Uz Božu Vreću, Amiru Medunjanin i grupu Divanhana, Damir Imamović jedan je od predstavnika ‘novoga sevdaha’, odnosno glazbenog vala moderne interpretacije bosanske tradicijske pjesme.
S projektom Damir Imamović Sevdah Takht, kojeg još čine udaraljkaš Nenad Kovačić, basist Ivan Mihajlović i violonistica Ivana Đurić, ponovno dolazi u Zagreb, 5. svibnja.
Na lokaciji Pogona Jedinstvo ovoga puta će predstaviti posljednji album “Dvojka“, objavljen za Glitterbeat Records, jednu od najboljih world music izdavačkih kuća.
Izbacili ste i prvu sevdah ploču još od raspada bivše države. Što tebi osobno predstavlja takav format?
Dio sam generacije koja je odrastala uz ploče. Podsjetio sam se nedavno značaja tog formata kada sam ušao u Glitterbeatov ured i pregledao ploče. Gotovo sam zaboravio osjećaj premetanja u ruci ploče i omota, s velikim fotkama, puno prostora za tekst i slično. Mislim da su te iskustvene stvari zapravo presudne i postaju još važnije u vrijeme kada se za nosače muzike sve manje veže neka posebnost i bezličnost digitalnog formata poravnava sve razlike.
Dodatno ste proširili iskustvo nastupivši na svjetski poznatom world music festivalu Womex…
Da, izabrani smo za showcase na Womexu. Nastupili smo 2015. u Budimpešti. Mislim da je to bio jako važan nastup jer je obznanio našu suradnju s Glitterbeatom (koji je upravo na Womexu već tri godine zaredom proglašavan za najbolju izdavačku kuću).
Na koji način sevdah koegzistira u današnjem modernom dobu u kojemu je do prije nekoliko godina bilo čudno da se mlađi izvođač nalazi u sevdah okvirima?
Bilo je čudno 2005. kada sam tek počeo svirati. To je nekako prokrčilo put mnogima koji su došli nakon toga. Iskreno, mislim da nisam više prava adresa za ovo pitanje. Sijede kose mi to onemogućavaju (smijeh).
Pjevanje sevdaha na prvu se čini kao neka ugodna bol koju čovjek koji ga izvodi osjeća. Na koji način tebi pomaže ili odmaže, osjećaš li sreću i kad izvodiš te melankolične pjesme?
Melankoličnost sevdaha je trik. To je jedna prevara koja te zavede da ih počneš pjevati. Pjevanje utječe na lučenje hormona sreće i ubrzo tuga iz koje si krenuo postaje ružičasta. Otuda ono uživanje u tužnom (smijeh).
Smatraš li da je popularizacija sevdaha sa sobom donijela i neke negativne stvari?
Često mi ljudi kažu da viđaju razne budalaštine koje se prodaju pod sevdah. Nekako smo ovom žanru vratili popularnost i mnogi se sad toga hvataju iz estradnih razloga. Ljudi nastoje zaraditi pa rade razne sevdah-porn svečanosti. Moj Nenad (Kovačić, perkusionista benda i frontmen zagrebačkog Antenata) to zove etno-porn. Malo me tuga uhvati od toga. Estradni menadžeri su već jednom ’60-ih survali ovu muziku u provaliju brzog keša kombinirajući je s najgorim narodnjačkim glupostima. Vidjet ćemo hoće li im to ponovo poći za rukom.
Što si nastojao postići izdavanjem knjige jednostavno nazvane “Sevdah”?
Vrlo agilan zenički izdavač Vrijeme ponudio mi je da napravim jednu knjigu koja će prikazati povijest sevdaha. Urednik Muamer Spahić znao je da se tim bavim dugo, da istražujem i držim radionice pa mi je predložio da to uradim u mediju knjige. Pokazalo se jako uspješno. To je prva knjiga koja prikazuje cjelinu žanra na pristupačan način i to iz perspektive izvođača, a ne akademske zajednice ili političkih ideologa.
Osim rada sa Sevdah Takht, imaš li dodatnih ideja oko nekih drugih projekata ili suradnji za budućnost?
Da, stalno nešto radim. Radio sam dosta muzike za kazalište i film. Također, pripremam i neke nove koncertne projekte. O tome više uskoro.
Pred nama je i koncert u zagrebačkom Pogonu Jedinstvo…
U proteklim godinama svirali smo veliki pogon Tvornice, ali smo za promociju “Dvojke” izabrali ipak jedan za nas novi prostor. Datum je predivan, lijepo se obucite (smijeh).