Dan koji je afirmirao rock muziku kao legitimnu umjetnost

Ako je pogibijom Big Boppera, Ritchiea Valensa i Buddya Hollya 3.2.1959. umrla rock muzika, onda je 16.5.1966. bio dan kad je rock muzika ne samo uskrsnula, nego se etablirala kao legitimna umjetnička forma.

Tog dana su izdani albumi “Blonde On Blonde” Boba Dylana i “Pet Sounds”
The Beach Boysa i, svaki na svoj način, reflektirali su prošlost, sadašnjost
i budućnost rock muzike.Oba albuma simbolički ujedinjuju istočnu i zapadnu obalu Amerike, mirnu, građansku, srednjostalešku, tada još uvijek čednu, umivenu Kaliforniju i razbarušeni, neuredni, boemski, cinični New York. Oba albuma su na prvu loptu dočekana pomalo podozrivo, no bez obzira na to, doživjela su brojna reizdanja, kao i zbirke neobjavljenih studijskih snimaka na više kompaktnih diskova (“Pet Sounds Sessions” i “Bootleg Series-Cutting Edge”), oba albuma sadrže ponajbolje ljubavne balade koje su Dylan i kreativni šef Beach Boysa Brian Wilson ikad napisali (primjerice “God Only Knows” i “Just Like A Woman”, a ima ih još) i najvažnije, oba albuma su ne samo promijenila muziku, nego i njihove autore koji su svoje kreativne vrhunce platili gotovo fatalno.Dylan je svoju prvu, najdinamičniju i najkreativniju fazu završio 8 dana prije 25. rođendana, a Brian Wilson je bio godinu dana mlađi. Trebat će im mjeseci, ako ne i godine oporavka, i više nikad neće niti pokušati snimiti išta slično. Kao što su nesmiljeno sjali stvaralačkim sjajem, tako su nedugo nakon izdavanja ovih albuma potonuli u emotivni bezdan. Povijest je pokazala da su albumi nasljednici remek-djela “Pet Sounds” i “Blonde On Blonde” (dakle, albumi “Smile” i “Basement Tapes”) trebali godine da im se njihovi autori vrate i da ih kompletiraju.Ako pokušate preslušati “Pet Sounds” i “Blonde On Blonde” jedan za drugim, možete uočiti koliko su to komplementarne ploče koje proširuju granice do svemira i natrag, do dubine ljudske duše. Dylan je u to doba bio mangup koji je baš htio provocirati i koji se htio kačiti kao beatnik, pjevati harmonije kao folker i svirati najglasnije na svijetu koristeći električne gitare i pojačala. Dylanu je studio bilo (zlobnici će reći i ostalo) nužno zlo, u koje dođe, odsvira i otpjeva svoje da pjesmu sačuva od zaborava, a onda što prije utekne iz tih klaustrofobičnih prostorija.Brian Wilson je, pak, bio zbunjeni genij koji se teško nosio s gotovo svime u životu osim sa svojim umjetničkim vizijama: on je znao točno što želi i kako to opisati, a u studiju se osjećao kao kod kuće. Uostalom, zbog Wilsona je skovana pošalica da su moderni muzički studiji građeni tako da bi glazbenici mogli snimati ono što je Wilson radio praktički bez tehnologije, na 4 kanala (usporedbe radi, čak i solidnije demo-snimke danas imaju više kanala). Wilsonu je trebalo više vremena i instrumenata da snimi jednu frazu, nego Dylanu da snimi pjesmu, a ako poslušate “Pet Sounds”, znat ćete i zašto. Treba li 100 puta ponoviti jednu instrumentalnu frazu s bendom? Nema problema, ako treba ponovit će je koliko treba, na kraju će biti onako kako to Wilson želi čuti, zato je Beach Boy Mike Love Wilsonu i predložio naziv “Pet Sounds” – to su bili Wilsonovi omiljeni zvuci, koje je on čuo u svojoj glavi i htio ih je izraziti, pa makar tiraže te ploče ispale jednoznamenkaste. Osim toga, Wilson svoj novi stil nije više nazivao rockom, nego je koristio izraz suvremena američka muzika.Između “Pet Sounds” i “Blonde On Blonde” su velike razlike u pjevanju: Dylan sa svojim meketanjem bi na “Pet Sounds” mogao reći samo: “Top, please!“, govornu frazu koja se nenamjerno ušuljala u ranija izdanja “Pet Sounds” u instrumentalnom intermezzu pjesme “Here Today”, a nježni glasovi Briana Wilsona i ostalih Boysa bi na “Blonde on Blonde” zvučali kao hipsterska sprdačina. Isto tako, Dylan za “Blonde On Blonde” vjerojatno ne bi uzeo tekstove s “Pet Sounds” jer su pretjerano iskreni. Uostalom, kako bi stihovi “Everybody must get stoned” i “Where did your long hair go, is it girl I used to know” bili dio istog umjetničkog koncepta, nekmoli iste ploče? Kako bi Dylan ozbiljno mogao pjevati “Wouldn’t it be nice if we were older, then we wouldn’t have to wait so long“?

