreće turneja Darwood Duba po Hrvatskoj u sklopu koje će posjetiti 5 gradova. Eto, naveli smo ‘samo’ nekoliko razloga kao povod razgovoru s jednim od članova benda, u ovom slučaju Vladimirom Jerićem.
Za početak bih vas želio pozdraviti i postaviti vam jedno vrlo konkretno pitanje: povlačeći paralelu između vašeg dosadašnjeg rada i zadnjeg albuma “O danima” osjeća se izrazit pomak prema modernijem i društveno prihvatljivijem zvuku nego što ste ga svirali u dobu albuma “Darkwood Dub”. Da li mislite da je ovo što iznosim istina ili ne?
Hvala na pozdravima… Ja bih jako volio kada bi se zvuk albuma “O danima” mogao staviti pod kategoriju ‘društveno prihvatljiv’ – kada bi to bila realnost, ja bih odjednom shvatio da živim u društvu koje mi se jako sviđa… Ali, pošto to, nažalost, nije (još uvijek) tako, onda nam jedino preostaje da se i dalje nadamo, i radimo, radimo… Što se tiče odrednice ‘moderno’ – ako to znači aktualno, svjesno trenutka, onda se ja nadam da je svaki naš album bio, u svoje vrijeme i svom kontekstu, ‘moderan’.
Da li je vaše približavanje estradno prihvatljivijem zvuku posljedica godina ili pritisak velikog dijela javnosti koja sluša mnogo drugačije note od onih koje vi svirate?
Pa čemu prethodno pitanje, ako insistiraš na ovoj teoriji!? Ozbiljno, sada se ‘društveno prihvatljivo’ već pretvorilo u ‘estradno’, a to je ekstremno neobičan ugao promatranja. Mislim da imamo terminološki problem; ako se mi bavimo ‘estradnim’ zvukom, kako se zove ono što se čuje na velikim državnim i privatnim medijima? Ako je ono što se može čuti na albumima tih izvođača estrada, koji momenti na albumu “O danima” i primjenom kakvih kritičkih instrumenata se mogu usporediti ili proglasiti dijelom iste ili makar slične ‘scene’? Ja sam ovdje izgubljen… U svakom slučaju, mi smo uvijek rado ostavljali ljudima koji se bave teorijom i kritikom da tumače i pozicioniraju naš rad u koordinatama u kojima vjeruju da se treba nalaziti, i, iskreno, nismo mnogo obraćali pažnju na kategorizacije, a s publikom smo uvijek komunicirali direktno i na taj način dobivali povratnu informaciju. Ako inzistiraš da se mi bavimo estradnom muzikom, ja nemam ništa protiv – to je proizvod tvog rada, i ti si za njega odgovoran u odnosu sa tvojim čitateljima, a ne s pojavama o kojima pišeš. Da sam ja tvoj čitatelj, volio bih kad bih mogao pratiti tvoje argumente i proces razmišljanja, to bi bio jedini način da usvojim tvoje mišljenje.
Interesantno je da nam se sličan fenomen događa u Srbiji već neko vrijeme – uslijed izumiranja ‘neestradne’ muzike iz različitih razloga tijekom devedesetih, i nestajanja ‘mainstream’ pop muzike, dogodilo da je taj prostor popunio folk i estrada – i mislim da se sličan proces odvijao i u Hrvatskoj, i drugim mjestima. Također je važno naglasiti da se i ozbiljna medijska logistika koja prati ovu muziku povukla ili nestala – u odsustvu prave teorije i kritike, mediji su u potpunosti postali proizvod amaterskog i ‘žutog’ pristupa. Ali i takvi mediji su ipak imali potrebu da naprave prostor koji bi bio ‘protuteža’ u novo ustanovljenom sistemu vrijednosti i da kreiraju novu vrstu ‘urbanog’ (ja zaista ne volim taj izraz) mainstreama, a mi smo im bili logičan izbor – jednostavno, malo je drugih održalo i kontinuitet i konstantnu uzlaznu liniju po pitanju rejtinga i posjećenosti nastupa, tiraža izdanja, učešća u različitim projektima koji se bave primijenjenom muzikom, i, na kraju, društveno svjesnih i korisnih aktivnosti. Tako smo se mi našli u poziciji da odjednom, poslije više od 10 godina aktivnog rada, dobijemo jedan mainstream tretman u medijima, ali bez opterećenja ili ograničenja koje takav status obično prate. U razvijenim tržištima ovo se ne može desiti, pošto svaki izvođač koji iz sfere ‘alternativno/underground’ prijeđe u mainstream ima pritisak od strane medija, producenata i izdavača da svoj zvuk i stav prilagodi očekivanom masovnom auditoriju i zakonima takvog tržišta, i sve su rjeđe one pojave koje snagom svog zvuka ili ideologije ponovo pišu te zakone. Mi ništa slično nismo iskusili – naša izdavačka kuća – B92, zaista ne vrši nikakav pritisak po tom pitanju, a mediji ionako ne znaju ni čime se mi sada bavimo, pa im strah od nepoznatog ne da da predlažu ili inzistiraju na svojim rješenjima i prijedlozima što je to, čime bi se mi trebali baviti… Sada smo u situaciji u kojoj uživamo bizarnu pažnju medija i status mainstream pojave, a da jednostavno apsolutno sami određujemo sve dalje strategije po pitanju zvuka, ili ideoloških momenata… Ova situacija je zabavna, ali u odnosu na zakone tržišta neprirodna i neodrživa, i mi smo svjesni da neće dugo potrajati – jednom, kada zaista tržište bude diktiralo u potpunosti što je to estrada, mainstream, pop ili underground sve će biti drugačije. Ne mora nužno značiti da će to značajno unaprijediti ili degradirati naš sadašnji mainstream status, o tome će jednostavno i direktno odlučiti publika, a Darkwood Dub će svejedno raditi ono što i inače radi. Mi, u međuvremenu, uživamo u ovoj velikoj konfuziji. Zasad, bez pritisaka.
