S Kawasaki 3p-om smo porazgovarali netom po objavi drugog studijskog albuma “Idu Bugari” prije dvije godine otkako su prešli hrvatsku ravnicu, brda, brežuljke i vodu uzduž i poprijeko.
Čak su stali i u Karlovcu, u međuvremenu napunili 18. rođendan, a samim time i dva dana zaredom punili su Močvaru gdje su svoje prvo alkoholno iskustvo dijelili s publikom. Ovu istu publiku prije povlačenja u studio pozivaju u netom renoviranu zagrebačku Tvornicu kulture gdje će ju i službeno otvoriti, odnosno započeti novu koncertnu sezonu u gradu.
Tomfu i Demirela – glasove i glasnogovornike benda – našli smo u Tkalčićevoj ulici u Funku gdje su se protiv ljetne žege borili pićima koji možda nisu baš najbolji izbor. Pričalo se o festivalima, trubama, striptizetama, ventilaciji u Tvornici i novom studijskom albumu…
Tomfa, dok Demirel puca po čaju, ti fino po travarici… (smijeh)
To je isto mali čaj (smijeh). To sam naučio u Marakeshu.
Demirel: To oni zovu marokanski viski.
Tomfa: …ili čaj od metvice.
Demirel: Ma, recimo, to u Makedoniji ujutro piju umjesto kave za mamurluk.
Za mamurluk ništa ne pomaže… Ja kad sam mamuran spavam. Najgore je od loše pive…
Tomfa: Ja više ne pijem pivu. Dosadila mi je s godinama.
Demirel: Ma puno smo je popili. A ponuda vina ti pak dosadi u dva dana… Ali užas je taj mamurluk. Kad smisle taj lijek, bit će to milijarderi.
Nego, momci, što ima kod vas?
Demirel: Evo, lagano završavamo s turnejicom koju smo počeli ovog ljeta. Krenuli smo od juga, pa malo do istoka, sjevera, svugdje nas ima. S ovim koncertom u Tvornici to će biti to za ovu priču jer nakon njega započinjemo rad na novom materijalu. Trenutačno se pripremamo za koncert u Tvornici…
Što, Bugari su, dakle, stigli do Tvornice?
Tomfa: Bugari su već polako stigli do Slovenije. Bugari odlaze već lagano i napokon ćemo imati mira raditi nove stvari.
Kod nas ste svirali od najmanjih, pa do zapravo najvećeg – INmusica, i to dvije godine zaredom. To je jedan od onih koji pretendiraju biti novi EXIT, no to ne uspijeva. Što vi mislite o njemu?
Demirel: Nažalost, on nema nikakav koncept jer dođeš tamo i nema sadržaja; prazan je i suhoparan.
Tomfa: Da, malo je ćelav… Dođi poslušaj i idi kući.
Demirel: Najgore je što na INmusic naše bendove moraš doći slušati u sedam navečer. Svi drugi festivali imaju nešto.
Kad smo kod festivala i vaših nastupa, nekako mi je najupečatljiviji segment jednog Kawasaki 3p koncerta zapravo poganje, odnosno šutka. Teško mi se sjetiti svih vaših koncerata, što zbog broja, što zbog alkohola, ali vi se vjerojatno možete sjetiti najvećeg poganja na svom koncertu?
Demirel: Uglavnom je to najizraženije u klubovima, ali ipak bih izdvojio Špancirfest – jedan meni presladak i možda najjači u ovom dijelu Europe – i tamo je bilo odlično zbog mjesta gdje smo svirali. Gomila ljudi je skakala i digla svu tu prašinu koju je kašljala. Digli su taj ‘dim’ da je to bilo predobro… Ali, uglavnom je to klupska stvar, ali komadi to ne jebu…
Ne? Ja se ne bih složio. Na Harteri sam bio s četvoricom frendova i na vašem nastupu usred poganja uleti neka nabrijana curka na frenda Nevena i hoće se tući.
Demirel: Ma tooo!
Tomfa: O, pa bilo je takvih situacija.
Kako Kawasaki 3p nakon godina sviranja začinjava svoje nastupe? Znamo da je set-listu teško mijenjati kada puno sviraš, posebice na ovakvim turnejama. Kako onda zadržite svježinu i ne upadate u monotoniju?
Tomfa: Energijom!
Demirel: Mi jako brzo pokažemo da nam nije teško napraviti budalu od sebe, pa je to stvar iskrenosti prema publici. Nema prekenjavanja jer si isti kao i čovjek u publici.
Tomfa: Ima nas dosta i zeka dođe jako brzo, pa ako nas pogledaš malo vidjet ćeš da tu netko mora biti lud… Čak i kad si najumorniji shvatiš da ne možeš biti umoran na stageu i koncert i ekipa te ponesu.
Kao bend se definitivno jeste komercijalizirali, kako u odnosu na prvi album “Kawasaki 3p”, tako i na neke ranije koncerte. Osjećate li neke razlike u samoj prirodi benda sada kad imate već osamnaest godina?
Tomfa: Bend je malo naučio svirati… To je bitna razlika (smijeh).
A pjevati?
Tomfa: Pa, gle (smijeh)… Ja kad pogledam sebe nekada i sad – nisam se previše pomaknuo.
Demirel: Te stvari se ni ne smiju micati.
Tomfa: Oni danas rade veću buku iza mene pa je i meni onda puno lakše. A i Demirelu…
Demirel: Teško je Tomfi pjevati ispred sve te buke iza njega.
