Možda nikad nije dobio pozornost kakvu je zaslužio. Njegov talent kao skladatelja, tekstopisca, pjevača, glazbenika i producenta, su dosegli samo rijetki umjetnici u pop glazbi. Skladao je sam većinu svojih skladbi u doba kada to nije bilo uobičajeno za soul izvođača.
b>Curtis Mayfield je rođen 3. lipnja. 1942. u Chicagu i ključni je predstavnik ‘Chicago soula‘, doprinijevši ne samo osobnim opusom, već i skladanjem i produciranjem za druge izvođače. Karijeru je započeo šezdesetih s The Impressions.
Već tada uz soul i gospel koji je grupa svirala, u prvi plan dolaze Curtisovi zaštitni znakovi: izražajan i emocionalan falsetto, te angažirani i savjesni tekstovi. U pjesmama kao što su “Choice Of Colors”, “We’re A Winner”, “Mighty Mighty (Spade And Whitey)”, ili “People Get Ready” (koju je kasnije posudio Bob Marley), Curtis je progovorio o problemima rasne netrpeljivosti i socijalne nejednakosti, pozivajući na mir, razumijevanje i poštivanje moralnih vrijednosti.
U doba kada je među crnim izvođačima dominirao romantični soul-pop, Curtis je bio prvi koji je svojim društveno-političkim komentarima inspirirao mnoge, poput Marvina Gayea i Stevie Wondera, da u sedamdesetima naprave transformaciju ka zrelijem i više autorski orijentiranom materijalu.
1970. Curtis napušta The Impressions i započinje samostalnu karijeru. U sljedeće tri godine objavljuje četiri svoja remek-djela. Već na prvom samostalnom albumu, eponimnom “Curtis“, predstavlja novi, zreliji i funku orijentiran zvuk. Skladbama je dana bogata orkestracija koje se ne bi postidio ni George Gershwin. Uvodna opominjuća “(Don’t Worry) If There’s A Hell Down Below We’re All Going To Go” prikazuje mračnu sliku svijeta, u kojem svi (spominje se i Nixon) bezbrižno jure prema paklu. Pečat pjesmi daje teški bas groove, koji se izvrsno uklapa u uznemirujuću atmosferu skladbe.
“We The People Who Are Darker Than Blue” je možda i najbolja himna crne populacije u Americi, a na albumu se našao i najprepoznatljiviji Curtisov hit, gospelovski pozitivna “Move On Up“.
Izvrsne udaraljke inspirirane afričkim ritmovima, te razrada blues i r’n’b korijena, već su istaknute na albumu “Curtis”, a album “Roots” iz 1971. donosi daljnje istraživanje istih tema. Album se ističe kao jedan od najzaokruženijih albuma sedamdesetih, te kao jedan od najmaštovitijih albuma uopće u pop glazbi. Album počinje slično kao i album “Curtis”, s teškim funky basom na “Get Down“, a vraćanje korijenima kao da žele istaknuti i primitivni uzvici i uzdasi back vokala. Tekstovi su opet kontrast žestoke kritike dekadencije, ravnodušnosti i općeg pada moralnih vrijednosti (izvrsna “Underground“), i poziva na optimizam i vjeru u ljude i ljubav. Curtisovoj gitari dan je psihodelični rock tretman, a na albumu se našla i rasna blues tema “Now You’re Gone“. Izvrsna produkcija na ovim albumima opet je Curtisovo djelo.
Između ta dva albuma Mayfield je objavio koncertni “Curtis/Live!“, na kojem su se uz materijal s albuma “Curtis” našle i pjesme iz razdoblja s The Impressions, predstavljene u drugačijem, minimalističkom ruhu. Posebno se ističu elegantna gitara i Curtisov falsetto. Većina kritike taj album svrstava u jedan od najboljih live albuma uopće.
1972. Mayfield objavljuje soundtrack za blaxpoitation film “Superfly“. U filmu je glavni lik, diler droge zvan Priest, prikazan prilično herojski, no Curtis ne odustaje od svojih visokih moralnih načela. Svaka pjesma je nova lekcija iz američkog urbanog života. Izbjegavajući isprazno moraliziranje, u skladbama kao “Freddie’s Dead”, “Superfly” ili “No Thing On Me (Cocaine Song)”, opisuje se surova svakodnevnica na ulicama geta.
Albumom se redom nižu izvrsne skladbe bez iti jednog promašaja. Instrumental “Junkie Chase” postao je prototip za soundtrack scena potjere, redovitog sastojka akcijsko-kriminalističkih filmova sedamdesetih. Jedan od najboljih trenutaka albuma, pjesma “Pusherman”, s izvrsnim conga ritmom, ljepljivim basom i zaraznim vokalom, nije objavljen kao singl, premda bi vjerojatno postala veliki hit, jer se Curtis bojao da bi se njezina poruka, izvađena iz konteksta, mogla krivo protumačiti. Na “Superfly” je Curtis patentirao i wah-wah gitare, trademark za žanr blaxpoitation soundtracka, koji je nakon ovog albuma dobio puni uzlet.
Nažalost, Curtis više nikad nije dosegao standarde svojih djela s početka sedamdesetih, unatoč nekoliko zanimljivih izdanja, poput podcijenjenog soundtracka za “Short Eyes” ili albuma “Honesty” iz 1983. Krajem sedamdesetih je disco groznica pomela mnoge soul veterane, pa tako ih Curtis objavljuje nekoliko blijedih disco projekata.
1990. nakon nesreće tijekom nastupa, kada je na njega pao rasvjetni stup, Curtis je ostao paraliziran od vrata na dole. Usprkos svemu, 1996. objavljuje album “New World Order“, na kojem pokazuje da još ima energije i da još izvrsno pjeva.
Curtis Mayfield je preminuo 26. prosinca 1999. u 57. godini života, a brojni tribute projekti su pokazali njegov utjecaj na sve od hip-hop glazbenika, do Claptona ili Springsteena. Utjecaj Curtisa Mayfielda na popularnu glazbu je nemjerljiv i vjerujem da će se njegov značaj još dugo prepoznavati.
