Craig Finn (The Hold Steady): “Odlučio sam osnovati bend kako bi imao s kime piti pivu”

2781

‘Najbolji mali bend na svijetu’, ‘najbolji barski bend na svijetu’, ‘najbolji bend na svijetu za koji nikada niste čuli’ – tako su ih sve nazivali ugledni glazbeni kritičari koje je The Hold Steady osvojio još 2004., kada su izdali debi album “Almost Killed Me”. Primijetite kako se pridjev ‘najbolji’ uredno ponavlja, sve ostalo nije toliko bitno.

A da stvarno jesu najbolji, sumnjam već neko vrijeme, ali nakon što sam ih prvi put vidjela i uživo, mislim da bi nazvati ih ‘samo’ najboljima bila, zapravo, prava nepravda. The Hold Steady su puno više od toga, jer utjelovljuju sve ono što je lijepo u glazbi, zbog čega je toliko volim i opsesivno slušam.

Na drugi dan Vip INmusic festivala sam, iskreno, išla samo zbog njih i stvarno se ne sjećam kada sam posljednji put zbog nečeg bila toliko uzbuđena. Svoje mjesto u prvom redu, ravno ispred Craiga Finna, zauzela sam još i prije nego su izašli na stage i odsvirali koncert koji definitivno spada u sam vrh svih onih koje sam u životu odgledala i odslušala.

Već uvodni taktovi “Hot Soft Light“, sa zadnjeg albuma “Boys and Girls in America“, bili su dovoljni da se zapitam koliko dobar neki koncert zapravo može biti, a mislim da mi je to postalo jasno tek na njegovom samom kraju.

Neodoljiva gitarska buka, adrenalin i osmijeh na licu je ono osnovno što trebate znati o ovom koncertu, ali, ako vas baš zanima, reći ću vam da je “Stuck Between Stations” bila zaglušujuće predivna, da smo se na “Chips Ahoy!” svi uglas derali ‘ooooo’ te da na “Southtown Girls” Craig uopće nije morao pjevati refren, jer je publika to rado činila umjesto njega.

Sa svojeg zadnjeg albuma, na kojem je čitave večeri i bio naglasak, odsvirali su još i “Massive Nights” (i opet se svi u glas deremo ‘oooo’) te “Party Pit” (pokušavam uhvatiti korak s Craigom tako da nam se noge u istom trenutku odlijepe od poda), pa iako je izostala predivna “First Night“, nakon izvedbe “You Can Make Him Like You“, za vrijeme koje mi se razina adrenalina podigla do opasnih razina, zaista mi je bilo teško bilo što im zamjeriti.

Da će na set-listu svog zagrebačkog nastupa uvrstiti “Positive Jam” s prvog i ujedno najboljeg albuma “Almost Killed Me”, nisam se prije koncerta ni usudila nadati, ali izgleda da se neki snovi u životu ipak ostvaruju, što mi je postalo dvostruko jasnije kada je odmah nakon nje krenula i “Killer Parties“, pjesma koja me doista zamalo ubila i zbog koje još uvijek iskreno vjerujem da je glazba jedna od najljepših stvari na svijetu.

Muziku podržava

A razlog zbog kojeg je glazba koju sviraju The Hold Steady toliko lijepa skriva se u njezinoj moći da se zbog nje osjećate uvijek malo bolje, malo sretnije, malo snažnije i bezbrižnije. Ma trebali ste biti tamo…

I kako se onda nakon takvog odgledanog koncerta dovoljno sabrati da Craigu Finnu postavite nekoliko suvislih pitanja? Zapravo ga treba samo pustiti da priča, jer su priče ionako ono u čemu je on najbolji.

Moram ti priznati da mi je ovo bio jedan od najboljih koncerata. Kako se tebi činilo večeras?
Pa, hvala ti. Bilo je baš zabavno. Zapravo je bilo jako teško stići ovamo, ali smo se svi veselili Zagrebu.

Što se dogodilo? Čula sam da ste imali problema s dolaskom?
Trebali smo krenuti iz Londona jučer u 13:15, let je trebao trajati dva sata, no odgodili su ga za 10 sati, tako da smo krenuli iz Londona tek oko ponoći i stigli u Ljubljanu oko 2 ujutro. Tamo smo sjeli na autobus za Zagreb, u kojem je bila i pijana ragbi-momčad. Kada smo stigli u Zagreb i pronašli svoj hotel, rekli su nam da su naše sobe dali nekom drugom, jer smo toliko kasnili. No, na kraju smo ipak dobili sobe. Poslije toga smo došli ovamo na tonsku probu, na kojoj je bilo dosta dobro.