Čitajući vašu biografiju došao sam do zanimljive stavke u kojoj navodite da od 2000. godine surađujete s kanadskom tvrtkom za web-dizajn Webmotions. Kako je došlo do te suradnje, što ste konkretno radili za njih i da li i dalje radite za njih?
E, to je bio baš zanimljiv angažman – nažalost, time smo se bavili nešto više od godinu dana, a onda je posao ‘outsourcean’ vjerojatno negdje još istočnije. Koliko se sjećam, jedna od stvari u dogovoru/ugovoru je i da mi nemamo slobodu navoditi točne nazive i URL klijenata Webmotionsa, oni su jednostavno ‘otkupljivali’ naše radove – a sve je išlo preko suradnika te tvrtke koji su radili grafički dizajn u Novom Sadu. To su bili uglavnom flash siteovi, neki su bili za krajnje konvencionalne klijente kao što su turističke agencije, a neki su bili pravi izazov – kako napraviti muziku za web site koji pomaže ljudima prihvatiti novonastale okolnosti i da se pozicioniraju u okruženju u kojem su odjednom odgovorni za teško bolesnu osobu, partnera, prijatelja ili člana porodice?
Tijekom zime 1999.-2000. radili ste turneje pod imenom “Nije ljudski ćutati” s kojima ste se pokušali boriti protiv Miloševićevog režima, točnije protiv njegovog gušenja nezavisnih medija, kao i turneju “Vreme je!” čiji je cilj bio aktiviranje mladih glasača uoči predsjedničkih i parlamentarnih izbora u Srbiji u kolovozu 2000.g. Također ste se tijekom parlamentarne turneje koristili slikom mozga na velikom platnu kao i natpisom “Upotrebi ga”. Kada sagledate sve ove činjenice recite mi smatrate li sebe politički angažiranim bendom?
Političnost je neodvojivi dio komunikacije, a ono čime se mi bavimo je komunikacija. Ja ne vidim ni jedan angažman koji se na bilo koji način bavi društvom, kulturnim, financijskim i drugim njegovim aspektima, a da nije politički pozicioniran na ovaj ili onaj način, bavljenje prirodnim naukama i tehnologijom je u posljednje vrijeme također naročito politično – odbijam povjerovati da se bilo tko s osnovnim razumijevanjem svijeta u XXI stoljeću može postaviti izvan ili iznad politike.
Smatraju vas jednim od najboljih i najperspektivnijih bendova SiCG. Kako vi sebe doživljavate i što mislite o tim razmišljanjima?
Haha, postoji ona izreka koja kaže da si u Srbiji mlad i perspektivan autor sve dok ne umreš… Takvo razmišljanje bi značilo da se mi stavljamo u kontekst neke scene, ili da se uspoređujemo sa drugim autorima. Iako smo nužno determinirani geopolitički, to je i jedina odrednica koju možemo primijeniti na ono čime se bavimo, a da ne uđemo u prekomjerni način promatranja radne biografije autora – žanr, scena, nacionalno… Zadatak teorije i kritike je da se bavi kategorizacijom i proučavanjem, a mi se pozicioniramo u direktnoj komunikaciji s publikom i drugim autorima. Postoji i jedan vremenski period koji je potreban da se nečiji rad smjesti u kontekst društva i povijesti, a autoru je neophodan odmak od ‘suženja svijesti’ stvaranja, tako da i ovoga puta ocijene prepuštamo onima koji misle da su kompetentni da ih donose…
Da li se u Hrvatskoj osjećate već kao na ‘domaćem terenu, s obzirom da vas je ovdašnja publika primila izuzetno dobro, te ste stekli već oveliki krug fanova?
