Danielle Moore (Crazy P): “Društvene mreže zamutile su onaj underground moment”

1281

Zadnje izdanje The Garden Festivala na lokaciji The Garden Tisno od 1. do 8. srpnja 2015. odlazi s velikim praskom, a to najbolje opisuje odličan popis od gotovo 200 izvođača.

Među njima su imena kao što su DJ Harvey, Bonobo, Seth Troxler, Joy Orbison, Ben UFO, Midland, Craig Richards, Greg Wilson… ali i Crazy P live. Upravo s njima, točnije s pjevačicom Danielle Moore, razgovarali smo uoči festivala čije zadnje izdanje samo što nije počelo!

Potpuni raspored The Garden Festivala po danima dostupan je ovdje, a mi već sad znamo da nastup Crazy P-a nikako ne smijete propustit. A zašto je tome tako (pro)čitajte u nastavku…Bend Crazy Penis oformljen je sad već davne 1995-1996. godine. Osnovali su ga Chris Todd i Jim Baron da bi se 2002. godine proširio na basista Tima Daviesa, bubnjara Mava Kendricksa, i tebe – vokalisticu Dannielle Moore. Jesi li dečke poznavala od ranije ili su organizirali neku audiciju te si na taj način postala glavni vokal benda?
Dečkima sam se pridružila skoro jednako davne 2000. Upoznali smo se u kući u kojoj sam nekada živjela, a koja je funkcionirala tako da se ekipa u njoj okuplja nakon nekog partya. Dakle, u tu kuću bi se dolazilo na ‘after’, a nas su međusobno upoznali zajednički frendovi. Navodno sam tada u nekoj sobi ljude prisiljavala da slušaju moju interpretaciju Shirley Bassey. Iz nekog razloga Jim i Toddy tada su zaključili da bi me bilo dobro pozvati na neki jam session – u bendu je u to vrijeme već bio i Tim Davies.Koji je glavni razlog zbog kojeg ste odlučili proširiti bend te kako je bilo – i još uvijek jest – raditi u grupi koja se sastoji od pet članova?
Dečki su sjajni producenti i DJ-i, ali su svoju glazbu htjeli izvoditi uživo kako bi u nastup još više mogli uključiti i publiku. Naime, prije toga su samo stajali za svojim laptopima, buljili u njih i osjećali se pomalo čudno pa su zaključili da im treba tim – naime, stvari su kada imaš bend ipak bitno drugačije. Ja sam u Crazy P ušla kao njihova ‘frontwoman’ i u početku bila dio te pomalo čudne situacije. Super je biti dijelom 5-očlanog benda posebno kada putujemo, osjetimo se pomalo osamljenima i kada nam počnu faliti naši najmiliji. Počnete se međusobno shvaćati i predosjećate kada je netko u depresiji ili dobro raspložen pa pazite jedni na druge. Dečki su moja obitelj i najbliži prijatelji koje imam. Naša ljubav je jaka! Isto tako, s obzirom na to da nas je u bendu petero, zajedno stvaramo svu ‘sirovu’ glazbu dok se to sve kada ste u tročlanom bendu svede na produkciju i interakcija nije tolika.Na britanskoj glazbenoj sceni ste 15 godina. Na koji se način promijenila scena, a na koji način vi?
Scena se tijekom godina promijenila značajno. Posebno s obzirom na digitalno doba u kojem živimo te uspone i padove prodaje vinila i glazbe općenito. Kada pričamo o live bendovima ono što je očito jest njihov manjak, dok s druge strane broj DJ-a koji svojim setovima pridružuju tu ‘live’ komponentu koristeći Ableton ili neki drugi dio umjetnog i jednostavnog softvera vrtoglavo raste. Mislim da se promotori bore popuniti line-up live actovima, ali da imaju više vjere u DJ-e koji danas imaju status zvijezda. Nadam se da će se to uskoro izbalansirati. Scena o kojoj me pitaš i o kojoj pričamo je i dalje zdrava, ali mislim da su društvene mreže zamutile onaj underground moment u kojem smo se i gdje smo se svi mi na kraju krajeva i upoznali. Nedostaje mi onaj trenutak pravog undergrounda koji je današnjim klincima vjerojatno nepoznat. Ovo o čemu pričam nema veze s mojim godinama – ja i dalje izlazim i to je činjenica. Još je jedna činjenica i to da smo svi mi iz benda ostarjeli i da je to generiralo neke odgovornosti pa tako ne možemo partijati jednako intenzivno kao ranije. S godinama se – htio si to netko priznati ili ne – mijenjaju i prioriteti.

S obzirom na sve navedeno umaraju li vas danas te mnogobrojne turneje još i više?

Da! Ali su istovremeno sjajne i dobre za naše duše. Uostalom turneje i svirke su primaran razlog zbog kojeg smo se odrekli svojih dobrih i sigurnih poslova – a to smo napravili zato jer smo zaista sretni što možemo raditi ono što volimo. Naravno, i tu smo napravili neke kompromise. Ja na primjer svako toliko odem na trčanje kako bih vratila mir koji na turnejama baš i nemam.

