Damir Avdić: “Čovjek treba raditi ono što želi, kako želi i dokle želi”

2639

Damir Avdić ima novi album naziva “Human Reich“. Na njega je položio četrnaest pjesama koje izvodi na dobar stari način, sam s električnom gitarom.

Kad opet budem izniko/ niknuću u cvijeće/ matičnjak kunica kadulja/ sve što ne pije rulja” glasi jedna od brojnih strofa s novog mu albuma. Osim novog izdanja povoda je i više nego dovoljno za novi razgovor s ovim osebujnim umjetnikom. Evo što bosanski psiho kaže:

Krenula je koncertna promocija novog albuma
“Human Reich”. Što publika može očekivati?
Ne znam ni šta ja mogu očekivati i to je ono najljepše. Nemam koncept, spisak pjesama, minutažu… Znam prvih par pjesama, a onda samo uđem u koncert. To je to.Kad si prije par tjedna nastupao na književnom festivalu Kalibar u Zadru album “Human Reich” bio je doslovno razgrabljen i rasprodan. Kako si zadovoljan njegovom recepcijom i prodajom?
Po onome što vidim na Bandcampu vrlo brzo će prestići “Mein Kapital”, a osim toga i njega je opet povukao za sobom, vidim po downloadima. A što se tiče Zadra, nije se sve prodalo. Kad je poslije koncerta Kruno (Lokotar, urednik Algoritma) rekao da se CD-ovi i knjige mogu kupiti i pokazao u pravcu gdje je bio stol sa svim tim, prijatelj koji je prodavao dobacio je: “Nema više, sve se prodalo“. Kasnije sam vidio da je još nešto ostalo, pitao sam ga: “Što si rekao da se rasprodalo?“, i on mi je mrtav hladan rekao: “Da zakuhamo!“. Zar nije car? U tzv. ‘sleeve notesima’ na tvojim albumima uvijek stoji da je album ‘snimljen na Staričevom Marshallu’. Tko je Starič i postoji li priča iza toga?
Baš mi je drago da si me to pitao. Starič je, molim te tvrdo č Slovenac je u pitanju, lik koji iznajmljuje opremu za koncerte, ali samo pojačala. Tu i tamo neki bubanj. I ima more pojačala. Ti izmisli ime, on će te pitati koje godište, jer ga ima. Uglavnom, od mojih prvih dolazaka u Ljubljanu, klubovi u kojima sam svirao su iznajmljivali pojačala od njega. Obično su me pitali da im precizno navedem tip i ja bih napisao nešto, a oni bi to tražili od njega. Jednom su mu naručili, ne sjećam se točno koje pojačalo, a on im je donio nešto drugo, kad su mu rekli pa nismo to tražili on je pitao, jel Avdić, samo mu vi to dajte, na to je mislio. Tad se nismo poznavali, ali me je gledao na koncertu. Kad sam snimao “Život je raj” nazvao sam ga i tražio da mi iznajmi pojačalo, on ga je donio, ali nije htio pare i tad sam mu rekao OK. Napisaću da je svirano na Staričevom Marshallu. Na “Mein Kapital” sam ga opet tražio i donio je tri pojačala, onda smo se prepirali, šta ću s tri pojačala, tako da smo na kraju napravili kompromis, ugurao je Marshalla i Mesa Boogie. I na “Human Reich” je donio dva ali sam zadržao samo jednog. I tako od tad uvijek stoji ‘na Staričevom Marshallu’. Inače svirao je bas u bendovima Quod Massacre i Ego Malfunction, sad svira bubnjeve, razne udaraljke…

Jedna novinarka je rekla da album “Od trnja i žaoka” ‘negira teoriju o važnosti produkcije za dobru pjesmu’. Glazbeni pristup ti je bazičan, ogoljen i izravan. Kad si odlučio nastupati i snimati sam s gitarom i misliš li to mijenjati? Smatraš li da bi bogatija produkcija loše djelovala na tvoju liriku?
Ne razmišljam o tome, ovako mi je dobro i ja ovako dobro funkcioniram. Sve je krenulo spontano i tako je i danas.Uvijek nastupaš na električnoj gitari marke Gibson. Kako je izbor pao na nju? Koja je za tebe razlika između Gibsona i ostalih marki?
Kad sam probao Gibsona ostao sam s njim, jednostavno mi leži. S njim se sve da uraditi. Ako pojačalo ima bilo kakav overdrive u sebi on će ga izvući bez ikakvih pedala. A dobar je i clean. Imam još i Telecastera koji je super, ali za ovaj zvuk morao bih imati neku pedalu, a to mi se ne da. Ponekad koristim delay.

