Davno smo naučili, a možda i nismo; provincija nije geografski pojam nego stanje duha. Jer metropolu ne određuje broj stanovnika, površinski glanc i politička volja ovih koji su, eto, baš ove i prošle sezone na vlasti, nego i neke konkretne stvari.
Zagreb ima stanovnika otprilike kao Amsterdam, ali nam to baš ništa ne govori. Graz nam je bliži, manji, a bogme i bolji od nas.
Možemo se mi praviti da smo ne znam kakvi građani, ali ono što stvarno jesmo izaći će na površinu protiv naše volje. Usprkos svih administrativnih rješenja koja nas štite i tepaju nam kao povlaštenoj sekti ‘građana’. I zašto je to uopće dobro? Možeš misliti koji je to gud, mi smo građani, osokoljeni i hrabri, baš smo strašni. A glavni dokaz građanskog statusa jest potvrda da plaćamo veći prirez i porez, ostalo je manje važno.
Seljaci i seljačine
Jedna od najvećih zabluda našeg vrlo suvremenog, temeljito frustriranog društva jest ona da je urbano ‘in’ a ruralno ‘out’. Vijest dana na žalost veli da je situacija obrnuta; u našem slučaju ideja grada i onog što bi on trebao biti opasno trokira i selo ostaje zadnja crta obrane gdje smo onakvi kakvi jesmo. Makar prolijevali mlijeko po cestama, jer baš to govori da su njima neke stvari puno jasnije nego nama. ‘Građanima’, ali ne opasnih nego nikakvih namjera.
Nije loše rekao Bregović davno, “svi smo seljaci u trećem koljenu” i zašto se onda pravimo tako fini kad zapravo i nismo? Ionako nas u srednjoj struji određuje zemlja, krv, nacija i matera, ‘urbani’ iz BMW-a najskloniji su narodnjacima, najveći Hrvati s bojišnice i estradne zvijezde guštaju na turbo folk. Gdje je kraj iluziji?
I gdje se javila ta fascinacija gradom koji će nas spasiti i napraviti boljima, kad dokazi stalno goore suprotno? Možda je problem u tome da bi trebalo napraviti distinkciju između seljaka – kojima, naravno, svaka čast – i ‘seljačina’ koje su tu svuda oko nas. Nije lako ni selu s takvom hipotekom, a ni gradu s takvom produkcijom seljačina. Oni će nam doći glave, i uopće nije bitno gdje žive.
Gustafi i Damir Avdić
U odnosu ‘provincije’ i ‘metropole’ zadnjih par dana bilo je par dokaza da pobjeđuje lokacija što dalja od asfaltiranog centra. Preslušavanje novog albuma Gustafa u tonskom studiju u Novom Mestu pokazalo je da se etno i art rock elementi po evanđelju Edija Maružina i producenta Edija Cukerića i dalje najbolje spajaju na tankoj, skoro nepostojećoj granici. Ovi drugi, zadojeni ili hi-artom metropole ili Sefkinom ‘travom zelenom’ obično granice iscrtaju debelim flomasterima, da naprave veću branu ‘tuđim’ utjecajima.
Prednost provincije vidi se i po tome da je u slovenskom Novom Mestu, čisto praktično, srnetina a la wild jeftinija nego u Zagrebu (a oni ‘seljaci’ imaju veće plaće), dok je vrhunski tonski studio opet jeftiniji nego kod nas, pa dosta najvećih domaćih izvođača baš tamo miksa albume.
Gostovanje Damira Avdića u televizijskoj emisiji “Nedjeljom u 2” pokazalo je da nekima treba šok kako bi došli k svijesti tko smo i što smo. Svi oni koji Avdića prate na albumima i koncertima od prije znaju o čemu se radi. Ali masovna, sedatirana tv publika vjerojatno je ostala zapanjena da ‘bauk’ iz zabrana alter-rocka ima toliko zdrave pameti i izravnih misli da jednostavno, ma kao mainstream najlakši, objasni sve ono o čemu inače pjeva na albumima, koncertima i piše u knjigama. Ali im to onda teže dolazi do glava, ovako im je lakše.
I otvori se nebo; Aco Stanković uspavao je cijelu situaciju općim i neinspirativnim pitanjima i zapravo je tajna kako je uspio biti toliko površan u slučaju ovako atraktivnog gosta. Ali Tuzlak Avdić nije se dao i držao se svjetski. Pardon, provincijski, istaknuvši glavne, poželjne crte koje smo u ovom ludilu oko nas odavno izgubili. Još gore, namjerno zanemarili.
