Zadnjih par godina na koncertima u inozemstvu često možemo zamijetiti jedan interesantan fenomen.
Naime, veliki koncerti se pred sam početak najave kao rasprodani, da bi se za vrijeme nastupa glavnog izvođača večeri na stadionu ili u areni moglo uočiti kako dobar dio mjesta zjapi prazan.
S obzirom da se često dogodi da ne uspiju prodati baš sve ulaznice, događa se slučaj kao što je primjerice nedavni s Rihannom na londonskom stadionu Wembley ili koji dan kasnije s Beyonce na istoj lokaciji. Na parteru je bilo još podosta prostora za popuniti, a tribine su djelovale poluprazno. Slično se dogodilo na nedavnom koncertu Brucea Springsteena u Milanu, ali u puno manjoj mjeri nego što je slučaj s koncertima već spomenutih pop diva.
I na premijeri kazališne predstave “Harry Potter And The Cursed Child” u londonskom West Endu u lipnju, preprodavači su također napravili problem. Predstava je najavljena kao rasprodana, a preprodavači su ispred pokušavali prodati ulaznice po nevjerojatnih 2000 funti, koje su isprva iznosile svega 30 funti. Naravno, ni ta predstava zapravo nije bila rasprodana jer se u kazalištu moglo vidjeti praznih mjesta.
O ovoj temi porazgovarali smo s koncertnim promotorima agencija Outbox i LAA te s predstavnicima sustava za prodaju ulaznica, Eventim i Ticketshop. Upitali smo ih jesu li i sami bili suočeni s ovim problemom i kako se boriti protiv toga. A s obzirom da u ugovorima bendova često zna stajati kako se određeni broj ulaznica mora prodati nekom servisu, neke od njih smo pitali jesu li imali slične upite od inozemnih turističkih agencija oko prodaje ogromnih količina ulaznica i tko su zapravo preprodavači kod nas, odnosno postoje li uopće.
Sanja Ajdinovski, direktorica Outboxa, posljednih 10-ak godina s Lupa Promotion radila je na organizaciji velikih koncerata u Hrvatskoj, kao što su U2, Beyonce, Depeche Mode, Red Hot Chili Peppers i Metallica. O vlastitim iskustvima kaže: “Imali smo jednu situaciju s jednim bendom gdje nam je čak bilo uvjetovano da moramo surađivati s tim second hand preprodavačima ulaznica koji onda napucavaju cijene. Ne bih sada imenovala ni jedne ni druge, ali bend je imao ugovor s tim jednim od najpoznatijih resellera ulaznica. Ne sve ulaznice, samo jedan određeni dio, tipa 10 posto ulaznica mora ići u prodaju preko tog servisa i to je tako bilo u ugovoru definirano.
Pretpostavljam da većina organizatora to radi da dođe brže do love, da se proda, ali u Hrvatskoj to nikada nije slučaj i to se ne radi, nije praksa. Imali samo također jedan bend, odnosno jednu varijantu kad smo bili ugovorno vezani, ali srećom koncert je bio dovoljno atraktivan pa su se ulaznice u predprodaji prodale. Načelno, to je vrlo štetno za tržište jer će ljudi prestati kupovati ulaznice u pretprodaji. Tako je vani, u Hrvatskoj još srećom nije takav slučaj, ali ne znači da to neće u jednom trenutku doći i ovdje, jer u organizaciji svakog koncerta ima puno interesnih strana.”
A kako se boriti protiv toga, Ajdinovski kaže: “Iz perspektive organizatora, ako ja mogu prodati ulaznice po istoj cijeni, meni zapravo i nije bitno tko ih je kupio. Realno, Hrvatska je takvo tržište da kada bi to tako bilo, kada bi svi navalili kupovati ulaznice, odnosno da netko kupi cijelu jednu tribinu kako bi kasnije preprodavao, ne znam bi li rekla ne. Jer morate shvatiti da je u našoj državi pretprodaja uvijek riskantna i cijeli taj posao je dosta velika kocka, jer ti ne znaš koliko će ti ljudi doći na koncert.
Naravno, uvijek se vodiš za nekim parametrima, ali nikada to nije 100 posto. Ali s druge strane, to nije korektno prema fanovima i ljudima koji bi htjeli doći do ulaznica, a jednostavno nisu u mogućnosti. Dobar primjer je koncert Davida Gilmoura kada je cijeli svijet kupovao ulaznice za Pulu, pa su opet Hrvati zadnji uzimali, jer ne kupuju dovoljno preko interneta. Nisu se snašli dovoljno brzo. I onda su Hrvati bili ti koji nisu imali priliku kupiti više ulaznica nego što su kupili.”
