U lipnju ove godine, tri mladića – dva glazbenika i jedan redatelj započeli su služenje trogodišnje zatvorske kazne u Iranu zbog distribucije underground glazbe koja nije odobrena od strane iranskog Ministarstva kulture.
Iranska vlada zabranila je, među ostalim i zapadnjačku glazbu, što je dovelo do osjećaja kulturnog ugnjetavanja u zemlji. Policijska skupina zadužena za provedbu islamske etike u svakodnevnom životu, poznatija pod imenom ‘moralna policija‘, proglasila ih je krivim za “vrijeđanje islamske svetosti” te za “širenje propagande protiv sustava” i provedbu “ilegalnih audio – vizualnih djelatnosti”.
Ista je sudbina mogla zadesiti dva iranska DJ-a i producenta koji su postali predmet dokumentarca imena “Raving Iran” koji otkriva zanimljiv i prije svega tajnovit svijet underground rave glazbe u iranskom glavnom gradu Teheranu.
Redateljica Susanne Regina Meures snimila je dokumentarac koji se bavi problemima koji prate dvojicu lokalnih DJ-a Anoosha i Arasha koji su vrlo strastveni po pitanju ostvarivanja karijere u dance glazbi te umorni od skrivanja od policije. Svejedno slijede svoje srce i organiziraju lude partye po vilama poznatih ljudi u koje imaju povjerenja te čak u poprilično opasnim uvjetima u pustinji.
Ideja o underground partyma koji se odvijaju u zemlji kao što je Iran, zapadnjacima se čini malo vjerojatnom, stoga su se s Electronic Beatsa spojili protagoniste dokumentarca putem skypea s producentom iranskog podrijetla lociranim u Berlinu, s DJ-em Alijem Khalajom (Namito) kako bi dobili insidersku perspektivu o cijeloj toj subkulturi.
Khalaj je napustio svoju domovinu kada su ga roditelji poslali da živi s ujakom u Zapadnom Berlinu 1985. da bi izbjegao iransko-irački rat. Khalaj objašnjava: “Nakon ujedinjenja jednostavno sam se zakačio za, u to doba, rastuću techno kulturu i polako sam prikupio pratitelje iz cijelog svijeta.” Poput drugih iranskih producenata koji žive van te zemlje, Khalaj je kultni lik u teheranskoj underground sceni, premda nikad tamo nije nastupio, te su Anoosh i Arash također takoreći odrasli i glazbeno stasali uz njegovu glazbu.
Khalaja je zanimalo kako mladi ljudi u Iranu danas dolaze u doticaj sa stranom glazbom, na što je odgovor dečkiju bio – internet. Premda ima mnogo filtriranja sadržaja, neke stranice poput Beatport i Resident Advisor nisu prošle državnu cenzuru pa se tim putem mogu pratiti i otkrivati novi glazbenici. Druga bitna stavka je povezivanje s prijateljima te razmjena informacija s obzirom da mnogi glazbeni žanrovi u Iranu nisu ni na koji način promovirani.
Dečki su također imali prijatelja iz SAD-a koji im je donosio CD-e svaki put kad bi došao, tako da smatraju da je upravo otkriće glazbenika poput Sashe i Digweeda promijenilo njihov način slušanja glazbe jer je ta glazba zvučala toliko različito da su počeli tražiti i druge umjetnike. Anoosh je također ponudio zanimljiv uvid u jedan od razloga zašto i kada je elektronička glazba tamo postala popularna: “Pojavom ecstasya na tržištu, mladi ljudi su imali način za opustiti se i dovesti se u mentalno stanje koje im je omogućavalo da istinski uživaju u takvoj vrsti glazbe“.
Da bi se bilokakav party te vrste uopće organizirao, valjalo je paziti na mnogo stvari. Javno oglašavanje jednostavno nije opcija, a također, što više ljudi zna, veći je rizik, stoga je broj sudionika obično varirao između 30 i 150.
Do povezivanja i suradnje s redateljicom filma, došlo je nakon što su dečki organizirali party u pustinji, i premda su se potrudili održati ga u tajnosti, nekoliko turista iz zapadnih zemlja saznalo je za tulum te su čak objavili nekoliko fotografija na društvenim mrežama pokazujući svoje oduševeljenje. Nakon toga, s njima je u kontakt stupila Susanne koja je u to vrijeme i sama bila u Iranu te im je objasnila kako radi studentski projekt o underground glazbi u Iranu.
Premda momci ovaj dokumentarni uradak ne smatraju ‘političkim filmom’, prisjećaju se kako su u nekim situacija ipak bili na oprezu te se slažu s redateljičinom odlukom da prekrije lica ostalih sudionika u filmu. Arash: “Za scenu snimljenu u Ministarstvu savjetovanja (‘Ministry of Guidance’) koristili smo mobitel koji je bio skriven u džepiću na mojoj majci na kojoj smo probušili malu rupu.”
Film je dosad prikazan na nekoliko filmskih festivala, uključujući Festival iranskog filma u Zürichu, a više informacija o samom filmu možete pronaći na Ravingiran.com.