Jeste li imali vremena razgledati grad?
Ne, nismo jer smo odmah nakon aerodroma došli ovamo. Veselili smo se Zagrebu, budući da smo trebali stići jučer oko 16:30 i baš sam se veselio što ću malo razgledati grad, jer imam puno prijatelja u New Yorku koji su bili ovdje i rekli mi da će mi se Zagreb sigurno svidjeti. Ja inače baš volim razgledavati gradove jer puno trčim pa se nekad namjerno izgubim kako bi mogao što više vidjeti. A i to mi je jedini način da malo vremena provedem sam.

Vratimo se na večerašnji nastup. Baš mi je drago da ste svirali “Positive Jam” i “Killer Parties”, ali moram priznati da ste me iznenadili, jer nisam mislila da su vam one inače na repertoaru.

Drago mi je da znaš te pjesme. Inače ih baš ne izvodimo, ali smo večeras brzo prolazili kroz set-listu i bili smo iznenađeni kada smo već skoro sve odsvirali i saznali da imamo još 15 minuta pa smo ih odlučili izvesti.

Kad smo već kod “Positive Jam”, jesi li stvarno osnovao bend zato što ti je bilo dosadno?
Zapravo da. U Minneapolisu sam imao bend s Tadom, zvao se Lifter Puller. Bend se raspao 2000. i tada sam se preselio u New York. Mislio sam da se ne želim više baviti glazbom, želio sam se baviti pisanjem ili tako nečim, no počeo sam samo piti. Nakon dvije godine opijanja pomislio sam kako bih trebao napraviti nešto više od toga, jer nisam radio ništa kreativno. Tada sam vidio film “The Last Waltz” o The Bandu i pomislio kako izgledaju kao da se baš dobro zabavljaju dok sviraju pa sam osnovao bend.

Samo tako?
Da, ali smo odlučili da nećemo raditi koncerte, nego da ćemo imati bend kako bismo mogli jednom tjedno ispijati pivu i malo svirati.

Da li vas zato nazivaju ‘najboljim barskim bendom na svijetu’?
Da, jer smo rekli da ćemo svirati samo u barovima i to samo u Brooklynu. Obećali smo da nećemo ići na turneje.

Pa sad ste prilično daleko od Brooklyna…
Baš je u tome fora. Sve je to dosta ironično… Znaš, mi, kao Amerikanci, vjerujemo u ponudu i potražnju, a za nama je postojala potražnja i ljudi su nam rekli da moramo doći. Zahvaljujući Internetu danas ljudi u cijelom svijetu mogu čuti našu glazbu i obećaju nam da će nam omogućiti da dođemo svirati na razna mjesta…

Nismo to radili sve do ove godine kada smo prvi put posjetili Europu. Ovo nam je četvrto putovanje, svirali smo na raznim festivalima kao što je Glastonboury, onda smo imali turneju na zimu i malu turneju u proljeće kada smo svirali u samo nekoliko gradova u Njemačkoj i Španjolskoj, a zatim smo išli na prilično veliku festivalsku turneju na ljeto. Svirali smo s The Rolling Stonesima u Dublinu, što nikako nije ono što smo imali na umu kad smo osnovali ovaj bend.

Mislili ste svirati samo po barovima?
Da, ali samo po onima u našem susjedstvu, ne po cijeloj Americi.

Dakle, malo ste suzili koncertni prostor.
Odlučili smo se ne udaljavati više od milje (oko 1,5 km – op.a.) od svoje kuće, a sada smo prošli ne znam koliko tisuća milja.

Stvarno si odličan pripovjedač i u tvojim su pjesmama zapravo najbitnije priče koje kroz pjesme pokušavaš ispričati. Jesu li ti događaji stvarni, nešto što ti se doista dogodilo?
Ne bih rekao da su se stvarno dogodili, ali su mi se takvi tipovi stvari često događale dok sam bio mlađi, s nekih sedamnaest godina. U tim godinama imaš puno samopouzdanja, ali si i jako naivan. Ta kombinacija samopouzdanja i naivnosti te dovodi u takve grozne situacije.

Kada se prestaje biti naivan?
Negdje kad si stariji nego što sam to ja sada. Ja imam 36 godina i još uvijek donosim loše odluke.