Nastupaš solo od 2004., već skoro deset godina. Je li bilo negativnih reakcija na tvoju glazbu od publike, ili od običnih prolaznika u gradu?
Više frke naprave oni koju raspravljaju o tome nego što to ljude stvarno zanima. Kome se ne sviđa izađe s koncerta.

Muziku podržava

Usporedno sa snimanjem albuma pišeš i prozu. Koja je razlika u pristupu glazbi i literaturi? Često se jedno nadovezuje na drugo…
Kod mene se nadovezuje apsolutno, još od prvog albuma i prvog romana. Ali na samom početku to je bilo slučajno. Usporedo je nastajao roman i pjesme i onda sam primijetio da se priče prepliću. U prvi mah sam pomislio da bih to trebao nekako razdvojiti, ali sam odlučio da ništa ne diram i danas mi je drago da je tako. Svaka od tih stvari je samostalna cjelina, ali ih možeš konzumirati usporedno. To mi se sviđa.

Kad izlazi dugo najavljivani roman “Kup šampiona”?
“Kup šampiona” je u stvari “Tiket za revoluciju” koji je objavljen prošle godine u izdanju Algoritma. Pisao sam ga pod imenom “Kup šampiona”, a onda sam promijenio. Kup šampiona više ne postoji, danas je to Liga prvaka, a ‘prvak’ nije jak kao ‘šampion’.

Kad izlazi knjiga “Priče iz San Francisca”, najavljen genijalnom pričom “Ja anarhista”?
Malo ću sačekati s njima jer mi iduće godine za Algoritam izlazi novi roman. A priče će uglavnom biti autobiografske kao ‘Ja anarhista’.

Pisac Amos Oz kaže: “Da bi napisali i najjednostavniji dijalog morate podijeliti s različitim likovima ne samo svoju odanost, već i osjećaj iz trbuha”. Tvoj roman “Na krvi ćuprija” pisan je u dijaloškoj formi. Slažeš li se s Ozom?
Da. Ja inače gradim likove da im dajem osobine ljudi koje poznajem uključujući i sebe samog. Mislim da i ne možeš drugačije. I izmišljeno dolazi iz tebe.

Tko su ti omiljeni pisci?
Kako da odgovorim na to… Kad izađe intervju sjetit ću se svih koje sam htio spomenuti… Najbolje da ti spomenem dva pjesnika s ovih prostora danas. Miloš Živanović i Marko Tomaš. Ja govorim stihove s gitarom, njima ne treba ni gitara.

U tvojim pjesmama Lennon je razočaran, Strummer također, a Rage Against The Machine su ‘oficirska djeca kojoj tekstove pišu pukovnici i majori’. Koga Damir Avdić, od aktualnih izvođača – danas sluša i tko nije podbacio?

Ne mislim ja da su Lennon i Strummer podbacili. Lennon je i danas car. Ja se pitam šta bi pjevao danas kad su stvari koje je govorio otišle u sasvim drugom pravcu, s čime on nema veze naravno. I ne sumnjam da bih slušao to o čemu bi on pjevao. A to što Strummer nije bio uspješan kao The Clash ne znači da nije bio dobar. On je super primjer za onu kvazi priču da čovjek treba prestati kad je najbolji. To je kukavički i uvlakački. Čovjek treba raditi ono što želi kako želi i dokle želi. Ako ćemo živjeti po tome kako će nas ocijeniti, bolje da se ubijemo odmah. Istorija je puna onih koje istorija nije zanimala.

Kako je došlo do monodrame “Most na krvi”? Može li se nešto slično očekivati u budućnosti?
Već sam imao jednu predstavu-performans, igrao sam je prošle godine na jednom festivalu u Hamburgu, ali se nisam potrudio da bih je postavio ovdje. Jednostavno, bio sam preokupiran drugim stvarima. Ali polako… A “Most na krvi” je nastala iz performansa koji sam spontano uradio na jednom festivalu. Kasnije je od toga nastala monodrama u produkciji gledališča Glej, a režirao je Mare Bulc.

Davno si napravio glazbu za predstavu “Dijete našeg vremena” koju si izvodio na pozornici s gitarom. Kako je došlo do te ideje?
Branko (Šimić, režiser) me nazvao i rekao mi da će raditi predstavu u kojoj bi htio da budem i ja, poslao mi je tekst, “Odon Von Horvath”, super priča, napisana prije dolaska Hitlera na vlast, a predskazala ga do u tančine. Najgore je što priča i danas izgleda kao da je jutros napisana. Predstavu smo radili u Hamburgu. A Branka poznajem još iz osamdesetih, prije nego je otišao na akademiju.

Muziku podržava