Darko Rundek: “Zajedništvo u jeziku treba njegovati, a ne od njega bježati”

2798

S Darkom Rundekom i Antom Perkovićem popričali smo povodom izlaska knjige o Rundeku čiji je autor sam Perković.

Rundek, između – Knjiga o pjesmama” nije biografija i teško ju je smjestiti u bilo koji žanr, a o svim aspektima djela o glazbi, bivšeg frontmena Haustora i kasnije uspješnog solo muzičara, Ante i Darko prilično su rado i opsežno odgovarali.

Susreli smo se u glazbenoj knjižari Rockmark i Darko je bez ikakvog treptaja kupio novu knjigu poezije Srđana Sachera, nekad svog najboljeg suradnika, frenda, učitelja i učenika. Knjiga je žuta, a Darko je pitao može li platiti karticom.

Opće je poznato da internet itekako utječe na karijeru i diskografiju glazbenika pa je pitanje je li i vama, Ante, internet utjecao na karijeru? S obzirom na to, kako i same kažete da su činjenice postale svima dostupne pa se malo i prostituiraju, izgleda da vam je ostala samo priča. Je li vam to bila glavna nit vodilja knjige: ‘Čim više pričati, a čim manje faktografije’?
Pa možda bi se moglo i tako reći. Internet je stvarno dubinski promijenio cijelu hijerarhiju kulture i znanja, a to ima i dobre i loše strane. Meni se činilo da to više ne treba ignorirati, a jedan od problema s internetom jest taj što je predugo bio u rukama ljudi koji ga nisu shvaćali kao medij, nego kao tehnološki alat. Pisanje knjige u 21. stoljeću ne može biti isto kao i pisanje knjige u 17. ili 20.

Svi imaju internet izloge, i Darko ima izvrsnu internetsku stranicu gdje se može i preslušati, i pogledati, i pročitati stvarno odličan presjek 30 godina karijere. Svi smo već navikli na YouTube gdje sami slušamo i gledamo koncerte. Koncert je jedan dan u Beogradu, prekosutra je cijeli na YouTubeu. Sve je užasno prisutno i to je moralo utjecati na moj posao. I utjecalo je. Već i na “Sedmoj republici“, a pogotovo u ovoj knjizi jer mi se činilo da, kako to nije linearna priča o životu, nije biografija, fragmentarna dramaturgija bila je najbolje rješenje i to internetsko ‘skakutanje’, kad ti pažnju odvuče neki link ili neka asocijacija, primijenjeno je i u knjizi.

Darko: Ja bih se ovdje nadovezao na Antu, faktografije nema u očekivanu smislu, ali je ima u bizarnom smislu. Kad se pojave neki fakti koji su neočekivani, koji mogu dati dodatan značaj, onda oni postanu faktor.Koliko vama, Darko, odgovara ovaj ‘mind over matter’ stil pisanja knjige, gdje su fakti ostavljeni na razini ispod, a gdje je priča o vama u prvom planu?
Ja valjda nisam ni ovaj, ni onaj o kojem ta knjiga piše tako da nisam tom knjigom direktno pogođen, nego kao u nekim rikošetima, a to mi i odgovara.

Vaš ste glazbeni krug otvorili suradnjom sa Srđanom Sacherom, a jeste li ga zatvorili 1. srpnja, kad ste svirali “Moju prvu ljubav”, prilikom ulaska Hrvatske u EU. Je li to to sa Srđanom Sacherom ili se možemo nadati još nečemu?
Evo, sad sam kupio njegovu novu knjigu pjesama koju je izdao pa me baš zanima u kojem je smjeru krenuo, u kojem se smjeru razvija njegov senzibilitet u tomu kako piše. Sad smo se sretali jedno vrijeme i nakon duljeg vremena imali smo priliku opet se zbližiti, ‘onjušiti’ se.

Muziku podržava

Uvijek sam ponavljao da ja njega jako poštujem i da sam puno toga od njega naučio, da je bilo bogato s njim surađivati, a je li rok trajanja toga svega istekao ili nije, to nije baš jasno. Možda se i dogodi. Ovo što je bilo tu na Trgu, bilo mi je drago i ugodno, makar sam se pokoji put pitao “Što ja tu radim?“, ali kad se sve zbroji bilo je to jedno ugodno iskustvo.

