Dalibor Pavičić (The Strange): “Mi smo bend iz sobe, ne iz garaže”

3513

Prvog dana lipnja u prodaju je izašao CD grupe The StrangeNights Of Forgotten Films“. Riječ je o zajedničkom projektu The Bambi Molestersa i Chris Eckmana, lidera The Walkaboutsa. Za koji dan počinje i turneja po Hrvatskoj na kojoj će ih pratiti i Scott McCaughey, pridruženi član REM-a i osnivač grupe Minus 5. Pokrovitelj turneje koja obuhvaća 5 gradova je HT Mobile, a koncert u Zagrebu dogodit će se 15.6. u Aquariusu. Svoj novi bend predstavio nam je gitarist Dalibor Pavičić.

Kako je došlo do suradnje sa Chris Eckmanom i Scott McCaugheyom?

The Strange u biti nije Scott, Scott je samo gost na našoj turneji, mada je i on i jednoj varijanti trebao svirati na albumu, ali zbog obaveza nije mogao, no duhovno je zapravo jako prisutan. A sa Chrisom smo još prije surađivali, na “Sonic Bullets” gdje je otpjevao “Ice & Pinewood Trees”, onda smo isto nešto zajedno radili na “Dumb Loud Hollow Twang”, na ovom reizdanju, ali u biti mi zadnjih godinu dana sviramo zajedno kad god možemo. A Scott je inače sam izrazio želju da svira s nama, javio se i pitao da li bi mogao doći. On je taman završio ovo snimanje s REM-om, pa je sad slobodan, a on kada je slobodan mora svirati. I onda smo se dogovorili da će on svirati neke solo stvari, a mi ćemo svirati neke stvari od Minus 5, tako da sada dosta tih njihovih stvari uvježbavamo.

Svirali ste zajedno i na koncertu u Pauku u svibnju prošle godine kada ste i najavili da ćete snimiti zajednički album?

Da, taj album je zamišljen negdje u 2., 3. mjesecu prošle godine i onda smo malo odužili jer ono, mi smo baš htjeli tog tonca, pa onda dok napravimo probe, dok se svima termini poklope, pa termin u studiju, tako da smo počeli snimati tek u 1. mjesecu ove godine u Ljubljani.

Muziku podržava

Baš ste htjeli snimati u Ljubljani?

Da, baš smo htjeli u Metrou raditi jer nam je bilo ok što se tiče opreme, Chris je tamo dosta radio, a i Phill Brown je jedno dvije, tri stvari radio u Metrou, tako da pozna studio. I bilo nam je super tamo.

Zanimljivo je da niste išli na varijantu The Bambi Molesters + Chris Eckman, nego ste oformili novi bend?

Da, to nas sad svi pitaju, iskreno, mislio sam da neće toliko ljudi baš to pitati. Pa ono, nismo mi previše razmišljali, prvo nam je bilo glupo Chris Eckman i onda The Bambi Molesters jer je to totalno predugo. Drugo, album je drugačiji od onog što Chris radi i od onog što mi radimo kao The Bambi Molesters. A nismo htjeli ni da izgleda da on nama gostuje što je bezveze, jer ne gostuje nego je ravnopravan član, a niti smo htjeli da bude kao da smo mi njemu prateći bend, ono kao Cliff Richards And The Shadows, bezveze. Ovo možeš u biti gledati kao skroz drugi bend. Mi smo se dogovorili da ćemo to raditi i da ćemo napraviti novi bend. A kako smo mi kao bend inače mislili mijenjati ime, The Strange je bila jedna rezervna varijanta, još od prije tri, četiri godine, u slučaju da svoje promijenimo. Imamo mi bazu sa jedno 50 tih ‘zamjenskih’ imena. Osim toga, kraće je i nekako više odgovara onome što mi sviramo.

A kako je nastalo zapravo ime The Bambi Molesters?

A nastalo je, znaš ono, popiješ pa daš ime bendu. Nemoj to raditi!

Ali ipak mislim da je ime The Bambi Molesters postalo jedan trademark i da ga ne treba mijenjati?

