Damir Kukuruzović: “Sam jazz kao jazz ne možeš prodati”

4740

Damir Kukuruzović jedan je od najboljih gypsy jazz gitarista na našim prostorima, a također je i veliki baštinik glazbene ostavštine Djanga Reinhardta.

Njegovo glazbeno putovanje okrenuto je gitari i velikoj ljubavi prema
jazzu, ali i prema mnogim drugim jazz glazbenicima kao što su Stephan Grappelli, Joe Pass, Metheny ili Kenny
Burello.

Osim što je poznat na našim prostorima, Kukuruzović bilježi i mnoge svirke izvan granica Hrvatske, ali također bilježi i suradnje s velikim gypsy jazz glazbenicima poput Raphaela Faysa i Angela Debarrea. Iza sebe ima dva albuma. “Green Hill Gypsy Swing” prvi je album na kojem se uz Kukuruzovića i njegov gypsy jazz quintet još može čuti i francuski ‘Django Reinhardt današnjice’ Angelo Debarre, pariški violinist i frontmen grupe LouLou Djine Dragan Urlić, te Zdenka Kovačiček.

Na drugom albumu “Manouche” Kukuruzovića i njegov Gypsy Jazz Quartet prate suradnje s glasovitim francuskim harmonikašem Ludovicom Beierom, blues vokalistom Adrianom Byronom Burnsom, vrsnim saksofonistom Marijanom Jakićem, violinistom Draganom Urlićem i gypsy jazz gitaristom Yorguiem Loefflerom.Damir Kukuruzović također je organizator mnogih jazz koncerata diljem Hrvatske, a i već sedam godina održava Siscia open jazz & blues festival u svom Jazz Clubu Siscia u Sisku.Odakle ljubav prema gypsy jazzu?
Mene je uvijek zanimalo gitarističko herojstvo. To je pravi europski jazz i mnogo je bliži Europljanima nego američki jazz. Teško mi je reći kako se taj jazz zove, mislim da je gypsy prizvuk jer ga je prvo začeo Django, ali radi se i o jazz standardima. Bio je vrlo spontan i iskren u svojim namjerama i to mi se najviše dopalo, tu nema blefiranja.

Ljubav prema jazzu ujedno je razvila ljubav prema gitari ili je ta gitara došla s nekim drugim žanrom?
Gitara kod svakog dođe prvo, ni ne znam zašto je tako. Svi koji su počeli ranije kao djeca uvijek počnu od nje. Nikad ne znaš gdje te to sve može odvući. Sviram dosta često country, volim i blues, ali prva i najveća ljubav mi je jazz, imam jazz kvartet i tako. Probao sam razne stilove i svirao sam svašta, od klasike pa do jazza.

Zovu vas baštinikom glazbe Djanga Reinhardta i Stephana Grappellija. Ljubav prema tim glazbenicima došla je zbog njihove iskrenosti ili ima neki drugi poseban razlog?
Pa rekao sam već u startu da je to glazba koja je vrlo iskrena. Uzmeš instrument i ideš na nekakav trg, ulicu ili studio, sviraš, nema efekata, nema blefiranja i prevare. Glazba je virtuozna i iskrena, vesela, dinamična i po mom temperamentu i naravi to mi odgovara. Tu sam se pronašao u njoj.

Muziku podržava

Postoji li još neki jazz glazbenik osim Djanga čije bi interpretacije svirao?
Jasno. Sviđa mi se Montgomery, sjajan mi je Kenny Burrello, vrhunski mi je Metheny, Herb Elis, Joe Pass. Mnogo njih ima čije bih stvari volio svirati. Volim i bossa novu, tako da bi se našlo toga.

Prvi album “Green Hill Gypsy Swing” sniman je s gypsy jazz kvintetom i s velikim Angelom Debarreom. Kako je došlo do suradnje s njim?
Moram priznati da mi se jedan period najviše sviđala njegova interpretacija Djangove glazbe i on je moj gitaristički heroj djetinjstva. Jednom sam s njim surađivao u Gavelli i htio sam ga dovesti u Sisak. Mnogo puta sam svirao s Angelom i on je vrhunski i pravi interpretator te glazbe. Svirali smo i sa mnogim drugima.