Preprodavači ulaznica, odnosno kompanije kao što je primjerice Viagogo, to legalno rade, a Ajdinovski o situaciji u Hrvatskoj nadodaje: “Često imamo ugovor s kojim sami provideri ulaznica ne dopuštaju da se printa više od određenog broja, upravo da bi se izbjeglo to preprodavanje. Ako je to ugovorno ili ako postoji nekakva varijanta s organizatorom, koja očito postoji jer ne bi bilo praznih tribina na rasprodanom koncertu, onda je to drugo. Protiv toga se generalno svi bore, baš zbog tog preprodavanja, ali uvijek postoji ona druga strana. Mi zaista nismo nikada tako nešto radili, a i mislim da toga u Hrvatskoj stvarno nema. Ali Hrvatska publika je uvijek bila dosta ležerna (smijeh) i uvijek sve kupuje u zadnji čas. Barem jednom u dvije godine se dogodi neki takav koncert koji bude napet svima, ali je napet zaista i drugima, kao što je to bio Gilmour. I onda kupi netko sa Svete Helene ulaznicu za koncert, a ne kupi netko iz Hrvatske tko nije došao do ulaznica. Hrvati bi se trebali malo ubrzati po tom pitanju.”
Mario Grdošić, organizator iz agencije LAA, koji su između ostalog radili ili rade na velikim koncertima Iron Maidena, The Prodigya, Chrisa Cornella, Slayera, Die Antwoorda, Manu Chao, Slasha i Simple Minds, o suočavanju s ovakvim situacijama kaže: “Ovdje se sigurno nisam suočio s tim, a mislim da ni drugi nisu. Kod nas su koncerti rijetko ili gotovo nikada rasprodani. Vani je to problem iz nekoliko razloga. Jedan od njih je što vani postoji veća povijest rasprodanih koncerata te zbog toga preprodavači kupuju puno ulaznica unaprijed.
Kada ih ne uspiju prodati, dođe do praznih sjedala na koncertima. To znači da ljudi koji se time bave rezerviraju 1000 ulaznica za neki koncert, koje koštaju 100 dolara, i onda te ulaznice prodaju za 300, 350, 400 dolara. Od toga prodaju pola i njima je to i dalje dovoljan profit, pa ako ostane 200, 300 neprodano, opet je u redu. Drugi razlog je što obični fanovi, kupci ulaznica, u međuvremenu jednostavno promijene planove.
Koncerti sve ranije i ranije idu on sale i sve ranije se rasprodaju. Velike turneje se objavljuju sve ranije, ako neki bend objavi turneju za sljedeće ljeto, naprimjer Coldplay, The Rolling Stones ili Guns N’ Roses, ona će biti rasprodana u jednoj i pol minuti ili sedam minuta. A ljudima se mijenjaju planovi, neki od njih ih ne uspiju zamijeniti, vratiti ili prodati i onda te ulaznice propadnu. Meni se to osobno dogodilo par puta, kupio bi ulaznice za neki koncert u inozemstvu pola godine unaprijed, no u međuvremenu te posao ili privatne obaveze odvedu negdje drugdje, ne uspiješ prodati te ulaznice i tvoja sjedala jednostavno ostanu prazna na koncertu. Također, kada je koncert vani rasprodan, kapacitetom nije isto rasprodan kao i ovdje. Kada ga mi rasprodamo, mentalitet i navike su takve ovdje da ga baš rasprodamo, ljudi sjede jedan drugome na glavi. U Americi kada je kapacitet 11.914, onda je stvarno tako i nema šanse da uđe 11.918. Kod nas ako je kapacitet 11.914, a postoji velika potražnja, nažalost promotori će vjerojatno prodati 13.000 ulaznica (smijeh). Jedan problem je i što mi zapravo nemamo koncertne prostore i dvorane s reguliranim kapacitetom, mi ovdje svi nagađamo koliki je kapacitet nekog prostora, ali to nigdje propisano niti postoje sigurnosne regulative.”
O problemu praznog sold-outa Grdošić kaže: “Mislim da zbog toga nitko previše ne pati i da su te stvari čudnije nama nego što je možda ljudima vani. Vani su te stvari normalnije jer je puno veća količina događaja, pa ljudi oko toga brinu malo manje nego mi jer mi rijetko vidimo prazni sold out. Onda kad ga vidimo, kada želimo doći na pravi sold out gig, očekujemo da se sve sruši i da jedva uđeš unutra. To baš nije tako, pa nas to malo začudi. Vidio sam snimke sa Springsteena u Milanu, parter izgleda 75-80 posto pun. Ako je tamo na koncertu 70.000 ljudi, sigurno onda stane barem 80 tisuća, jer jednostavno onaj parter je poluprazan, a na tribinama ima dosta propuha. Jesu li razlozi sigurnosne regulative ili nešto drugo u tom slučaju, ne znam.