Ma da, sad već je, sad i dosta ljudi zna za nas, ali na primjer za vrijeme prve turneje po Njemačkoj, svi su mislili da smo nekakav njemački punk bend. No, jednom se dogodilo da su ljudi iz kluba u kojem smo svirali napravili flyer na kojem je bila surf daska i onda bambi zakucan čavlima na dasku. A naše ime nema uopće veze ni sa bambijem ni sa zlostavljanjem životinja. Znaš kad je nešto interna šala i poslije to ideš prepričati i uopće nije smiješno i kad te god pita netko što ime znači ti uopće ne znaš što bi rekao. Ma bilo je tih freakova, bio je jedan tip, mi smo njemu super i naša muzika mu je super, ali on ne može nikome dati naš disk jer se mi kao ‘tako strašno zovemo’. Jednom nam se javila i neka osnovna škola iz Amerike da ih strašno smeta naše ime. I onda nam je već bilo dosta tih mejlova. Ali isto tako na svakog jednog koji je zgrožen imenom nađeš deset koji kažu ‘ajde, nemojte mijenjati ime’, jer kuže foru. A fora je ono, strip. Nije ni sve u životu uvijek ozbiljno, kao što mi na početku nismo razmišljali imati ozbiljan bend.

Kako je bilo raditi vokalni album, nakon što ste do sada snimali isključivo instrumentalne albume?

Pa drugačije u smislu aranžmana, moraš paziti da ostaviš dovoljno mjesta za vokal. U biti smo imali samo ta nekakva sitna prilagođavanja, ali mislim da smo se snašli. Mislim, mi nismo te pjesme radili na principu ‘složi sastavke na stol, pa ajmo sad umjetno nešto raditi’. Pjesma ima neki svoj život, recimo “River Of Twilight” je napravljena po svim pravilima nekakvih solo pjesama iz ’60-ih. Nismo pod svaku cijenu htjeli zadržati svoj zvuk ako pjesmi to ne odgovara. A što se tiče “Long Shadows” recimo, nama je bila neka dub priča u glavi, ima nekakvih remixeva koji su na dub foru napravljeni i ta stvar ima npr. naš zvuk gitare, a opet je više u nekom totalno drugačijem ritmu. Nama je bilo zanimljivo igrati se s tim žanrovima, to je došlo onako nesvjesno, nije bilo ciljano. A stvari su isto relativno brzo bile gotove, nije bilo nekakvih ‘kemijanja’.

Jesi li ti isto sudjelovao u produkciji albuma?

Produkciju smo nekako pustili Chrisu i Phillu, oni imaju više iskustva u studiju, a Phill Brown ti je takav autoritet da ne moraš brinuti ni o čemu. Tu niti nije bilo produkcije u smislu da je netko sad uzeo bend pa ga išao prilagođavati i raditi neku svoju furku, nego je produkcija više bila da se snimi onako kako bend stvarno zvuči. I stvarno mislim da je album odsviran kao što je, ne čuješ u njemu ono da je bubanj rađen prije dva mjeseca pa da je netko poslije nasnimavao bas, što se može čuti kod nekih ploča.

Kako izabirete naslove za pjesme na instrumentalnom albumu?

Hehe, sve teže! Na zadnjem albumu imamo ‘kumove’, Scott je smislio “Farewell Malasana”, jedan tip iz Amerike je smislio “Theme For Slaying Beauty”. A “Nights Of Forgotten Films” je smislio Chris pa smo se onda svi zajedno dogovorili da se album tako zove jer je to bila prva stvar na albumu, to je bilo najjednostavnije.

Vi imate svakodnevno probe u Sisku, i Chris je trenutno s vama tamo, a ti s druge strane radiš ovdje u Zagrebu. Znači vi ne živite isključivo od glazbe?

Ja ne, ja sam zaposlen ovdje u Dancing Bearu i još na nekim mjestima, Dinko isto ne, a Lada i Hrvoje da, oni su onako full time.

Uglavnom, ne razmišljate o nekakvom preseljenju u Zagreb? U Sisku imate dobre uvjete za rad?

Da, mi smo od samih početaka kod njih doma, praktički smo počeli kod Hrvoja u sobi. I stvarno imamo super komfor. Baš sam razmišljao o tome kako većina bendova mora iznajmljivati prostorije za probe što je uvijek malo komplicirano, a mi smo, eto, imali tu sreću da to ne moramo. Mi nismo bend iz garaže, nego iz sobe! Nas su uvijek pitali zašto ne tražimo nekakav grad, nešto, ali ja bi se jako loše osjećao. Mislim, mi jesmo komercijalan bend, ne mogu reći ono ‘vau, bogati smo’, ali sviramo za novce. I sad da ja visim na gradskom proračunu, nema šanse! No kad se makneš iz Zagreba vidiš da u ostalim gradovima postoji problem, ljudi bi otišli na svirku, ali nemaju za upad.