Drugi album “Manouche” prati također gostovanje jednog mladog, ali velikog gypsy swing gitarista, Yorguia Loefflera.
Prvi CD snimali smo s Angelom i Loulou Djeanom iz Pariza, i Zdenkom Kovačićek. Drugi CD snimili smo s Adrianom Burnsom, s Ludovicom Beierom za kojeg bih rekao da je najtraženiji jazz harmonikaša današnjice, a na CD-u je svirao i Yorgui Loeffler koji je najveća zvijezda trenutno u tom svijetu, mladi kicoš iz Strasbourga. Na tom CD-u bio je svjetski vrh te glazbe i imali smo turneje. S njima volim najviše surađivati. 1. kolovoza dolazi poglavica Raphael Fays, on je najsvestraniji. Ovo jesu ‘ubojice’ u svom žanru, ali Raphaelu je svejedno svirao dixieland, klasiku, flamenco ili jazz, on u svakom stilu suludo briljira. Za njega imamo posebne pripreme.

Planiraš li suradnju s još kojim poznatim jazz glazbenikom?
Često kada smo na putu razmišljamo s kim bismo mogli surađivati. Htio bih snimati s Bojanom Zulfi Karpašićem, a i imamo projekata gdje surađujemo izvan jazz kvarteta s drugim glazbenicima. Nedavno smo bili predgrupa Francuskinji Zaz u Domu sportova. Nemam posebno prevelikih želja s kim bih nešto snimao.

Kakvi su dojmovi nakon nastupa kao predgrupa Zaz u Domu sportova?
Mislim da je ona sjajna i vrhunska interpretatorica te glazbe, ali nekako ni njoj nije previše jasno što se to događa da pjevaš na francuskom i puniš dvorane diljem svijeta i to na mjestima gdje postoji mali interes za francuski jezik. Ima vrhunski bend i vrlo je obrazovana osoba, i mislim da je ona mnogo više od toga kako su je prezentirali, da je došla s ceste pa kao sad ona tu nešto svira.

Umjetnički si direktor Labin Jazz Republike.
Radio sam mnogo u Labinu i dosta tamo radim i oko koncerata. Najviše toga organiziram u Sisku organiziram, te u Petrinji, i još nekim mjestima.

Gdje se jazz više sluša, na jugu u Dalmaciji ili sjevernije?
U Istri. Istra prednjači, ali vidim da je svugdje dobrodošao. Ako je iskren onda je super.

Svirali ste dosta vani gdje je razvijena kultura jazza. Je li kod nas također kultura jazza na visokoj razini ili ipak možda malo zaostajemo za drugim zemljama?
Mislim da ne zaostajemo uopće. Nije ovo neko podneblje gdje ima previše te glazbe, ali kad unazad pet godina i manje rekao bih da je broj glazbenika koji je došao i imena koja su posjetila Hrvatsku sam svjetski vrh jazza. Mislim da ne zaostajemo za drugim zemljama. Možda postoji manjak publike, ali sve što je ušlo u Hrvatsku je najbolje od najboljeg.

Gdje vam je vani najbolje bilo svirati?
U Njemačkoj se osjećam kao doma, Italija je isto super, Slovenija ima dobru organiziranost, volim raznolikost Bosne recimo. Kad ideš negdje svirati uvijek vidiš ono najbolje i tako se dobro osjećam. Sigurno ima problema svuda, ali nekako se osjećam najbolje tu gdje jesam.