A od kud vi tamo? Je li vas to Vlada zvala?
Kad su radili program, rekli su da će staviti tu pjesmu, pa ako je ja neću pjevati, da će je pjevati netko drugi. Njima je bilo do pjesme, ne toliko do toga da se tu Sacher i ja pojavimo, onda je nekako ispalo da budući da već ide ta pjesma, što ne bismo onda barem nas dvojica bili tu prisutni?

Možete, Ante, prokomentirati tu Sacher-Rundek, Rundek-Sacher nit koja ih spaja i koja ih razdvaja?
Ja zapravo tu i ne znam puno, ali kako se liječim od faktografske bolesti koju svaki novinar ima, kad mi je bilo užasno bitno znati da je “Treći svijet” izašao 1984., a “Tajni grad” 1988., i sad kad sam na skidanju od podataka, taj me odnos više intrigira kao neka ideja što se moglo dogoditi iza “Trećeg svijeta” ili eventualno što se još može dogoditi. Čini mi se da je to ploča koja je u našoj glazbenoj kulturi ostala kao glazbeni svjetionik i nije se išlo dalje od toga. Nitko nije to nastavio, čak ni po motivima. To je ploča koja je ostala sama za sebe, a čak ni Darko ni Sacher joj se nisu baš u samostalnim karijerama vraćali previše. Te se pjesme više ne sviraju de facto.

Osim Vještica koje sviraju “Neobičan dan”...
Darko: “Neobičan dan” izašao je na tom albumu, ali nije iz tog opusa. “Radnička klasa” i “Neobičan dan” našle su se na tom albumu kao pjesme iz ranijeg perioda.

U knjizi kažete da je muzika razapeta između trenutka stvaranja i čina bilježenja. Je li koncert trenutak stvaranja ili čin bilježenja?
Ante: To bi onda bio treći kut trokuta, to bi bio čin izvedbe. Iako može biti i jedno i drugo, u toj izvedbi može biti i stvaranja i bilježenja. Makar, to bi se možda nazvalo reprodukcijom, otprilike kao kad glumac nakon tri mjeseca proba izađe na scenu i onda ima predstavu koju izvodi dok je publika želi vidjeti, tako i muzičari najčešće izvode pjesme koje su već provarili i odradili, ali naravno uživo se uvijek dogodi neki element neočekivanog.

Darko: U našem slučaju, mi smo bili dosta netipični što se toga tiče i kao Cargo Orkestar i sad kao Rundek Cargo Trio. Pokušavamo pjesme ponovo odsvirati bez obaveze da to bude reprodukcija onog što je bilo u studiju. Dapače, nekako nam je često i draže da se od tog statementa zapisanog odmaknemo i da tu pjesmu interpretiramo iz potpuno drugog ugla, da nam posluži kao povod za muziciranje tu i sad. Koncerti bi onda meni bili bliži stvaranju, a ne reprodukciji ili izvođenju.

Kako je Darko ostao toliko aktualan? “Plavi avion” po mom je mišljenju najbolji vaš album, a da sad ne spominjem neka imena iz osamdesetih koja sad više nisu toliko aktualna.
Ante: To sad možemo nagađati, bar ja mogu nagađati. To je teško objasniti, a pozitivan bi stav glasio da se možda nagrađuje neka hrabrost i biranje svog puta, mimo onoga što se trenutno traži. Iz današnje perspektive jasno je da je u vrijeme ‘novog vala’ postojao dobar broj onih koji su radili ono što se tražilo, odnosno svirali glazbu ovisno o trendovima, a to je neki impuls koji je u našu pop kulturu ugradio još Goran Bregović ili još netko prije njega, tko zna.
Haustor je, osim prvog hita “Moja prva ljubav”, uvijek išao nekako svojim putem pa se onda puno toga što su snimili u osamdesetima objasnilo u devedesetima, kad je dobilo neki novi značaj. Čini mi se da se tako događa i sa stvarima koje je i kasnije radio, od Cargo Orkestra koji je nekima izgledao preglomazan i čudan s premalo nekih čvrstih stvari za koje bi se uhvatili. Taj njihov album “Mhm A-ha Oh Yeah Da-Da” meni je bio neobičan kad se pojavio, nisam ga baš razumio do kraja, a sad mi je nekako sve jasnije.

Darko: Meni je sve draži taj album.
Ante: Možda zbog toga. Uspio je sebe dovesti u situaciju gdje nije siguran i u kontroli, a onda i publiku dovesti pred izazov da prihvati stare i nove pjesme na drugi način. Mislim da se to strašno isplatilo na kraju.

