Početkom veljače 1977. jedna je glasina brzinom svjetlosti obišla Sjedinjene Američke Države: ni desetljeće nakon razlaza ponovno su se okupili The Beatlesi i snimili novi album “3:47 EST” objavivši ga pod pseudonimom Klaatu.
Priča na koju je te godine nasjeo velik broj obožavatelja, novinara i radijskih DJ-a glasila je otprilike ovako: The Beatlesi su sredinom 1966. godine snimili album koji je trebao naslijediti komercijalno uspješan “Revolver”. Studijske snimke su se ‘zagubile’, a četvorka nije željela ponovno snimati isti album bez Paula McCartneya koji je (navodno) poginuo u studenom te iste godine.
Zbog uvođenja i uhodavanja McCartneyeva dvojnika, preostali su članovi otkazali predviđenu turneju i započeli snimati novi album, odnosno “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band” (1967.), što objašnjava promjenu imidža i dugu pauzu između albuma.
“The Long And Winding Road” iz 1975. trebao je biti dokumentarac o The Beatlesima, no zaživio je tek 1995. kao “The Beatles Anthology”. Međutim, u jednom istraživanju za potrebe filma pronađene su one ‘zagubljene’ snimke, a grupa odlučuje objaviti album kao uspomenu na preminulog Paula McCartneya.
Objavit će ga bez ijedne fotografije benda, bez imena članova benda, bez imena autora pjesama, bez imena producenta, bez ijednog relevantnog podatka koji bi mogao otkriti o kome se radi. Želja im je bila da album zaživi zbog glazbe i pjesama, a ne zbog činjenice da iza njega stoji slavna liverpulska – u ovom slučaju – trojka.
Za pseudonim su odabrali ime Klaatu, a za ime albuma “3:47 EST“. Klaatu je humanoidni vanzemaljac iz SF filma “Dan kada se Zemlja zaustavila” (1951.) koji je mislio kako su miroljubivost i šutnja dovoljno elokventni govoriti sami za sebe. U glazbenom svijetu, Klaatu su mislili slično: “They want to be known for their music and not for whom they are” bila je jedina službena informacija izdavača o tajanstvenom bendu objavljena na ovitku albuma. S druge strane,”3:47 EST” točno je vrijeme kada se Klaatuova letjelica spustila u glavni grad Sjedinjenih Država.
Objavljen je 3. kolovoza 1976., a na njemu je bilo osam pjesama:
Calling Ocupants Of Interplanetary Craft
California Jam
Anus Of Uranus
Sub Rosa Speedway
True Life Hero
Doctor Marvello
Sir Bodsworth Rugglesby III
Little Mevtrino
Bili su dani neposredno prije Božića 1976. godine. Steve Smith, glazbeni novinar lista Providence Journal (Rhode Island), prolazio je prstima kroz naslagane ploče kada mu je pažnju privukla jednostavna, a opet zanimljiva naslovnica sa Suncem.
Odlučio je poslušati o čemu se radi i ostao zapanjen onim što je čuo: ugodne pop-melodije, prepoznatljive harmonije, bas-dionice i bubanj bile su mu itekako poznate, a glasovi na pojedinim pjesmama neodoljivo su podsjećali na glasove Lennona i McCartneya.
“Sub Rosa Subway” i “Doctor Marvello” bile su pjesme koje su Smitha uvjerile kako je riječ o The Beatlesima: McCartneyev vokal, Ringov prepoznatljivi ritam, gitara i stil Georgea Harrisona, odnosno Johna Lennona, a kada je na albumu začuo sitar i otkrio da se neke glazbene dionice vrte unatrag – sumnje više nije bilo.
Nigdje nije mogao pronaći imena članova ili biografiju benda, njihove fotografije, Klaatu su mu bili potpuna nepoznanica. Jedino poznato na ploči bio je naziv izdavačke kuće – Capitol Records. Znatiželjan kakav jest, nazvao ih je, upitao za Klaatu i dobio odgovor kako je riječ o ‘grupi čiji je identitet tajan’. Predstavnici Capitola objasnili su mu kako nisu upućeni u identitet članova benda, što je za sobom povuklo pitanje zašto bi jedna velika i ugledna kuća uložila novac i stala iza projekta nepoznatog benda?
Priča je postajala sve zanimljivija utoliko što je Capitol Records bila izdavačka kuća za koju su The Beatlesi objavljivali svoje albume, a nekako u isto vrijeme, Charlie Parker, lokalni DJ iz Providencea, zavrtio je jednu pjesmu grupe Klaatu i završio zatrpan pozivima slušatelja koji su bili uvjereni kako su čuli novu pjesmu The Beatlesa.
