Danas tražimo ulaznicu više, a prije 6 godina smo ih ignorirali. Gdje je kvaka?

Glupava engleska klima posljednjih (tje)dana, zbog koje su vam dugi rukavi u 10:00 previše, dok pola sata kasnije bježite pred biblijskim pljuskom, čini odlazak na poslovnu pauzu pravom avanturom.

Tako sam i početkom ovog tjedna grozničavo mjerkao plato pješačke zone, u nemogućoj misiji pronalaska osunčanog stola kojeg bih mogao brzo gurnuti pod suncobran – za slučaj da naglo okrene kakva mećava pomiješana s krupôm – što je zahtijevalo polagano prešetavanje i rad glave na bazi periskopa…

Ova utopijska potraga, kako to već obično biva, dovela me do nečega što nisam tražio, ali me je zato neusporedivo duže zaokupilo: u tih desetak minuta za najmanje četiri odvojena stola odvijale su se diskusije iz koje sam mogao uhvatiti ključne riječi ‘Hipodrom’ i ‘Metallica‘, a za jednim, zahvaljujući pubertetski glasnom razgovoru, čak i retoričko pitanje s retoričkim odgovorom: ‘Hetfieldovo pjevanje? Ma daaaaj, jebote, e…’

Naravno, ljudi koji piju kavu u Petrinjskoj ulici ponedjeljcima ujutro teško da bi mogli predstavljati reprezentativan uzorak pučanstva iz kojeg bi se mogli izvesti valjani statistički podaci. Jedno je, međutim, prilično sigurno – iščekivanje Metallicinog koncerta na Hipodromu postalo je gotovo opipljivo. Interes je ogroman: kapacitet koncerta proširen je sa prvotno predviđenih (i ionako znatnih) 20.000 mjesta na čak 30.000, dok posljednji službeni podaci potvrđuju kako je još oko 1. svibnja bilo prodano više od 28.000 ulaznica!

Nema tu, naoko, ničeg neobičnog. Riječ je o prvom gostovanju najvećeg metal-benda na svijetu (čijom se jedinom istinskom konkurencijom u tom smislu može smatrati samo Iron Maiden, nitko drugi) u nas, i to nakon što smo već jednom ostali kratkih rukava, budući da je već dogovoren koncert u sklopu goleme “Madly in Anger with the World” turneje 2004. bio spektakularno – otkazan. Čemu se onda čuditi što su fanovi pohrlili da zgrabe svoju novu, toliko očekivanu priliku, raznijevši gotovo čitav kontingent od 10.000 bonus ulaznica?

No, ako se stvari promotre pobliže, dade se uočiti jedna prilično zanimljiva činjenica: spomenuto gostovanje Ulricha i ekipe prije šest godina zapravo je bilo otkazano zbog – pazite sad – nedovoljnog interesa publike! Navodno je problem bio u tome što je tri dana prije dogovorenog datuma (27. lipnja 2004.) prodano svega 8.000 ulaznica, nakon čega je menadžment Metallice otkazao koncert zbog ‘nepremostivih poteškoća’.Indikativno je da se o pravim razlozima i brojkama i dan-danas samo nagađa, s obzirom da organizator tog koncerta, agencija Impresario Marijana Crnarića, nikada nije pojasnila uzroke problema. Neovisno o tome, dakle, nameće se ključno pitanje: zbog čega je za prvo koncertno ukazanje legendarnog benda u Hrvatskoj vladalo tako slabašno zanimanje, dok će u ovom navratu čak i 30.000 ulaznica biti jedva dovoljno?

Najjednostavnije objašnjenje glasi da je te 2004. Metallica promovirala uvjerljivo najlošiji album u svojoj karijeri, i to nakon što je gotovo čitavu dekadu potpisivala u najmanju ruku polovične ploče (“S&M”, “Load”, “Re-load”) kojima je duboko potkopala svoj beskompromisni imidž, zbog čega su im svi, osim najtvrdokornijih fanova, okrenuli leđa.