“Pet Sounds” je melankolična posveta nevinosti, jednostavnom životu, idealiziranoj ljubavi, s tim da kod ovog zadnjeg Wilson zna da je ljubav vječna dok traje. U prvoj pjesmi, “Wouldn’t It Be Nice”, kao rješenje za sve mladenačke ljubavne zavrzlame Brian spominje brak: “Vjenčajmo se, pa možemo spavati skupa“, s tim da ovo ‘spavati’ iz Wilsonovih usta više asocira na blizinu voljene osobe nego na slatke, za neke ljude grešne aktivnosti dvoje ljudi u krevetu. Već druga pjesma “You Still Believe In Me”, portretira emocionalne slomove obje osobe u ljubavnoj vezi. Jazz balada “Don’t Talk” donosi jasno očekivanje razlaza, no prije toga slijedi molba za još malo nježnosti prije konačnog ljubavnog sloma.

Glas Briana Wilsona je na rubu, dok bas dionica dočarava neumitni protok vremena kojeg je sve manje i koje će brzo nestati prije najtežih trenutaka. “God Only Knows” je, osim mitskog statusa i komplimenta koji je dao Paul McCartney (“Najbolja pjesma ikad napisana”), vjerojatno ponajbolje otpjevana pjesma svih vremena (glavni vokal Carl Wilson), a “I Just Wasn’t Made For These Times” zastrašujući komad depresivne usamljenosti mladog vizionara kojeg okolina uvjerava da je lud. Da se razumijemo, argumenti kojima je okolina odgovarala Wilsona od ambicioznih umjetničkih vizija bili su: “Nemoj Briane, moramo otplatiti kredite, ako nam prodaja ploča padne, kako ćemo vraćati rate za kuću“, “Ne zajebavaj se s formulom“, “Oni od nas žele pjesme o surfanju i autima“, “Što će nam kompanija reći“, “Dobro je to, ali kako ćemo mi to svirati na koncertima” i slično. Za ovo zadnje se pokazalo potpuno promašenim – i u promijenjenim aranžmanima pjesme s “Pet Sounds” su blistale uživo.

Osim fantastične i nevjerojatno razrađene orkestracije, “Pet Sounds” donosi i neobična muzička rješenja, kao što su zvonjava bicikla, lupanje boca Coca-Cole, lajanje pasa, koja su redom kao salivena se uklapala u Wilsonovu glazbenu sliku. Upravo je lajanje pasa i prolaz vlaka na kraju zaključne pjesme “Caroline, No” navijestio dolazak nekih drugih vremena (psi laju, karavane prolaze) u kojima će se Brian Wilson mnogo teže snalaziti nego u nevinim godinama gdje nije bilo toliko pritisaka na njega i gdje život nije na Briana svaljivao toliki strah od gubitka.