Postoji li nekakva scena u Sisku?

Ma ima tih bendova, ali ja stvarno ne znam kako se zovu. Nije problem prostor, ne mogu reći da nema prostora, problem u Sisku je što ne postoji nekakva kritična masa publike i postoji nešto, vjerojatno od rata ili malo prije rata, a to je ta nekakva ‘kafić- kultura’. Postoji to vjerojatno i u Zagrebu, ali to je ipak veći grad pa postoje razni klubovi i različiti oblici zabave, ali u Sisku i takvim gradovima imaš samo kafiće. Mi smo zadnji put svirali u Sisku prije tri godine, u jednom disku i to je koncert počeo u 3 ujutro. Ne znam, normalno je da počneš svirati u 10, 11 pa završiš do 1. Ali u disku frajer valjda mora prvo prodati šank, pa tek onda ti počneš svirati, ne znam, to je sve totalno čudno.

Vi posebno volite KSET kao prostor? Zašto?

Je, to nam je omiljeno mjesto za svirke. Meni je Mate (Škugor, op.a.) super tip, on to sve baš radi iz ljubavi. Ljudi pričaju o toj klupskoj sceni, a ona u biti stoji na tih par entuzijasta koji fakat rade super stvari. Da je imam nekakvu moć Mate bi meni bio glavni čovjek za kulturu. 70 % stvari koje valjaju u gradu su napravili Mate i Kornel iz Močvare, a to znam i uz kakve sve probleme. Mislim, ja čak nemam ni isti glazbeni ukus kao Mate, ili pokojni Bara recimo, ali oni su uspjeli pokrenuti scenu.

Što misliš, koji bi prostor vi uspjeli napuniti u Zagrebu s obzirom na to da je KSET ipak premali za sve one koji bi vas htjeli čuti i uvijek je rasprodan kad tamo svirate?

Pa ja npr. ne bi htio svirati u maloj dvorani Doma Sportova i ne vjerujem da je možemo napuniti. Sad sviramo u Aquariusu pa ćemo vidjeti. Recimo Pauk je ok, mislim da Pauk možemo napuniti.

Vi svirate dosta vani, svirali ste po festivalima, u Budimpešti na Sigetu, pa sad na proljeće u Francuskoj, kako je bilo npr. u Francuskoj, kako ste bili prihvaćeni?

U Francuskoj je bilo super. A što se tiče prihvaćanja, mislim, sad smo bili prvi put u Francuskoj i za prvi put je bilo super kako publika reagira, makar to nije ni blizu Zagreba ili recimo Njemačke, ali svaka zemlja ima specifičnu scenu. Ljudi npr. misle da su Talijani ludi, ali uopće nije tako. Najluđi što se tiče reakcija publike su Nijemci, što je prilično neshvatljivo.

Jeste razmišljali o svirkama istočno od Hrvatske, možda na Exitu koji je najveći festival u ovom dijelu Europe, jel’ bilo možda već kakvih kontakata?

Nismo, ne, jer smo se već umorili od tih kontakata iz Beograda. Mislim, ljudi koji su nas kontaktirali iz Beograda imaju isto nekakve veze s Exitom. Ali znaš ono, svaki put ti se javi netko drugi i svako ima neku drugu priču. Nije ni bilo to oko love, nego smo se jednostavno zapitali u jednom trenutku da li nam se uopće isplati ići na tržište istočnije od Osijeka. Jer tamo niti možeš kupiti naš CD, u stvari mislim da sad čak i možeš, ali ne znam, nekako brže dođemo do Münchena. Mada vjerujem i da je publika i sve to ok, ali to bi onda vjerojatno bila jedna svirka i onda ništa godinu dana. Ne znam, jednostavno trebaš odlučiti hoćemo li svirati Rumunjsku i Bugarsku. Vjerojatno ne. Rađe bi svirali opet Francusku jer nam je tamo sve super, dobri su autoputevi, Njemačka nam je cool, Italija, Slovenija… Trenutno smo u fazi da tražimo novog booking agenta za Europu jer nismo baš zadovoljni s ovim kog sad imamo, pa ćemo vidjeti.

0 Shares
Muziku podržava