Po drugoj varijanti, interes je ubila za ono vrijeme neuobičajeno skupa ulaznica (330 kuna), kao i konkurencija u obliku Lennya Kravitza, koji je trebao nastupiti četiri dana prije u Domu sportova, a za čiji koncert je također valjalo izdvojiti nemalih 220 kuna.

Dodatni argument glasi kako tih godina Hrvatska nije predstavljala ni upola tako jako koncertno odredište kao danas, pa su rečene cijene karata bile istinska rijetkost i značajan trošak – što se također doima bliskim istini: vrijedi podsjetiti da je 200 kuna za upad na koncert Iron Maidena 2003. u Velikoj Gorici (gdje se, nota bene, trebala dogoditi i Metallica godinu kasnije) u tadašnjoj percepciji također predstavljalo gotovo bezobrazno velik novac. A slušanje “Master of Puppets” uživo iziskivalo bi skoro pa dvostruko toliko!

Svi ovi argumenti dijelom su točni – ali, jednako tako, nijedan od njih ne pogađa poantu u potpunosti. Jer, iako je “St. Anger” definitivno album za temeljiti zaborav, nedorečen i rastrzan koliko to studijska ploča tako prekaljenog sastava uopće može biti, bilo bi pretjerano tvrditi da najnoviji, “Death Magnetic“, stoji uz bok eponimnim speed-thrash ostvarenjima iz osamdesetih. Činjenica da je riječ o bitno vitalnijoj i boljoj ploči od prethodnika, daleko više svjedoči o tome kakav je mulj bend dotakao sa “St. Anger”, nego koliko je aktualni album istinski dobar… Dapače, pitanje je koliko njegovih pjesama uopće ima potencijala postati trajan dio koncertnog repertoara. Teško se stoga može konstatirati kako je ovdašnje poklonike na Hipodrom dovela vrhunska kvaliteta posljednje ploče.

Argument skupoće ulaznice i konkurencije drugih značajnih koncertnih zbivanja također samo djelomično stoji. Prvo, ulaznica je ovaj put gotovo jednako skupa, 300 kuna za stajanje – ili skuplja, obzirom da su u igri bile ulaznice i po cijeni od 360 kuna (za fan pit) i 450 kuna (za tribine). Pritom se nikako ne može reći da nam je standard porastao u odnosu na 2004.; upravo suprotno, gospodarska i socijalna situacija definitivno je najteža u posljednjih deset godina. A mjesta za fan pit odmah su planula i bila prva rasprodana!

Drugo, jakih komercijalnih koncertnih događaja u Hrvatskoj nikada nije bilo više nego u posljednjih godinu i pol dana. Da se razumijemo, ne govorimo o masovkama tipa Željko Samardžić u Areni, već o tome da tri tjedna nakon Metallice u Zagreb dolazi nitko drugi nego Bob Dylan, a mjesec i pol dana nakon njega još jedan istinski glazbeni titan – Leonard Cohen. Kakva tri imena u svega dva mjeseca! I da, potonja dvojica drže cijenu koja varira od 290 kuna (jeftinija varijanta za Dylana, rasprodana u prvih tjedan dana prodaje!) pa do čak 700 kuna, što je najskuplja opcija za uživanje u Cohenovom rašpavom glasu. Dakle, para imamo sve manje, vrhunskih koncerata sve više, cijene su sve značajnije, a ulaznice svejedno idu kao da uz njih dobijete i slikanje s izvođačima – za Metallicu, prvu u nizu, mimo svih očekivanja.

Pa u čemu je onda trik da sada svi žele čuti “Four Horsemen” uživo, a prije šest godina nisu htjeli, iako je rečena pjesma i tada itekako postojala?