Izgleda li nakon nekog vremena svaki grad, klub ili lokacija na kojoj svirate jednako?
Ne, uopće ne izgleda. Isti je jedino osjećaj koji nas opere kada sjednemo u bus, vlak ili avion. Znam da ovo zvuči kao klišej, ali svaki grad i lokacija zaista imaju svoju vlastitu dušu… važno je prepoznati različitosti jer je upravo to ona veza koju moraš uspostaviti sa svakim novim mjestom koje posjetiš. Putovanja i tu mogućnost upoznavanja smatram privilegijom.

Muziku podržava

Popularni ste u Australiji. Komu ili čemu zbog toga možete zahvaliti?
Pa ponajviše vjerojatno labelu Paper Recordings koji tamo ima bazu. Oni su bili prvi koji su angažirali Jima i Chrisa. Nakon što su njih dvojica tamošnjoj publici predstavili našu glazbu nastavili smo se poprilično često vraćati, a nadamo se da će se ta veza nastaviti razvijati i rasti.

Vratimo se na Stari kontinent. Nije tajna da volite The Graden Festival i da The Garden Festival voli vas. Kako je ta dugotrajna veza uopće započela?
Tamo negdje 2007. godine čini mi se. Bukirali su nas za taj festival bez da smo išta o njemu znali. Bili smo usred hektične turneje i ova nas je ponuda zaintrigirala. Količinu ljubavi koju smo tamo primili, ali i dali, nismo ni najmanje očekivali. The Garden Festival primarno vam puni dušu – jedno zaista prekrasno, jedinstveno i ispunjujuće iskustvo.

Jeste li tužni što završava?

Da, ali u potpunosti razumijemo razloge zašto je tome tako. Dobro je otići kada si na vrhuncu – i to nakon 10 godina nevjerojatne zabave tijekom koje smo stekli neke od najdubljih i najljepših veza i prijateljstava koje ćemo cijeniti dokle god smo živi.

Što možemo očekivati od vašeg ovogodišnjeg nastupa?
Nadamo se da će biti najbolji ikad. Imamo novi album pa si možemo priuštiti glasan i odvažan set… euforija, suze, vatromet, laseri, plesači, žongleri… Ili možda ipak ne. (smijeh)

Poznato mi je da ti, Chris i James s vremena na vrijeme odradite pokoju DJ gažu, a uz to i producirate ili remiksirate. Je li taj hobi došao prirodno s obzirom na činjenicu da ste svi članovi live benda elektronske glazbe?
Zapravo su dečki ti koji su izuzetni producenti i koji se većinom bave svime i svačime vezanim uz glazbu. Vole raditi remixeve jer im to daje priliku da rade i s drugim ljudima i zapravo je pozitivan odmak od stvari koje rade s Crazy P-em. Njihovi su remixevi uvijek sjajni jer u njih uvijek ugrade i puno ljubavi.

Kako ste se primili tog posla? Je li teško raditi remixeve benda u kojem sviraš?
Remiksiranje je oduvijek bilo dio našeg posla. A što se tiče remiksiranja stvari od benda i Jim i Toddy obožavaju remiksirati jer im to, kao individualcima, daje šansu ostaviti svoj pečat u glazbi na kojoj rade.

Je li lakše ili teže remiksirati artiste kao što su Kraak & Smaak, Joey Negro…?
Sve ovisi o kvaliteti trake na kojoj radiš. Sve je to dosta uzbudljivo i svemu se tome mogu dodati pravi i vlastiti glazbeni sastojci. To je poput pisanja – ponekad je jednostavno, a ponekad ne.

Postoji li još nešto u vašoj Crazy P karijeri što biste htjeli napraviti kao bend?

Da – postati još bolji! Možda svirati kod Joolsa Hollanda, napraviti još jedan album… Nadamo se da će nam to i uspjeti.

Radite li neke dugoročne, jednogodišnje, dvogodišnje ili petogodišnje planove?

Ne – to je u ovoj industriji nemoguće. Barem je nama nemoguće.

Izdali ste novi album ‘Walk Dance Talk Sing’ – ako mene pitate bilo je i vrijeme! Zašto smo na njega morali čekati tako dugo?
Zato jer smo bili zauzeti turnejama. Moramo raditi kako bi ostale stvari zadržali u pokretu pa smo tako nove stvari pisali kad smo i gdje stigli. Naravno, postojala je svijest o tome da moramo nešto izdati nakon zadnjeg albuma koji je izašao 2011. godine, ali sam ja bila protivnica toga da izdamo nešto samo kako bismo eto nešto izdali jer nismo baš imali puno materijala. Uz to, na put su nam stali vlastiti životi. Kao što sam već rekla presložili su nam se prioriteti – Jim je postao otac, a Toddy i ja vodimo svoje privatne živote koje isto tako volimo. Nakon svega zadovoljni smo time kako je album ispao i nadamo se kako će idući nastajati godinu dana na nekom zabačenom sunčanom otoku – da bude stvarno vrhunski i da ga stvaramo bez smetnji.

Što ste radili u periodu od albuma “When We On” koji je izašao 2012. do sada (osim što ste promijenili izdavača, svirali po turnejama…)?

Radili, voljeli, živjeli i svirali…

Budući planovi, suradnje…

Ron Basejam i Hot Toddy će, uz suradnju na projektu White Elephant, nastaviti raditi svoju glazbu, a ja ću nastaviti pisati prekrasnu folk glazbu. Pratite nas! Svi su sastojci naše glazbene budućnosti trenutno u velikom loncu koji je naravno prepun divnih i zanimljivih glazbenih začina.

0 Shares
Muziku podržava