Pa, ukratko, da, uz ogradu da je naš status u Hrvatskoj ipak mnogo ‘mlađi’ od onog koji imamo ovdje, i može i treba se još dosta razvijati… Mi smo prvi put u Hrvatskoj nastupili u proljeće 2000., na poziv ljudi iz URK Močvara iz Zagreba. Zaista nismo očekivali ništa, osim e-mailova tu i tamo nismo imali skoro nikakve informacije o tome da li ljudi prate što mi radimo, da li imamo publiku, medijska blokada je bila potpuna… Iznenađenje je bilo veliko, prostor popunjen do maksimuma, ljudi znaju tekstove pjesama…Poslije toga smo često svirali u Zagrebu, nastupali smo u Puli, Rijeci, na Visu, u Osijeku… Dobri koncerti, odlična publika…
Koliko vam znači što se distribucija vaših albuma, kao i ostalih izvođača iz SiCG proširila i na teritorij Hrvatske? Da li mislite da će to utjecati na još veći ‘proboj’ srpsko-crnogroskih bendova u na Hrvatsku scenu?
Sva komunikacija u proteklom periodu se uglavnom desila zahvaljujući samoorganiziranju ljudi, u nedostatku ‘tradicionalnih’ medija internet je bio savršeno rješenje, i svi zainteresirani su međusobno umnožavali i dijelili diskove, to je bilo zaista efikasno – vjerojatno i sa mnogo većom snagom od neke službene kampanje. Pirati su odigrali važnu ulogu u distribuciji i povezivanju nekada zajedničkog kulturnog teritorija – zahvaljujući njima mi smo imali publiku i u BIH, Sloveniji, Hrvatskoj, Makedoniji, svugdje gdje smo otišli prvi put, usprkos zvaničnim politikama koje su se očajnički nadale da je kultura i komunikacija nešto što se ‘regulira’ ukazima i mijenja po dnevno-političkim potrebama vladajuće garniture. A pirati su odigrali i još jednu važnu ulogu – u periodu međunarodne izolacije i hiperinflacije su nas održali u zdravom mentalnom i duhovnom stanju, i u komunikaciji sa svjetskom scenom. I ovoga puta im se mnogo zahvaljujem, i savjetujem da polako potraže nove izvore prihoda. Počeli smo legalno distribuirati diskove u Hrvatskoj kroz Aquarius Records, sljedeća na redu je Slovenija, nadam se da ćemo imati do kraja godine organiziranu mrežu za distribuciju izdanja gdje god je to moguće.
Nije prvi put da čujem da postoji neki ‘proboj’ bendova iz SiCG u Hrvatskoj, ali je on i dalje za mene nevidljiv – ono što vidim, i ono što je bilo logično za očekivati, to je da muzika jednostavno popunjava prostor tamo gde ga ima, odnosno gde ljudi imaju potrebu… Pogotovo na, u našem slučaju, zajedničkom jezičnom i historijskom području. Mislim da je muzika iz Hrvatske prilično zastupljena u medijima u Srbiji i da dobro prolazi kod publike, posebno muzika estradnog profila, ma šta se dogovorili da je definicija estrade. Novonastale zemlje su nam male, još manje od one prijašnje koja je bila relativno mala, a ljudi ne pristaju na ograničenja lako – pogotovo ako postoji ponuda, mogućnost izbora. Ne bi bilo normalno da ne postoje proboji i objedinjavanje ponude kulture i zabave u regiji – to bi značilo da se ponovo radi protiv ljudi, njihovih pravih interesa, da neko pokušava manipulirati, imati kontrolu… Mislim da se takvi nazadni procesi više neće događati, manje zbog toga što su uslovljeni europskim i svjetskim trendovima, a mnogo više zbog toga što ljudi, poučeni prethodnim iskustvom koje zaista nije bilo potrebno, neće više tolerirati manipulacije… I mislim da ovako dobivaju svi, jer svi ljudi su na ovaj ili onaj način publika – veća ponuda daje uvijek više izbora, a mogućnost izbora je suštinski atribut života.
Koje bendove i glazbenike iz Hrvatske posebno respektirate i kim bi voljeli surađivati?
Vidiš, to što ne mogu odgovoriti na to pitanje iz par razloga je već sasvim moj problem… Mislim da je i pored ograničenja koja su postojala i koja još uvijek postoje, u situaciji gdje je blokada u medijima po pitanju nacionalnog zamijenjena blokadom druge, financijske prirode, ipak moguće da se ljudi obavijeste o tome što se dešava, samo to traži od publike mnogo aktivniju ulogu, a aktivnija uloga ipak podrazumijeva da se u to uloži neko vrijeme, i da se barem otprilike zna šta se traži. Kako ja i inače odavno više ne mogu razmišljati u kontekstu scena ili žanrova, činjenica da je neka muzika napravljena u Srbiji ili Hrvatskoj ili Poljskoj daje samo jedan geopolitički aspekt, i po mom mišljenju ne može odrediti stav prem toj muzici kao generalni stav – iako poznajem neke stvari koje dolaze iz Hrvatske, mislim da sam daleko od toga da sam kompetentan da ih komentiram. Ako je komunikacija ograničena mogućnošću izbora i interesa, onda, nažalost, onaj izbor muzike iz Hrvatske koji mi je dostupan na medijima ovdje nije ni blizu onoga što me interesira, a nisam investirao dovoljno vremena u aktivnu potragu za nečim drugim. Nadam se da će se nešto od toga promijeniti, i da ću sljedeći put moći zaista odgovoriti na ovakvo pitanje. Svi se trudimo da stalno napredujemo…