Darko: Meni je sad palo na pamet da se to pitanje krivo postavlja, “Kako to da je Darko Rundek od svih tih ‘novovalnika’ ostao aktivan, a drugi nisu?“. Pitanje bi moralo biti obrnuto. Svugdje na svijetu imaš ljude koji su od mene stariji po 10 ili 15 godina i koji normalno nastavljaju karijere u tim godinama, a to nikad nikog ne čudi. “Kako to da oni nisu?“, to bi moralo biti pitanje, a ne kako to da ja jesam. To mi se čini nekako normalno.

Da, ali čak i oni koju su ostali poprilično aktivni, na primjer Jasenko Houra, više nisu u stanju napisati takav album kao što je “Plavi avion“, a nekad su možda bili.
Darko: Ma pitanje je jesu li i bili (smijeh).

Jedan od najzanimljivijih, najfascinantnijih dijelova knjige jest izvještaj Dragana Kremera sa subotičkog festivala iz osamdesete koji mi je fascinantan s tog aspekta što se tamo kao uzori i svjetionici glazbe spominju glazbenici koji su svoj prvi album izdali 12 ili 18 mjeseci prije samog izvještaja. Na primjer Štulić ili Balašević. Danas je potpuno nezamislivo da bi netko bio uzor s jednim albumom. Što mislite, kako to da je tada bio tako brzi razvoj scene, da je netko bio uzor godinu dana nakon prvog albuma?
Ante: To će možda Darko bolje znati, s obzirom na to da ja to isto iz druge ruke znam.
Darko: Odmah to da kažem. Tada, prije prvog albuma ti imaš neku koncertnu pripremu za to, za prvi album trebaš biti malo dulje vrijeme koncertno aktivan da bi te neki diskograf prihvatio, da bi stekao svoju publiku. Kasnije se to malo ubrza, tako da nije to samo tih 12 mjeseci od albuma, nego još dvije, tri godine prije toga, koliko su bili koncertno prisutni.
To je prva stvar, a druga stvar, što je interesantno, živimo u vremenu u kojem bi sve trebalo puno brže ići. Fenomen je da se danas albumi izdaju svake dvije, tri godine, a u to vrijeme su se normalno izdavali svake godine. Jedan album je već bio stari album nakon godinu dana, što danas nije slučaj.

Ante, tu biste se vi mogli uključiti...
Moja je teza da je to bio trenutak u vremenu kad su takve stvari bile moguće, kad je cijela rock kultura uspjela povući i medije i publiku, kad su stvari bile potpuno drugačije nego danas, nevezano čak uz tehnologiju. Danas većina mladih ne vjeruje u takvu vrstu idola i nema potrebu za njima, a to čak može biti zdravo. Ne mislim da je to kriva stvar.
Kapitalistička dogma proizvodnje dovela je do toga da se proizvodi previše te da bi se prodavalo jednako kao nekad, proizvodi se puno više. Nekad se jedan bend s diskografskim ugovorom znao čekati. Na primjer, U2 je sa četvrtim albumom postao uspješan globalni bend, do tada je novac koji je diskograf uložio u njih visio. Sad više nema toga, ako ne uspiješ s prvim albumom, zaboravi. A ako i uspiješ, također zaboravi. Sve je jednokratno. Mislim da se ubrzao taj proces i da muzika, koja nam i dalje sve znači, nije više tako važna.

Kod nas je sve prije, za vrijeme ili nakon rata”, kažete u knjizi. Pitanje je za obojicu, dijelite li vi svoje vrijeme na takav način?
Darko: Ja vjerojatno manje nego Ante jer je meni rat ‘pao’ u vrijeme kad sam se koliko-toliko već formirao. Ali, mogli bismo podijeliti to tako, mislim da je rat u bitnom promijenio smjer mog života.
A: Sigurno, sigurno. Jer me zateklo. S 18 godina nisam o tomu razmišljao sve dok nisam čuo prvu zračnu uzbunu. Onda sam samo o tomu razmišljao neko vrijeme. Nadam se da sljedeće generacije neće morati to doživjeti.

Iz ove knjige o Darku izvire dosta nostalgije, ne govorim o političkoj nostalgiji, pa me zanima odakle nostalgija za nečim što vi niste ni proživjeli?