Čini se kako je stvar ipak u tome da je publika širom svijeta, ne samo kod nas, osjetila ono što se dugo i predugo čekalo: da je Metallica, nakon dugo vremena, ponovo postala istinski stabilan bend – bend u kojem nema mogućnosti da mjesto basista zauzme blazirana showbiz-krvopija poput Boba Rocka; u kojem više nema želje da se ultimativni thrash komercijalizira na najširoj razini, i kojem ne pada na pamet odreći se nadzvučne virtuoznosti i izdržljivosti jednog Kirka Hammetta (čega se sjetiti mogao samo i jedino – opet – Bob Rock).

Čitav “Death Magnetic” ocrtava prije svega grupu koja, istina, više nije mlada, raspamećena niti prijeteća kao nekada, ali koja je do kraja sazrjela i u tom sazrijevanju konačno postala sasvim svjesna sebe kao cjeline. A onog trenutka kada se to dogodilo, rehabilitacija lojalnosti trajala je ravno onoliko koliko je fanovima trebalo da stignu od kuća do prodajnih mjesta i razgrabe ulaznice za koncerte. Slično je bilo i u Hrvatskoj.

Konstatirati, međutim, kako je Metallicina publika fanatično odana, toliko da je spremna oprostiti bendu sva zastranjenja i grandomanije čim on pokaže imalo volje da se vrati svojoj izvornoj ideji i žestini (a jest, to se ne može poreći), značilo bi nepravedno pojednostavniti jednadžbu. Na drugoj strani stoje James, Lars, Kirk i Robert Trujillo, koji sada s pravom kupe plodove sjemena posijanog – paradoksalno – upravo sa “St. Anger” i kontroverznim dokumentarcem “Some Kind of Monster” (2004.). Oba navedena projekta imaju istu zajedničku crtu: u svojoj srži upravo su onoliko iskreni koliko su se na razini krajnjeg produkta ukazali nedorečenim, konvulzivnim, pa i smušenim. Ta iskrenost se sada, čini se, obilato vraća.

Slabo artikuliran, prerazvučen i pretežak album, naime, ni ne predstavlja ništa drugo nego do kraja izravan dokument potpune kreativne i komunikacijske agonije sastava zatečenog u krizi srednjih godina i iznenada ostavljenog bez jednog od dva glavna potpornja (neprežaljeni basist Jason Newsted; drugi je, nedvojbeno, Kirk Hammett). U tom smislu, međutim, “Some Kind of Monster” (čiju režiju potpisuju Joe Berlinger i Bruce Sinofsky) još je zornije, gotovo naturalističko svjedočanstvo.

Fascinantno neuljepšan, ovaj film je zapravo ‘Metallica-reality-movie’ koji osovinu Hetfield-Ulrich do kraja razotkriva kao međusobno otuđenu, nedovoljno zrelu, punu želje za kontrolom i upravljanjem, ukazujući kolike je rupe u odnosima članova benda ostavio rani uspjeh, slava i lova, ali i smrt nositelja vizije sastava (Cliff Burton), nakon čega dvojica preostalih lidera nisu ni imala potrebu mijenjati egocentrične i traumatizirane reflekse upravljanja mašinerijom svog branda. Dapače, njih dvojica spremni su potpuno odstraniti čak i budistički pomirljivog, krajnje razumnog i opservativnog Hammetta ne samo iz rasprava o glazbi na kojoj rade, već i iz ukupne zvučne slike, samo ako to osigurava njihov autoritet (pa tako na “St. Angeru”, nevjerojatno, nije bilo Hammettovih solaža).

No, umjesto da ovakvo neuvijeno i brutalno prikazivanje vlastitog purgatorija izvrgne grupu općem podsmijehu (što su kolege iz Slayera po izlasku filma i pokušale pokrenuti preko medija) ili im u očima vlastitih poklonika priskrbi etiketu ‘thrash-tetkica’ sklonih pretjerivanju, dogodilo se upravo suprotno. Izgleda da je vlastito ogoljavanje pred svim i svakim prouzrokovalo pozitivan efekt kod publike, koja je makar intuitivno uhvatila bit.