Jazz je glazba koja nije za svakoga i teško ga je slušati. Postoji li način da se jazz približi širem slušateljstvu i da se ljudi upoznaju s jazzom?
Mislim da je to uvijek stvar glazbenika koji sviraju i da je to stvar interpretacije kako to napraviti. Sam jazz kao jazz ne možeš prodati i zbog toga sam u sukobu s nekim glazbenicima oko organizacije koncerata. Oni dođu u jazz klub i kažu ”Dobra večer”, sviraju tako kako sviraju i sad to prihvatiš ili ne, a onda takav glazbenik odsvira svoje, ode s bine, i ako uopće kažu ”Laku noć” ljudima. Jazz po sebi ne možeš prodati. Vrlo je bitan način na koji ćeš ga interpretirati, i kompozicije i pjesme.

Na svojim koncertima volim pričati o životu Djanga Reinhardta, s obzirom da je porijeklom Rom pričam o životu Roma, pa spominjem Kupu, Savu, neke događaje koji su mi općenito podneblje gdje živim, spominjem recimo i ribolov. Neke stvari su bitne. Imam neke poveznice s Djangom. Volim biljar, kažu da je on najljepše svirao uz biljar na kraju, mislim da je umro u svom omiljenom kafiću od moždanog udara, ali vrlo je bitan način na koji čovjek nešto prezentira i na koji način će izvući nešto važno.

Davor Hrvoj je na pressici za Siscia open jazz & blues festival rekao da je Siscia Jazz Club jedini jazz klub u Hrvatskoj. Je li to zbilja tako?
Ima Vip Club u Zagrebu koji je otvorio kolega Kokanović, a pitanje je kako to posložiti. Moj jazz klub nije za široke narodne mase, u klubu postoje tapisoni, kvalitetan razglas i napravio sam ugođaj najfinijih newyorških i francuskih klubova. To sve ide više prema kazalištu nego mjestu gdje ćeš nabiti petsto ili šesto ljudi. Nisam ga htio iskomercijalizirati ni neću ni pod kakvu cijenu. Ovako se osjećam najbolje. Ima mjesta gdje se povremeno svira jazz, ali stalna postava jazz kluba je samo ovdje.

I ove godine održava se sedmi Siscia open jazz & blues festival na kojem nastupaju vrhunski jazz izvođači. Planirate li, dokle god budete mogli, održavati taj festival svake godine?
Taj festival već je tradicija. Neke velike projekte ipak ne možeš raditi sam. Ako imaš glazbenika koji košta trideset tisuća dolara onda moraš imati jake sponzore i mora biti uključena zajednica. Ako festival protegneš na deset ili petnaest koncerata onda moraš imati potporu raznih sponzora i grada, županije, ministarstva i ambasadi da bi zadržao kvalitetu programa. Ja sam neobično sretan jer je grad Sisak taj jazz klub uzeo sebi pod obavezu i tako je najbolje.

Možemo li očekivati uskoro neki novi materijal ili album?
Nešto ću pripremati krajem iduće godine, da se napravi još jedno izdanje pa ćemo vidjeti kako će ići plan dalje kao i cijela priča.

Kakvi su planovi s koncertima, gdje vas publika sve može vidjeti?
Bend svira stalno, 1. kolovoza će sve početi s Raphaelom Faysom i mislim da smo 5. kolovoza u Balama, 6. kolovoza u Poreču, 7. kolovoza je Rijeka, a 8. kolovoza Korčula. Imamo mnogo događaj i proći ćemo kroz cijelu Hrvatsku.

I za kraj vaš komentar na popularni vic o jazzerima da ‘jazzeri sviraju deset tisuća akorda pred tri čovjeka, a rock glazbenici tri akorda pred deset tisuća ljudi’.
Dobra je fora i ima mnogo fora kao recimo razlika između jazz glazbenika i jumbo pizze je da velika pizza može nahraniti cijelu obitelj za razliku od jazz glazbenika, ali mislim da to nije pravilo (smijeh). Bilo je jazz koncerata gdje je bilo deset tisuća ljudi, a bilo je i rockera koji su svirali za svoje roditelje. Volim i dobar jazz i dobar rock.

0 Shares
Muziku podržava