Prije Avdića i Gustafa otvorenje izložbe fotografija “Rock i rat” Zorana Jaćimovića iz Osijeka, u Galeriji Matice Hrvatske u petak navečer, pokazalo je da fotografija nije ušminkana verzija nas (ili njih) ljepših nego što jesmo, nego po mogućnosti zaleđivanje ključnih stanja kroz koje smo prolazili, da se kasnije lakše prisjetimo odakle smo i što smo.
Photo shop i photo šok
U trenutku dok fotografi metropole triput godišnje rade nepotrebne izložbe i od pseudo zvijezda i općih mjesta koje navrate pod svjetla naših reflektora rade ready-made ikone i pokušavaju nas uvjeriti da je umjetnost uljepšavanje stvarnosti, Jaćimovićeve fotografije dolaze iz nekog drugog svijeta. Vidjeti neke ljude u impresivnom povijesnom presjeku, kakvi su bili i ostali – a mnogih više nema, ili su totalno drukčiji od drugih i sebe nekada – umjesto onoga kakvi su nasilno ‘postali’, dobra je stvar.
O drami da i ne govorimo, jer to što je Jaćimović zabilježio na fotografijama iz rocka i rata, od domaćih do inozemnih protagonista, konkretno pokazuje što smo bili, a još više u što smo se pretvorili. Isto ono o čemu je govorio i Damir Avdić. Nažalost, među tridesetak ljudi na otvorenju izložbe nije bilo mnogih lokalnih foto-profesionalca iz metropole koji su, barem iz pristojnosti, trebali navratiti. + bi vidjeli i drugačiji objektiv kroz koji se stvari mogu gledati. No, njih to ne zanima, oni imaju svoj photo-shop, dok mi volimo naš photo šok.
Tepaj mi urbano
Između svega toga odlična, gorka predstava “Pričaj mi o Gorkome” Mani Gotovac na maloj sceni varaždinskog HNK-a podsjetila je zašto je Varaždin nekada bio prijestolnica Hrvatske, a u puno toga i ostao, izuzmemo li Čačića i Čehoka naravno. U samo tri dana par ‘provincija’ opalilo je zvučnu šamarčinu metropoli u kojoj se išlo na kavicu i (srećom rasprodane) Arsena i Matiju Dedića. Barem nešto.
Na duge staze šminkerska opcija ‘good news from the next world’ i retuš uvijek gube pred onom temeljnom ‘bad news from the former world’, bez obzira koliko se mi opirali slici kakvi jesmo i kakvi smo bili dok nismo završili u ‘metropoli’.
Osim toga selo je uvijek poticajno, pa i sve ono čime se bavimo, od rocka na dalje suštinski je proizašlo iz narodne umjetnosti, a i najbolje je kad funkcionira kao narodna umjetnost, gdje se gube granice i razlike između ‘nas’ i ‘njih’.
To kako je termin ‘urbano’ i ‘urbana glazba’ kod nas došao na štih jedna je od boljih varki kako si tepamo da smo ‘građani’. Urban soul, urban rhythm and blues, urban ovaj i onaj, a kad tamo soul bez duše, R’n’B bez ritma i bluza. Najbolji urban je ipak Damir Urban.
Plodovi zemlje i plodovi gnjeva
Drugačiji su za nas potencijalno opasni; ne samo da se bojimo vanjskih utjecaja i unutarnjih neprijatelja nego ih marljivo proizvodimo. Bojimo se ‘dotepenaca’ na svim razinama, bojimo se čudnih narječja, bojimo se svega što je drugačije i nepoznato, pogotovo hajdukovaca u Zagrebu i drugačije budućnosti. Tim više ako su sposobni ‘stranci’ konkurencija netalentiranim domaćima, to nam je najbolnija točka. Pa jebote, tu sam odrastao, to je moje dvorište, koji će mi kurac neki izvana soliti pamet?
Međutim dvorište nam se povećalo, bit će još i veće i onda smo nadrapali. Imamo i medijski primjer da je selo superiorno gradu; “Plodovi zemlje” jedna je od najboljih domaćih TV emisija, primjer je kako se treba biti praktičan, provokativan i aktualan, čudo da ih ne zabrane s obzirom koliko problema izguraju na površinu, prije Avdića u “Nedjeljom u 2“.
No, umjesto plodova zemlje mi ćemo prije odabrati Steinbackove plodove gnjeva. Samo bez Toma Joada ako može, on je opasan kao i Damir Avdić…