Od tih sold out koncerata nedavno smo radili Chrisa Cornella u Lisinskom, koji je sve rasprodao u manje od 3 sata, više od pola godine uoči datuma koncerta. To nam je svima potpuno nova i nažalost rijetka situacija. Na koncertu niti menadžment niti dvorana nisu dozvoljavali stajanje sa strane i ti stvarno nisi mogao uvesti nikoga osim onoga tko ima ulaznicu za doslovno to sjedalo ili naravno ako netko odustane, pa nekome drugome daš tu ulaznicu.
Oko ugovornog vezanja i prodaje određenog broja ulaznica servisima, Grdošić kaže: “Sigurno da vani postoji, ali mi to nemamo. Ticketmaster, kao najveći svjetski ticketing servis ima i svoj sekundarni ticketing, ili kompanije sekundarne kupnje ulaznica s kojima radi. To nažalost često znači da kada Beyonce ili Drake idu on sale u Americi, kada je jasno da je potražnja višestruko veća od ponude, i 27.000 ljudi od ranog jutra klika za 15000 dostupnih ulaznica, oni od 15000 puste samo tisuću ili dvije u regularnu prodaju, a sve ostale stave na svoj sekundarni servis, gdje ulaznice više ne koštaju 100 dolara, nego 200, 300 ili 450. Boje se staviti odmah regularnu prvu cijenu preskupu, pazi se i na imidž izvođača, iako tih regularnih ulaznica po osnovnoj cijeni se proda jako malo. Prvi set ulaznica košta 89 dolara, a zapravo po toj cijeni ulaznice kupi možda 10 posto dvorane, sve dok nije rasprodano.
Onda tražiš na StubHubu, pa Ticket Exchangeu, na Viagogo i svim drugim sekundarnim servisima koji su djelomično vlasništvo tog originalnog ticketinga. Poanta je da vani postoji strahovita potražnja i zato se mogu događati sve te stvari. Posljednja Adele turneja je bila rasprodana u valjda 5 minuta, svi koncerti po svuda, no već za 12 minuta si mogao kupiti veliku većinu ulaznicu na sekundarnim servisima po 4-5 puta većoj cijeni. Što znači da su te ulaznice unaprijed bile raspoređene na te servise, bez da su ikada išle u regularnu prodaju. Ovdje nemamo tih problema, već se borimo do zadnje minute za svaku ulaznicu jer jako rijetko nešto bude rasprodano.”
O preprodavačima kod nas ističe: “Mislim da toga kod nas nema. Uvijek vidimo 5 tipova ispred Doma sportova ili Tvornice i to su ljudi koji čak nisu ni pravi preprodavači, već traže klince koji dođu prodat ulaznicu za koncert jer im se neda ići ili su odustali. Ulaznica košta 100 kuna, mali bi je se riješio za 70 i onda oni kupe od njega za 70 i prodaju je za 80. Govorimo o ljudima koji ulože ozbiljan trud i volju da bi zaradili 10 kuna. To ne smatram nekakvom opasnošću za posao, ali opet, preprodavača bi bilo više kada bi bilo više rasprodanih koncerata. Ako imate dostupne ulaznice na box officeu na dan koncerta u Tvornici, preprodavač je postao potpuno nebitan jer zašto bi neki klinac ili bilo tko drugi došao kupiti od sumnjivog čovjeka koji mu nudi neki papirić, kad dva metra dalje službena blagajna prodaje ulaznice. Zbog toga nema potrebe da se razvije neko crno ili sekundarno tržište jer su ulaznice dostupne i na dan koncerta, osim u slučaju sold outa, koji su opet kažem, prilično rijetka pojava.
I Damir Žigić, direktor Ticketshopa, nakon što ga je osnovao, radio je ili trenutno radi na organizaciji Ultra Europe festivala, turneji Đorđa Balaševića, turneji Bijelog dugmeta i nadolazećem oproštajnom koncertu Josea Carrerasa. On je također komentirao ovaj problematični ‘trend’: “Takve situacije o kojima pričamo se trenutno mogu dogoditi samo u inozemstvu. Da bi neke osobe bile spremne investirati novac u kupnju ulaznica unaprijed i pokušale zaraditi na razlici cijene, kada ulaznica više ne bude u prodaji, mora postojati tržište spremno da pozitivno reagira na više cijene ulaznica odnosno kupci koji su u mogućnosti to platiti. I naravno moraju postojati sold out koncerti. Međutim očigledno je kriza još uvijek prisutna i na stranim tržištima, možda i više nego što neki pojedinci koji ulaze u ovakve kombinacije i misle te se događa da tržište ipak ne reagira na povećanje cijena na crnom tržištu pa preprodavači ostanu s neprodanim ulaznicama. Staro je pravilo da cijene ulaznica ispred stadiona gdje se održavaju veliki ‘rasprodani’ koncerti budu sve jeftinije kako se bliži početak koncerta. Prije samog početka koncerta ulaznice koje su se prije sat vremana prodavale po 100-200 eura, prodaju se po 10-tak eura.”