Smith je nastavio istraživati porijeklo albuma i grupe vjerujući kako je riječ o otkriću godine, desetljeća ili čak stoljeća. Trag ga je naposljetku doveo do Franka Daviesa, menadžera grupe Klaatu. Njemu je objasnio svoja razmišljanja i u početku sumnjičavi i nezainteresirani Davies prihvatio je Smithova pravila igre: prvi čitatelj Providence Journala koji uspije odgonetnuti o čemu je riječ dobit će na poklon LP i ponešto memorabilije.
Smith je ubrzo objavio članak “Could Klaatu be the Beatles? Mystery is a Magical Mystery Tour” u kojem je postavio jednostavnu tezu: ili je riječ o The Beatlesima, ili o članovima The Beatlesa i njihovoj suradnji s drugim, nepoznatim izvođačima ili je riječ o posve nepoznatom, ali genijalnom i nadasve talentiranom bendu.
DJ Parker pitao se u radijskom eteru “Who are Klaatu? Are the Beatles really back?” i nije prošlo puno vremena, a Capitol Records poslali su novih 20.000 kopija albuma u trgovine. U osam tjedana svoj primjerak albuma “3:47 EST” kupilo je nevjerojatnih 300.000 ljudi.
U svome članku Smith je naveo čitav niz dokaza koji idu u prilog činjenici da je riječ o The Beatlesima, s vremenom je njihov broj porastao na čak 150. Neka su više, neka manje nategnuta:
– u filmu “Dan kada se Zemlja zaustavila” Klaatuova pratnja je robot Gort; na naslovnici albuma “Goodnight Vienna” iz 1974. Ringo Starr izlazi iz letjelice proslavljene u filmu, a ispred nje je upravo Gort
– pusti li se pjesma “Sub Rosa Speedway” unatrag, na jednom je dijelu moguće čuti “It’s us, it’s the Beeeeeatles”
– na poleđini omota nalaze se dva obojena planeta što mnogi povezuju s McCartneyevim albumom “Venus and Mars” iz 1975. snimljen s grupom Wings
– u pjesmi “Sir Bodsworth Rugglesby III” postoji stih koji kaže “He’s the only man who’s ever been to Hell and come back alive” što se, očekivano, dovodi u vezu s glasinama o smrti Paula McCartneya…
Malo reklame i obrnuta psihologija učinili su svoje: ljudi su počeli vjerovati kako su Klaatu doista bili The Beatlesi. Jer ako nisu, zašto ne stave svoja imena i svoje fotografije na album?
Uzalud je s druge strane Atlantika časopis The New Musical Express (jedan od uglednijih u doba The Beatlesa) pisao kako je ‘gluhi novinar-idiot započeo glasine o The Beatlesima’, pomutnja se već dovoljno proširila. Čak je i menadžer Frank Davies – nakon što je uvidio da je šala otišla predaleko – reagirao priopćenjem kako Klaatu nema nikakve veze s The Beatlesima, no album se i dalje neumoljivo prodavao. Obožavateljima je jednostavno bilo preglupo ignorirati ga.
No, Klaatu nisu bili The Beatlesi. Čak nisu bili ni engleski bend. Nisu bili ni kvartet. Bili su prog-rock trio iz Toronta. Članovi grupe – Terry Draper, John Woloschuck i Dee Long – u to su vrijeme baš u Engleskoj s Londonskim simfonijskim orkestrom snimali svoj drugi album “Hope”. Iako je album bio gotov po povratku u Kanadu, Capitol Records odlučio je pričekati s njegovim objavljivanjem i izmusti što je više novca moguće na krilima teorije kako su Klaatu zapravo The Beatlesi.
Pitanje je bi li uopće bili otkriveni da netko dovoljno znatiželjan nije otišao u Kongresnu knjižnicu istražiti na čije ime glase autorska prava pjesama s albuma i tako nabasao na tri nepoznata Kanađanina. Cijenu histerije grupa je platila vrlo brzo: časopis Rolling Stone nabio ih je na stup srama 1977., svi idući albumi zabilježili su mizerne naklade, a Klaatu su svoju priču neslavno zaključili 1981. godine.
Od prvoga dana željeli smo biti anonimni – objašnjavao je kasnije John Woloshuck – ne da bismo prevarili bilo koga, već smo zbilja željeli da glazba govori sama za sebe. Bili smo mladi i prepuni ideala, a to je bilo vrijeme rađanja glamour-rocka kada su u prvi plan iskočili scenski nastupi, odijela i šminka, a glazba postala nešto sporedno…
U tih deset godina – zaključit će Woloshuck ovu priču – prošao sam put od klinca koji je bio veliki obožavatelj The Beatlesa do autora pjesama koje su očito bile dovoljno dobre da ljudi pomisle kako su ih napisala vjerojatno dva najveća autora pop-pjesama svih vremena: John Lennon i Paul McCartney… Stoga da, gledam na to kao na svoje najveće postignuće.
