Damir Urban – antologija umjetničkih frustracija

U rijetko kojim slučajevima je tako nomen – omen.

Kad je već obdaren prezimenom Urban, onda stvarno ne bi bilo fer da pjevač s takvim imenom izvodi neke kičaste petparačke pjesme. Neobične umjetničke puteve Damira Urbana možemo čuti na nedavno izdanoj kompilaciji Croatia Recordsa, “The Ultimate Collection Laufer i Urban &4“.

Rijetko koja grupa je počela karijeru tako glupim stihovima kao što je to grupa Laufer, u kojoj je stasao Damir Urban i rijetko tko je pokazao tako žilav nagon za preživljavanje kao Damir Urban. Podsjetimo se još jednom: “Budi moja voda, ja sam sada vatra, izgorjet’ ću. Prolij se po meni, budi sve šta želim, ja živjet’ ću.” Hit. Urban je probao sve, jedino što valjda nije išao kod babe Vange da to nekako promijeni. Neko je vrijeme čak nije svirao na koncertima, no kreirana zvijer je narasla i nije se dala ubiti. A onda, nakon priznanja s albumom “Žena dijete” i nekoliko jakih autorskih pjesama koje su se mnogo vrtjele u radijskom eteru, Urbana zove autor “Pčele u žlici čaja” da skupa otpjevaju “Budi moja voda, ja sam sada vatra, izgorjet’ ću“. Budimo iskreni, ni The Beatlesi, što se liričkog doprinosa tiče, u svojim prvim hitovima nisu bili ništa maštovitiji. Pokušajte zamisliti da im je “Love Me Do” najpoznatija pjesma i da, recimo Bob Dylan, zove Paula McCartneya da s njime na turneji pjeva “Love Me Do”. Da stvar bude gora, “Moja voda” poprilično podsjeća na “Always Somewhere” Scorpionsa. Ukratko, ključna riječ je frustracija – u životu kantautora je to naziv za ono kad najbolje pjesme nisu nužno i najveći hitovi. Upravo ta riječ na f je bila motivacija za prva velika umjetnička ostvarenja: “Umorni kompas” i “Matematička” su zaboravljeni dragulji hrvatskog alternativnog gitarističkog rocka i jako pismo namjere grupe Laufer za scenu Seattlea. U doba kad je svatko mogao odvrnuti distorziju i predstavljati se kao pasivno-agresivni buntovnik koji ne zna bi li piškio ili kakio, i svoj bijes zbog te dileme iskaljivao na gitari, Lauferov zlokobni distorzirani zvuk je donio čitavo more autentičnog bijesa i sloma ponašanja uslijed demoraliziranosti, odsustva očekivanih pozitivnih stvari u životu.Tada solidan hit “Hej, tata“, tek je navještaj količine srdžbe koju su momci iz Laufera spremni progutati i ispljunuti poput otrova, a naslovna stvar s albuma “Pustinje” s podrhtavajućim orguljama, jezovitom atmosferom i predugom zvonjavom na kraju sugeriraju da je grupa izdala ploču kakvu više nikad neće moći ponoviti. Ne samo što nije mogla ponoviti takvu ploču, već nije mogla uopće ponoviti ikakav dugosvirajući diskografski projekt.

Posljednji diskografski projekt Laufera “EP” je, unatoč dojmljivoj “Strašila” prikazao grupu koja ne zna što bi sa sobom, koja je i sama usisana nihilističkom energijom “Pustinja” i koja osim ogromnog zlokobnog nemira zapravo nema ništa zajedničko. Apokaliptične vizije ne napuštaju Urbana tako lako, kod kojeg se motiv razaranja pojavljuje svako toliko (“Nuclear Baby”, “Hirošima”, a i “Odlučio sam da te volim” spominje atomsku bombu).I kad je budućnost za Urbana izgledala sumorno, čovjek je promjenom glazbenog stila sam sebe izvukao iz gliba. Prvo je elektronikom inficiran album “Otrovna kiša” iznenadio publiku, a album “Žena dijete” učinio Urbanu isto što “Imagine” Johnu Lennonu. Osim što je ponovio trik sa zborskim refrenom na prvom singlu “Astronaut” (slično se pojavljuje na pjesmama “Svijet za nas”, te “Priđi mi bliže”), Urban je mirnim milozvučnim stilom najavio oštru stilsku promjenu.Ako mu se ikad i spočitavao raspad grupe, sa “Ženom dijete” mu je definitivno oprošteno, iako je i dalje nastavio pjesmama davati naslove kao što su “Odlučio sam da te volim” (još će slijediti “Spelujem ti ispriku”).