Za jedan punk-rock bend neobičan je segment truba što vas definitivno čini prepoznatljivim bendom i truba je, na kraju krajeva, zaštitni znak K3p-a. Ipak, nije to tipičan instrument za jedan takav zvuk…
Demirel: Meni je uvijek bila fora da te trube budu punk trube, da rigaju vatru, a ne da nešto prate ili podebljavaju kako je to inače slučaj. Želja je da budu svoja cjelina kao i bas ili gitara. Kako idemo dalje sa stvaranjem sve se više ide prema tome da truba bude al pari gitari. Mi smo prvenstveno gitarski bend, ali truba je važna. Ona mora gristi, a ne biti zvuk klasičnog postava sa saksofonom i trombonom. One su začin, ali dosta ljut začin.
Jeste li onda truba bend (smijeh)?
Demirel: Ne.
Nakon osamnaest godina sviranja i nastupanja vjerojatno su se stvorili neki rituali. Koji bi to rituali bili jednog Kawasaki 3p-a?
Tomfa: Pa baš i nemamo nekih rituala… (gleda u Demirela) Koji su nam rituali? Popiti malo?
Demirel: Ali čak i to izbjegavamo u zadnje vrijeme jer ne možeš baš dolaziti na koncert pijan kao nekada…
Tomfa: Da, toga mi je možda malo žao. Ali ne možeš pijan svirati, ne možeš tak’ biti na stageu. Prije smo manje svirali i više pili. Sad nemamo vremena napiti se. Sada ipak ljudi malo više očekuju. Meni je to žao, ali… (smijeh).
Evo, 10. rujna otvarate ‘novu’ Tvornicu kulture – glazbenu instituciju u koju su mnogi polagali nade, a bome od koje su i mnogi odustali. Koja je vaša uloga u začetku ‘nove’ Tvornice?
Tomfa: On je kuma, a ja sam kum.
Demirel: Došli kum i kuma, pukla im je guma.
Tomfa: Tako su nas nazvali na pressici.
Demirel: Ta ekipa jako obećava. Čini se da se radi na jednom punokrvnom konceptu i odličnom koncertnom prostoru u gradu. Nekada je to bilo drukčije; imao si super mjesta, od Kulušića do Pauka. Ovaj novi koncept Tvornice je odličan jer Mate Škugor i Bojan Tkalec dovlače bendove koji nisu toliko mainstream, a treba ih svakako poslušati. Što se nas tiče, vrlo smo zahvalni što su nas pozvali. Mi se zezamo da su nas pozvali da vide hoće li izdržati razglas i ventilacija.
E, kad smo kod toga… ventilacija! Mislim da je to ključni problem stare Tvornice i razlog gubitka interesa publike. Nerijetko bi u prostor za određen broj ljudi doveli njih puno više, prodali ulaznica više od kapaciteta, a ventilacija i klimatizacija im, najblaže rečeno, nisu funkcionirali. I to nije bio problem većih koncerata, nego i onih manjih. Dakle, kumovi – što je s tom nesretnom ventilacijom?
Demirel: To je sređeno. Napokon imaju ventilaciju. Ovo je dosta velika stvar.
Tomfa: Pa da! Ljudi su mrzili Tvornicu zbog ventilacije. Daj zamisli da se nije išlo na koncerte zbog jebene ventilacije! Pa koliko to može koštati? Daj molim te… Ali ono što smo i mi čuli zvuči kao da bi to mogao postati najjači klub u gradu.
Demirel: Nama svima tako nešto fali. I mi smo publika. To fali i bendovima i držimo fige da to uspije.
Kakva su vaša iskustva iz Tvornice? Upečatljiva sjećanja i uspomene odande?
Demirel: Imamo dobra sjećanja na dobre koncerte. Jedino što se nakon treće pjesme više nije moglo skakati baš zbog te ventilacije… Na stageu je još gore nego u publici jer te šoraju reflektori, a ti moraš napraviti nekakav pomak… Nije to ugodno.
U subotu će publiku zagrijavati djevojke iz Srbije zanimljivog imena Vibrator u rikverc, a zatim Tetkine radosti. Recite nam nešto malo o njima?
Tomfa: Cure su odlične. Punk!
Demirel: I još su cure.
Što očekujete od njih?
Tomfa: Očekujem da će popiti manje od nas (smijeh). One su dobar bend i to će biti zajebancija na stageu. A i nama olakšavaju da ne moramo cijeli koncert sami izgurati.
Demirel: Mislim da je ovo odličan spoj, kako s njima tako i DJ Tetkine radosti iz Ljubljane i to bi trebalo biti jako zabavno, veselo i punkerski. Ali imat ćemo i specifične goste koje nećemo otkrivati. Bit će ih sedam u jednom momentu i to je sve što mogu reći… Iznenađenje.
Bend?
Tomfa: Ne baš običan bend. I nisu plesači. Nema golih teta ni strippera.
Demirele, na početku si spomenuo da je ovo kraj jedne priče i zapravo kretanje u novu, pa daj nam malo to pojasni…
Iznenađujuće koliko smo puno pozvani nastupati s obzirom da imamo samo dva albuma. Ne da nam se više svirati iste pjesme.
Tomfa: Ne možeš svirati dvije i pol godine iste stvari, pa ti jednostavno treba nešto novo.
Ima bendova koji su isto ovdje godinama i koji po 5-6 godina ‘pile’ po istom albumu, pa ne bi bilo neobično… Koliko ćemo sad morati čekati na vaš treći album?
Tomfa: Ne znam koliko ćemo snimati, nemamo limite… Sada prekidamo koncerte da bismo imali vremena za rad.
Demirel: Mi smo nakupina, bagra i teško nas je sve sastaviti. Sad ćemo ići na neko selo, na desetak dana pa ćemo tamo odmoriti.
Tomfa: Idemo pit’, jest’, peć’ i malo tražiti inspiracije i napraviti jedan fini team building.
(video montirao Filip Vrhovec)