Kako se boriti protiv toga: “U principu nikako. Postoje mogućnosti limitiranja prodaje za pojedine kanale prodaje za koje postoje indicije da se bave ovakim načinom poslovanja, ali dok god će se ulaznice moći kupovati na raznim prodajnim mjestima bez personalizirane prodaje, prodajni sustavi će biti poprilično otvoreni i podložni manipulacijama. Jedino rješenje ovog problema bi bila personalizirana prodaja, odnosno uzimanje podataka kupca prilikom kupnje ulaznica, a to realno u ovom trenutku nije moguće.
Uvijek postoje izvođači, projekti, festivali koji iz nekog razloga favoriziraju određeni ticketing servis. Kao što sam spomenuo uvijek se mogu postaviti određeni limiti prodaje po pojedinim prodajnim kanalima, ali realno je to teško provedivo – naime ako vam netko hoće kupiti i platiti ulaznicu po cijeni koju je organizator odredio, teško mu to možete zabraniti. Ultra je specifičan projekt gdje je ulaznica samo dio krajnjeg proizvoda, kako su 95 posto kupaca stranci, njima je potrebno ponuditi više od same ulaznice. Smještaj, transferi i ostale usluge su logični dio cjelokupnog aranžmana koje osmišljavaju i nude turističke agencije, a kako to baš nisu last minute odluke, takvi proizvodi imaju dinamiku prodaje gdje dobro možemo predvidjeti kapacitete i iste po potrebi ograničiti pojedinim kanalima prodaje.
S obzirom na situaciju na našem tržištu ne postoje neki ozbiljni igrači koji bi bili spremni investirati neka sredstva u određeni broj ulaznica i čekati hoće li taj koncert biti rasprodan. Osim toga mislim da su neki izvukli pouku nakon dva koncerta U2 u Zagrebu prije 7 godina, koji su bili objavljeni kao rasprodani, a na dan koncerta nije bilo moguće prići maksimirskom stadionu, a da te ne ‘zaskoče’ 3-4 dilera koju su prodavali ulaznice debelo ispod cijena koje su bile u pretprodaji. Neki su skupo platili tu ‘školu'” zaključio je Žigić.
Damir Vranić, direktor Eventima Hrvatska i Slovenija, koji je između ostalog bio povezan s koncertima izvođača kao što su David Gilmour, Enrique Iglesias, Manu Chao, Ennio Morricone, Deep Purple, Andrea Bocelli, također je komentirao ovaj fenomen: “Imajući uvid u situaciju s koncertima u Hrvatskoj i Sloveniji, mogu reći da nismo primijetili takve situacije na tim tržištima. Organizatori koncerata na našim tržištima najčešće odlučuju povjeriti prodaju ulaznica samo Eventimu te time imaju na jednom mjestu uvid u stanje prodaje ulaznica u realnom vremenu. Ukoliko se u inozemstvu događaju situacije kako ste naveli, možemo pretpostaviti da neke druge ticketing tvrtke kupuju ulaznice unaprijed od službene ticketing agencije u svrhu preprodaje te onda iste ne uspiju preprodati. Postoje li neki drugi razlozi koji bi proistekli od organizatora i preraspodjele kapaciteta ulaznica na više agencija, o tome ne možemo spekulirati.”
O suzbijanju ovoga problema kaže: “Smatram da je to pitanje legislative svake zemlje pojedinačno, smiju li se ulaznice preprodavati i ako ne, kako to kontrolirati i sankcionirati”, a o vlastitim iskustvima, ali i preprodavačima kod nas Vranić kaže: “Mi kao ticketing tvrtka sklapamo ugovor s organizatorima događaja, odnosno koncerata te nemamo uvid u ugovore koje organizatori sklapaju s bendovima ili njihovim agentima. Organizator ima pravo odlučiti želi li ekskluzivnu prodaju preko Eventima ili ne-ekskluzivnu preko više ticketing kompanija. Pored toga, organizatori ponekad prodaju ulaznice i preko svoje vlastite tvrtke i najčešće u tu svrhu naručuju od Eventima tiskanje ulaznica.
Nismo uočili da na našim tržištima postoji netko tko bi se sustavno i organizirano bavio preprodajom ulaznica. Preprodaje naravno ima, no to su većinom pojedinačni slučajevi kada kupac ne može doći na koncert. Ponekad se može uočiti preprodaja za rasprodane i vrlo tražene događaje za koje se moglo pretpostaviti da će se ulaznice brzo prodati te na taj način netko nastoji zaraditi na preprodaji ulaznica po većoj cijeni.”