I tko onda ne bi u tako komotnoj poziciji zakucao jedan album, kao konačni trijumf svega? Urban ne. Najavljeni album “Merkur” nikad nije izašao, a komadi “Aroma satanica” i “Moja” su plijenili pažnju svojom zlokobnošću, kao i electro-jazz akcentima. Gotovo svaki album koji bi imao pjesmu kao “Moja” bi mogao mirne duše biti izdan, no kod nekih ljudi perfekcija se ne rađa uvijek najjednostavnijim putem.

Glavno jelo nismo vidjeli, ni čuli, “Merkur” nikad nije izašao, a Urbanovi sljedeći projekti slijetali su na poznatiji teren. “Retro“, “Hello” i “Mamut” su Urbanu dali zdravi kompromis: malo hitova (“Mjesto za mene”, “Magnet”, “Kundera”, “Priđi mi bliže”…) i malo zahtjevnijih komada ukomponiranih u suvislu cjelinu.

Zlobnici će reći da je relativno rijedak tempo izdavanja albuma omogućio Urbanu da mu slušatelji zaborave što je radio na prethodnom dugosvirajućem projektu, pa da opet iznova budu iznenađeni relativno poznatim muzičkim izričajem.

U svojoj zrelijoj fazi Urban se sve više koristi grlenim glasom poput Branimira Štulića, što će do svog nadira doći na albumu-suradnji sa Stjepanom Hauserom. Suradnja s Gibonnijem je ipak bila plodonosnija, rezultirala je pjesmom “Glas jeka“, za koju je Gibonni kreirao bas-dionicu.

I sam Urban je zapravo nesuđeni basist, koji je svirao taj instrument u svojim ranim danima, dok je pjevač Laufera bio glumac Alen Liverić. Veze Urbana i kazališta nisu slabile vremenom (nedavno se Rade Šerbedžija pohvalio da se dosta družio s Urbanom), a teatralnost je blagotvorno djelovala na Urbanov umjetnički izraz.

Iako će prva asocijacija na Urbana biti tugaljiv vokal i pjesme pomalo hermetičkih i destruktivnih slika, Urban je u svojoj karijeri do sada pokazao da je njegov muzički modus operandi mnogo proaktivniji i mnogo širi nego što bismo očekivali od alternativnog rockera iz rockerskog grada kao što je Rijeka. Iako mu pjesme katkad na prvo slušanje izgledaju da ih je načinio tako što je uzeo gitaru u ruke i zaurlao: “Jaaaaaa” te nasumično nalupao varijacije na temu, u Urbanovom radu je čitav spektar različitih utjecaja.

Čak je i njegova rockerska faza prošarana utjecajima heavy metala iz ’80-ih, EKV, punka, i na kraju grungea, a u recentnijoj fazi karijere nije mu bilo strano ni sudjelovanje na Runjićevim večerima gdje je izvodio pjesmu koju je proslavio Oliver Dragojević “Ostavljam te samu”. Damirova je izvedba podijelila publiku i kritiku, no kod njega je to tako očekivano.

Iako ne bez teškoća, Urban je svojim radom i nepredvidivim mijenama od rock-nihilista postao ekstravagantni boemski kicoš kojem je dozvoljeno biti originalan, što se u učmaloj sredini ne omogućuje bilo kome. Čak i ako očito falša, naći će se znatna grupacija ljudi koja će reći: “Pustite ga, samo je emotivan“. Do tog statusa kod publike treba znati i moći doći, put do toga je mukotrpan i dug.

Urban ga je uspješno prešao i sada zasluženo uživa u plodovima svoga rada. Iako, uživanje u plodovima svog dosadašnjeg rada je nešto što kod njega nikad nije predugo.