I kad smo već kod pritisaka, Wilsonov otac Murry je zahtijevao ubrzanje snimke “Caroline, No” da mu sin zvuči mlađe i Wilson je popustio ocu, možda po zadnji put. No, povratka na staro više nije bilo. Brian Wilson je uz pomoć tekstopisca Tonya Ashera unutar 11 pjesama i 2 instrumentala rekao svoju osobnu tajnu i zauvijek otvorio vrata osobnih tragedija. Wilson je imao još snage da napiše, producira i aranžira album “Smile”, no tada su pritisci postajali sve veći, tako da je “Smile” ostao neko vrijeme (cca par desetljeća) u ladicama. Što je moglo biti, a nije bilo, vjerojatno opisuje pjesma koju je Wilson napisao u vrijeme stvaranja albuma “Pet Sounds”, koja se zove “Good Vibrations” (izdana kao singl u listopadu 1966., hit broj jedan, prodan u milijun primjeraka) – dokaz da su imaginacija, vizija i hrabrost najjača oružja na svijetu.

Upravo te tri riječi opisuju stvaranje albuma “Blonde On Blonde”, samo što je Dylan svoju umjetničku viziju iznosio i branio drsko, bez obzira na eventualne uvrijeđene, a povremeno je izgledalo da traži baš uvrijeđene. Dylan nije imao problema sa svadbom, u smislu da prije zaključenja braka ne smije ležati kraj voljene osobe, niti su njegovi stihovi tako osobni. Ako o tekstovima pjesama za album “Pet Sounds” nema debate, za “Blonde on Blonde” itekako ima.

Najpopularnije pitanje među profesorima književnosti diljem svijeta glasi: “Što je pjesnik htio reći?“, bilo koja situacija, bilo koja osoba je mogla biti predmet Dylanove pjesme, tako da i do danas traju debate kome su zapravo posvećene “Just Like A Woman” i “Leopard-Skin-Pill-Box-Hat” (najvjerojatnije Warholovoj i, šuška se, Dylanovoj muzi Edie Sedgwick). “Rainy Day Women # 12 & 35” se poigrava značenjem fraze ‘get stoned’. To je Dylanov odgovor na protestiranje folk purista za Dylanovo koncertiranje na Newportu i sviranje električnim instrumentima, ali i podrška borbi za ljudska prava (asocijacija na Rosu Parks u stihu “They’ll stone you if you tryin’ to keep your seat“).

Vjerojatno se tada neki novinar našao pa je pisao: “Osuđujemo svaki vid fućkanja izvođaču, ali isto tako pozivamo na odgovornost izvođača za svaki odabrani instrument koji će upotrijebiti na koncertu“. No dobro, “everybody must get stoned” se može shvatiti i kao biblijski “svatko mora biti kamenovan“, ali i baudelaireovski “opojen uvijek treba biti“. Osim toga, ako uvodnu puhačku frazu odsvirate na električnoj gitari i malo brže, dobit ćete sjajan punk-rock riff.

Zapravo, već sam naslov “Blonde On Blonde” ima dvojaku asocijaciju: prva je ona razvratnija, plavuša na plavušu, a druga je poveznica sa slikom Kazimira Maljeviča “Bijeli kvadrat na bijeloj podlozi” – iako “Blonde On Blonde” ima nekoliko sjajnih pop-pjesama, zaštitni znak ove ploče je ‘divlji, neuhvatljivi zvuk’, koji je, kako je rekao Dylan u intervjuu 1978., najbliže onom što mu se kuhalo u glavi. Ako izuzmemo nježne “Just Like A Woman”, “Sad-Eyed Lady of the Lowlands”, “Absolutely Sweet Marie”, “I Want You” i još poneku Dylanove usnoharmonikaške i gitarističke dionice njegovih pobočnika su poput neugodnih riječi istine koje netko mora reći, oštre i prodorne, van svih poznatih estetskih kanona. Da, vremena su se promijenila, junaci njegovih pjesama postaju sjene, a Dylan će ubrzo nakon lude turneje koja je išla paralelno sa snimanjem albuma podići ručnu kočnicu i otići na odmor.