Jer, i “St. Anger” i dokumentarac o njegovu nastanku su, naime, prije svega pokušaj da se svima onima kojima je to važno, do kraja pojasni kroz što je sve Metallica prolazila i zašto su neke stvari ispale baš onako kako su ispale. A za to je trebalo imati solidna muda, budimo iskreni: nije baš moguće uskladiti sliku kvarteta thrash-speed majstora od čije svirke ispadaju plombe u ustima, sa četvoricom zapravo dječački svadljivih, emocionalno nesigurnih tipova i bivših ovisnika od četiri banke, koji album snimaju pod nadzorom grupnog psihoterapeuta plaćenog frapantnih 40.000,00 dolara mjesečno, sve u očajničkom pokušaju da se grupa definitivno ne raspadne.

Metallica je tako svojoj publici (i ne samo njoj!) pružila priliku za krajnji ikonoklazam: svakome tko je do kraja htio popljuvati glazbeno već sasvim kompromitiran bend kao skup neodraslih, polucmizdravih egomanijaka – zabivši tako posljednji čavao u lijes predodžbe o heavy metalcima kao opakim frajerčinama – bend se bez imalo ustezanja sâm ponudio na volej.

U konfuziji koja je nastala, Hetfield i kompanija iskoristili su vrijeme i napravili album koji je pokazao da čitava priča o traženju međusobne kemije nije bila alibi-izmišljotina, već da se tortura što ju ploča i film dokumentiraju doista dogodila, ali i polako prebrodila. Dokaz? Prije svega definitivni kraj ere Boba Rocka i angažiranje legendarnog producenta Ricka Rubina, čiji je pristup studijskom radu drukčiji od Rockovog otprilike onoliko koliko je i glazbeno temeljitiji.

Sve navedeno u značajnoj je, ako ne i začuđujućoj mjeri, podiglo entuzijazam publike i vratilo barem dio duboko poljuljanog povjerenja – brojke s “World Magnetic Toura” to potvrđuju iz koncerta u koncert, što će se vidjeti i na Hipodromu u nedjelju. Pritom je, naravno, posve jasno da Metallica više nije i ne može biti ista ona grupa koja je zakuhala “Master of Puppets” ili “Dyer’s Eve”. Očekivati od njih novi miljokaz thrasha nerealno je koliko i nadobudno.

Pa trebate li onda netko tko je poklonik najvažnijeg perioda karijere ovog benda, a to su osamdesete, uz eventualno pokoju skladbu iz devedesetih (“Wherever I May Roam”, recimo) uopće dolaziti na Hipodrom? Jedini odgovor koji na to pitanje mogu pokušati pružiti bit će, dakako, duboko subjektivan. Fascinaciju heavy metalom (otpočetu s Maidenima”) odavno sam zamijenio prvo rock’n’rollom, a potom sam otkrio jazz. Bilo što vezano uz Metallicu danas me dotiče otprilike onoliko koliko bi me se dojmile vijesti o prvoj jačoj simpatiji iz osnovne škole… Ali, neovisno o tome, ni za živu glavu ne bih propustio prigodu da čujem “Creeping Death” ili (daj Bože) “Blackened” uživo. Da bi se ovo u potpunosti razumjelo, treba se uživjeti u danas sve teže razumljivu zbilju heavy-metalom zaluđenog desetogodišnjaka u Jugoslaviji, na prijelazu desetljeća.

U to vrijeme, otprilike 1988., u Splitu su se ploče još uvijek mogle kupiti isključivo u trgovinama takozvane široke potrošnje, od kojih se najveća nalazila u tada vrlo modernom kompleksu Koteks. Odjel s pločama imao je poseban odjeljak mrtvačkog naziva ‘Licence’, što je zapravo značilo ‘inozemna izdanja uvezena uz dozvolu izdavača’. Tamo se, u gotovo tajanstvenom polumraku, stiskalo ono malo heavy metal izdanja što su sa otprilike jednogodišnjim zaostatkom i na kapaljku dolazila iz teško pojmljive Britanije, Amerike i ostatka svijeta… Zato se i moglo dogoditi da dolazak LP-a “Somewhere In Time” Iron Maidena (s dvije godine zakašnjenja!) bude popraćen oduševljenim nadvikivanjem po čitavom stanu i maničnom kopanju po kasici da vidimo koliko je onih sivih hiljadarki još ostalo; jer što ako se, avaj, sve rasproda?