Ante: Nisam htio izazvati takav dojam. Dapače, nostalgija mi se ne čini konstruktivnim osjećajem i mislim da je nema smisla proizvoditi. Pogotovo sada nema smisla proizvoditi nostalgiju za osamdesetima jer to je već dovedeno do apsurda. Ako se nostalgija negdje provukla, to je zato jer osjetiš divljenje prema vremenima kada se proizvodilo toliko zanimljivih stvari koje su danas, a tu najmanje mislim na muziku, vrlo rubne.

Onaj dio Darkova opusa koji je radio na radiju kao radijski režiser nešto je što je mene fasciniralo jer sam se sad prvi put tomu posvetio preslušavanjem svega toga. Uopće, radio kao medij koji je sad prerastao u neki užas programiranih radijskih postaja s 20 pjesama koje se vrte kroz dan… To je možda proizvelo osjećaj da je onda bilo bolje, iako ja ne mislim da je bilo bolje i mislim da svako vrijeme nosi svoje izazove. Da postoji mogućnost vremenskog stroja, ljudi iz osamdesetih danas bi bili oduševljeni, ‘čovječe, mobiteli, internet’. To je vjerojatno pogled na drugo vrijeme kad nisam bio ovdje kao prisutni faktor pa to može izazvati neki takav, ‘mekani’ osjećaj.

Darko, vi ste neki idol ljudima, prije svega iz susjednih država, kao svjetionik nostalgije. Kao, “Darko Rundek ono je što nas još uvijek spaja“. Kako vi gledate na tu nostalgiju prema tim vremenima?
Ja dijelim potpuno ovo što je Ante rekao, on to vjerojatno formulira bolje nego što bih ja znao. Uvijek kad me to pitaju, dajem isti odgovor: “Pustite me više s tim na miru“. To da sviram u Sarajevu, Beogradu, Skopju, Ljubljani, u Crnoj Gori, na teritoriju na kojem dijelimo isti jezik, ma kako ga mi zvali, to je prirodno. Zajedništvo u jeziku treba njegovati, a ne od njega bježati. Potpuno se prirodno tu osjećam i nadam se da će i drugima to biti više prirodno nego što sada to ispada neka Bog-zna-kakva pozicija.

Koji su vam sljedeći planovi, vama Darko što se tiče glazbe, a vama Ante što se tiče pisanja?
Darko: Moj je plan da završim konačno novi album kojeg nakon “Plavog aviona” nije lako izbaciti jer “Plavi avion” mogao bi biti super kao neki rezime, testament. Tražim jedan novi korak dalje, krenuli smo malo više raditi s loopovima, elektronikom. Tu sad nazirem jedan novi svijet.

Ante: Nemam planova za pisanje, nisam skriboman i dosta teško pišem, a od kada sam se počeo baviti muzikom aktivno, puno mi je lakše i draže baviti se muzikom koja ne mora čak ni imati vanjski efekt, da bude nešto prihvaćena. Sam rad na tomu daje mi zadovoljstvo pa ću se vjerojatno tomu malo posvetiti u budućnosti.

Što se pisanja tiče, ne volim davati obećanja, uvijek se ugrizem za jezik. Prije “Sedme republike” govorio sam da neću sviše pisati o muzici nikad. Onda sam dobio ponudu i slobodu koje se nisu mogle odbiti. Uslijedila je ponuda za ovu knjigu što je isto bilo glupo odbiti, pa možda dođe još neka. Pisanje mi generalno ne fali u životu, a muzika da, tako da ću se više nastojati baviti muzikom.

Zadnji citat iz knjige: “Prave putnike, osim po lakoj, jednostavnoj odjeći, prepoznaješ po odsutnosti“. Darko, osjećate li se vi kao putnik? I, ako nije bezobrazno pitati, spominjao se vaš definitivni dolazak u Hrvatsku…
Kao putnik, ja se nigdje ne doseljavam. Ja ću ovdje provesti neko vrijeme i mislim da ću u budućnosti biti više u Hrvatskoj nego što sam bio dosad. A i dosad sam bio dosta tu, nisam bio totalno odsutan. Ideja puta, još od Kajina i Abela, jedan je bio sjedilac, a drugi nomad… Nomad je najeb’o i to mu se i dalje događa. Put simbolizira neko oslobođenje vlastitim naporom za koji mislim da je dio svake ozbiljne ljudske priče.

0 Shares
Muziku podržava