Damir Avdić, Dylan i Štulić; ja ratujem sam

“Dvojica na ulici, sami protiv svih” pjevao je Branimir Štulić u dojmljivoj baladi “Plavi golub”, a kad ostane jedan sam protiv svih, onda je to, pogađamo sa sigurnošću, Damir Avdić.

Sindrom bljedolikog jahača koji uzima bogatima i daje siromašnima omiljen je od Robina Hooda, preko Clinta Eastwooda do Woodya Guthriea i Johnnya Casha, a Damir Avdić zapravo je nastavak slične priče.Woody Guthrie drugim sredstvima
Ne baš iste, ali ako je Guthrieva akustična gitara s rukom napisanim “This machine kills fascists” bila ‘stejtment’, onda se Avdić sličnim sredstvima bori protiv sličnog neprijatelja. Slična meta, slično odstojanje. Guthriev fašizam danas je zamaskiran, promijenio je dres i boju i lakše ga je naći u svakodnevnom životu, po shopping centrima, nego među političkim strankama koje paze što pričaju.Možda i ne paze, ali jednoumlje masovne kulture – i potrošačke i ‘prave’ – neodoljivo podsjeća na ‘rat drugim sredstvima’. U takvoj situaciji i glazbena scena također se dijeli na dominantnu estradu i pomaknutu alternativu, a kao što i shopping centri rade protiv, ili na grbači, malih proizvođača (dobavljača), tako i estradne megazvijezde zatvaraju teren ‘alternativi’ i drugačijem. Makar i slučajno, ali više namjerno.

Moderni Avdić u Vintage Industrial Baru
Stoga su ovakvi poput modernog Damira Avdića, koji večeras nastupa u zagrebačkom Vintage Industrial Baru, nešto poput pustog otoka pop kulture na koji bi ponijeli jednu knjigu, jednu gitaru ili jednog kantautora.

Kao za vraga, prgavi ‘solisti’ poput Avdića nikako da odumru. U trenutku kad Johnny Štulić (jedan od najtiražnijih glazbenika domaćeg rocka) objavljuje drugi novi uradak (“Zakuska“) i laje na mjesec s YouTubea, a upravo slušamo Dylanov ludo zanimljiv, solistički “Another Self Portrait” (jednog od najznačajnijih glazbenika 20. stoljeća), zašto bi kvragu Damir Avdić bio čudan masovnoj publici a ovi ne?

Prgavi i svojeglavi
Zašto ne bi došlo dvije tisuće ljudi večeras u Vintage? Kad ih spomenete zajedno ispada da su sva trojica proizvoljno odabrani i naizgled bez dodirnih točaka, ne samo zemljopisnih. No, pozitivna geografija otkrila bi da među njima ima zajedničkoga bar koliko i različitoga. Različiti su po tome da je Štulić, ne zamjerite mi, blago ‘prolupao’, a stari Dylan i mladi Avdić još su razboriti i s odličnim rezultatima.

Slični su procesi; prgavi i svojeglavi solisti koji su na svoje puste otoke ponijeli više od jedne knjige ili pjesme, svaki u svom vremenu i prostoru, ne daju gušta okolini i rade po svome.

Zamjeriti se kome treba
Dylan se na “Self Portraitu” (originalnom albumu iz 1970.) nastojao zamjeriti svima, sam sa sobom, ne biti to što su očekivali. Samo najbolji to rade i danas. Kad slušate originalne snimke s “Another Self Portrait” (bez naknadnih nasnimavanja), shvaćate da je bio u pravu. Ali trebalo je pola stoljeća da to otkriju, pa je ona rečenica Greila Marcusa iz tadašnje recenzije u Rolling Stoneu (“Kakvo je ovo sranje?“), odjednom postala “Kakav je ovo odličan materijal“.

Krv na vrpcama
Dylan je istu grešku ponovio i četiri godine kasnije na briljantnom albumu “Blood On The Tracks”, dozvolivši da solističke snimke producenti preprave, nadosnime i dodaju druge instrumente. Ne treba sumnjati da nas uskoro čeka Dylanov box-set iz tog razdoblja s izvornim solističkim materijalima, nešto najbolje što je bilo tko sam sa sobom ikada snimio.

Dylan je htio biti na svom pustom otoku (kamo se opet vraćao s akustičnim albumima “Good As I’ve Been To You” i “World Gone Wrong” u devedesetima), ali su tada znali, a i on, da je to u redu i nitko mu nije protuslovio i nadosnimavao ga, to je postalo ‘in’.

Sami protiv svih
Biti sam protiv svih cool je oduvijek, i Bora Đorđević je imao odličnu pjesmu “Ja ratujem sam”, a putem se uberu i dojmljivi umjetnički rezultati. Nije tajna da je Bruce Springsteen 1973. potpisao ugovor s Columbijom kao samostalni izvođač, a kad je John Hammond (diskograf koji ga je ‘otkrio’), čuo snimljeni prvi album s bendom rekao je da mu je Springsteen najbolji kad je sam s gitarom. Tek 1982. s golemom “Nebraskom”, snimljenom slično kako i Damir Avdić snima danas, ‘sam u sobi’, Hammond je došao na svoje a i mi skupa s njime.

Štulić se s drugim materijalom u par mjeseci također javlja iz nekog drugog života, a razlika među njima jedino je u tome što Avdić, Dylan i Springsteen nisu autisti, komuniciraju s okolinom (i pratećim bendovima) ‘dvosmjerno’, dok je Štulić zajeban preko svake mjere i voli se posvađati sa svima, a i ukus “Gozbe” i “Zakuske” je problematičan.

Diplomatz i bosanski psiho
Damir Avdić raspustio je bend davno i kao solistički ‘diplomatz’, ili ‘bosanski psiho’, krenuo samostalno, a ti plodovi gnjeva danas su vjerojatno među najzanimljivijima što nam se događa u pisanoj i pjevanoj riječi. Jer Avdić nije samo glazbenik, on je mašina i bljedoliki jahač koji ‘ubija’ puno toga, zasluženo.

Naslovi albuma poput zadnjeg “Human Reich”, romana “Na krvi ćuprija“, ili dokumentarnog filma slovenskog redatelja Dušana Moraveca “Pravi čovjek za kapitalizam” dovoljno govore da se radi o oštroumnom čovjeku koji je radi ‘sam’, ali zapravo radi za sve nas (i vas).

Pravi čovjek za puno toga
Trenutno nema nekoga tko bolje ‘rezonira’ sa stvarnošću, jer Avdić ne radi svoj privatni, nego ‘autoportret’ društva. Ako to nekome nije jasno, jasno mu je nakon Linićeve izjave ‘car je gol’, zemlje pred bankrotom i najave skore rasprodaje i privatizacije onoga što nam je u državi još ostalo. Zato tko večeras ne ode u Vintage Industrial Bar na koncert, ili ne kupi album (i plati download, mada može i besplatno ‘skinuti’ na Avdićevom Bandcampu), nema se poslije pravo žaliti na truli kapitalizam, stanje u društvu i pričati kako je Avdić ‘super’.

Isto kao da nije izašao na izbore. Jer, kako znamo, kasno se jebenima kajati, a o svemu tome danas najbolje govori, piše i pjeva upravo Damir Avdić, pravi čovjek za puno toga…