Jedina stvar gora od oskudice ploča bila je potpuna odsutnost bilo kakvih (a kamoli relevantnih) heavy metal koncerata, kojih doslovno nije bilo. Koncert Judas Priesta u Zagrebu, u veljači 1991. bio je događaj o kojem sam kontemplirao mjesecima, kao i dolazak Alicea Coopera s ultimativnim hit-albumom “Trash”; naravno da nisam otišao ni na jednu od tih svirki. Osim njih – a obje su se odigrale tek u sam osvit raspada države – ne mogu se sjetiti niti jednog dolaska većih zvijezda heavy zvuka u tih nekoliko godina.

Bili smo osuđeni na gutanje beogradskog časopisa Ćao i fascinantne, apoteozne izvještaje legendarne Jadranke Janković i Konstantina Poizovića s “Monsters of Rock” festivala u Castle Donningtonu, koje smo toliko puta pročitali da nam je odlazak na taj festival – baš zbog toga što nam je bio posve nedohvatljiv i nemoguć – postao neka vrsta mitske avanture, zemaljskog raja kojem se nadamo premda tamo nikada nećemo doći. Da sam tada morao odabrati jednu jedinu stvar koju ću proživjeti prije odlaska na pusti otok do kraja života, bila bi to tri dana Donningtona.

Tako je barem bilo dok se jednog izuzetno vrućeg ljeta na vrhu kartonske (Badelove!) kutije s pločama nije pojavila “…And Justice For All“, bratov poklon prije odlaska na otok. Točno se sjećam prvog slušanja prvog od ukupno četiri vinila tog mamutskog albuma i fascinacije silnom agresijom i žestinom koja je na neki čudan način bila nevjerojatno glazbeno zanimljiva. Ništa me nikada nije tako opalilo po glavi kao ta ploča, koja i danas – usprkos svim osporavanjima oko razvučenosti i produkcije – definitivno ostaje glazbeno najbolje ostvarenje Metallice uopće.

Tada nisam mogao znati da je posrijedi glazbeni vrhunac inače značajno ograničenog thrasherskog žanra, kao ni koliko su kompozicije bile ambiciozno zamišljene i vrhunski odsvirane; sve to nije mi niti bilo važno. Znao sam samo dvije stvari: prvo, više od svega želio sam otići na koncert tog benda, bilo kada i bilo gdje. Drugo, provincijski kompleks i intuicija govorili su mi da se to može dogoditi samo u nekom drugom životu, ili eventualno u drugoj galaksiji.

Osjećali smo da se cijela ta priča oko vrhunaca heavy metala odvija negdje sasvim, sasvim drugdje i da je to stvar koja pripada nekom drugom svijetu koji s nama nema nikakvih dodirnih točaka. Ako sam išta od svojih tadašnjih želja smatrao apsolutno nemogućim i neostvarivim, bio je to odlazak na koncert Metallice. Po pričama koje smo tih dana neumorno u krug vrtjeli u školskim klupama, pouzdano znam da nisam bio jedini koji je maštao baš o tome, ne samo zbog tog neporecivog čuda od thrash metal ploče, nego i zbog najmanje još desetak pjesama pravilno raspoređenih po prva četiri albuma nedohvatljivih tipova iz Kalifornije.

I zato, neovisno o tome što me danas duboko fascinira kasna faza Johna Coltranea, a ne “Damage, Inc.” – vidimo se u nedjelju, na Hipodromu, makar pljuštalo kao iz tri kabla. Nema svatko privilegiju ostvariti dio već otpisanih djetinjih snova. Hit the Lights!!!!