Dylan je otvorio vrata psihodeliji, ali i znao svoja ograničenja: on nije mogao pratiti sve sofisticiranije studijske postupke. Najbliže što je došao tome je upravo na “Blonde On Blonde” kad je jednu pjesmu snimao 20 puta. U odnosu na studijska pimplanja raznih izvođača koja će uslijediti 1966/1967, ovo je bio nivo demo-snimki.

Posljednja pjesma na albumu je, unatoč duljini i najkonvencionalnija: “Sad-Eyed Lady of the Lowlands” je oda Dylanovoj supruzi Sari Lownds, s kojom se vjenčao krajem 1965. i koja naviješta Dylanov odlazak s kaotične njujorške i nešvilske scene u obiteljski život. I eto, na početku jednog remek-djela i na kraju drugog imamo – svadbu. Isto tako, Dylan je “Sad-Eyed Lady” jako rijetko (neki kažu nikad, ali znate kako je to s Dylanom) izvodio uživo. Kao i s “Pet Sounds”, u to vrijeme je bilo teško tako osoban komad povijesti dijeliti okolo i naplaćivati karte za to.

Iako su ploče “Pet Sounds” i “Blonde on Blonde” dvije dijametralno suprotne glazbene priče, obje su bar dijelom bile inspirirane – The Beatlesima. Za Dylanovu pjesmu “4th Time Around” kruži urbana legenda da je to Bobov odgovor na Lennonovu “Norwegian Wood” (inače inspiriranu stvaralaštvom Dylana), a za album “Rubber Soul” na kojem je objavljena “Norwegian Wood” kreativni šef The Beach Boysa Brian Wilson je više puta naglasio kako je ta ploča The Beatlesa bila ključna inspiracija. “Cijeli album bez loše pjesme” govorio je Wilson, i potrudio se napraviti isto, ako ne i bolje nego The Beatlesi. “Kupio sam svakom od svoje 4 djece primjerak albuma ‘Pet Sounds’ i smatram da njihovo glazbeno obrazovanje nije završeno dok to nisu čuli” svojedobno su bile riječi Paula McCartneya.

I kad smo kod obrazovanja, doduše onog neformalnog, u plejadi muzičara koji su svirali na ovim remek-djelima je nekoliko dobitnika Grammya i (ko)autora naramka bezvremenskih pjesama: Dylan je već tada bio praćen članovima bande koju ćemo za koju godinu znati kao The Band (kojeg nije potrebno predstavljati), bas je svirao Joe South (dobitnik Grammya za “Games People Play”), a po studiju se motao i sjajni Al Kooper, utemeljitelj grupe Blood, Sweat and Tears i mentor grupi Lynyrd Skynyrd. Wilsonu je pomagao bubnjar Jim Gordon, koautor Claptonove “Layle”, Billy Strange, koautor Elvisove “A Little Less Conversation” i buduća country zvijezda Glen Campbell.

“Pet Sounds” i “Blonde On Blonde” tek su dva svevremenska remek-djela nastala te magične 1966., prije 50 godina. Za neku drugu prigodu valja opisati kako se iz “Revolvera” The Beatlesa i “Face To Face” The Kinksa rodio brit-pop.

Kako smo već spomenuli The Beatlese, tako ćemo i završiti s njima. Iako su se “Pet Sounds” i “Blonde On Blonde” probili do top-liste deset najprodavanijih albuma s obje strane Atlantika, komercijalni uspjeh i jednog i drugog albuma je zasjenjen novim remek-djelom liverpulske četvorke – albumom “Revolver”, izdanim par mjeseci kasnije, no to “Revolvera” nije spriječilo da do kraja te magične 1966. ‘propuca’ u milijunskoj nakladi i ‘izrešeta’ svoju inače beskrajno vrijednu konkurenciju, “Blonde On Blonde” i “Pet Sounds”. I naravno, ustanovi neke nove žanrove.