Onda ja još imam dosta vremena… Tko ti je najdraži pripovjedač?
Od autora, Philip Roth. Volim način na koji razvija priču. Zapravo, možeš pročitati 100 stranica njegove knjige, a da još uvijek nemaš pojma o čemu se u priči radi. Misliš da se radi o jednom, a na kraju ispadne nešto sasvim drugo. Što se tiče glazbe, Bob Dylan i Bruce Springsteen. Na njih se još uvijek često ugledam. Mislim da nikada više neće postojati bolji tekstopisac od Boba Dylana, a Bruce Springsteen je električna verzija Boba Dylana.

Često te uspoređuju sa Springsteenom.
Znam, i to me veseli, jer je on izvršio ogroman utjecaj na mene. On je živopisan pripovjedač s odličnim rock’n’roll bendom, a nadam se da sam i ja to isto.

Jesi li dao Bruceu da posluša “Girls and Boys in America”? Što je rekao?
Jesam, i rekao je da mu se album jako sviđa. Nastupao sam s njim u Carnegie Hallu u New Yorku. Bila je to najljepša noć u mom životu. Svirali smo na konceru na kojem su svi trebali odsvirati neku Springsteenovu pjesmu. Mi smo svirali zadnji i ja sam se u jednom trenutku okrenuo i ugledao Brucea, koji nije trebao biti tamo.

Popeo se na pozornicu i odsvirao nekoliko pjesama, a nakon toga je rekao da želi čuti “Rosalitu”, ali da je ne želi on pjevati, nego da bi volio da je netko drugi izvede. No, nitko nije znao riječi pa je Bruce pogledao mene, a ja sam rekao ‘Ja znam riječi!’ pa me doveo na pozornicu da je otpjevam.

Postoji li šansa da na nekom od svojih sljedećih albuma snimite obradu neke Springsteenove pjesme?
Vjerojatno ne, jer imam toliko toga za reći da ne želim snimati obrade. Ne bih volio svirati tuđu glazbu kad imam toliko vlastite koju želim odsvirati, ali moram reći da mislim da je on nevjerojatan glazbenik i nevjerojatna osoba. Čudno je to kad upoznaješ sve te glazbenike i većina njih je super, ali svako malo upoznaš i nekog tko nije baš tako super. A onda upoznaš Brucea Springsteena, a on je najveći od svih glazbenika, barem u Americi, i ima toliko razloga da se ne ponaša kul, ali je ipak ‘najkul’ osoba od svih njih.

Kada je izašao vaš prvi album “Almost Killed Me”, kritičari su vas prozvali najboljim rock bendom kojeg nitko nije čuo. Je li vas to smetalo ili ste to smatrali komplimentom?
Pa naravno da želiš da te ljudi čuju, ali u to vrijeme nismo gotovo uopće išli na turneje. Mislim da su nas sada ljudi čuli pa bih radije da nas prozivaju najboljim bendom kojeg je čulo puno ljudi, tako da sad radimo na tome. Ove godine ćemo odsvirati oko 300 koncerata.

Jesi li ikada razmišljao o tome da napišeš roman?
Da, postoji ideja za roman. Imam već i ideju kako će izgledati pa sada razgovaram s izdavačima. Još je sve u povojima, ali ću ga napisati.

Uskoro?
Čim završimo s turnejom. Ne mogu pisati dok sam na turneji.

Moram te pitati nešto što me muči otkad sam prvi puta čula “Boys and Girls in America”. Zašto si na ovom albumu odlučio početi pjevati, za razliku od prva dva albuma kada si više prepričavao svoje pjesme?
Željeli smo zvučati melodičnije. Na prva dva albuma nisam nekako bio u doticaju s glazbom. Ja sam radio svoj dio, a bend svoj, a na ovom smo albumu odlučili sve napraviti zajedno. Da se vratim na Boba Dylana, razmišljao sam o tome kako sebe smatram piscem, ali mislim da je i Bob Dylan pisac, a najbolje riječi koje on prenosi publici su one s najboljom melodijom.

Koje su se tebi pjesme ‘urezale u dušu’?
“I Will Dare” The Replacementsa je moja najdraža pjesma svih vremena, zatim “Stuck Inside of Mobile with the Memphis Blues Again” Boba Dylana, “Blindded by the Light” i “Atlantic City” Brucea Springsteena, “The Boys Are Back in Town” od Thin Lizzy, ne znam… Kako se ono zove… “Loving Cup” The Rolling Stonesa! Zapravo jako puno pjesama The Rolling Stonesa i općenito rock glazba.

A hip-hop? Gostovao si na jednom hip-hop albumu?
Da, hip-hop iz Minneapolisa, kao što su Atmosphere i Brother Ali je glazba koja je najbliža mom ukusu, jer sam odrastao uz hip-hop, ali ga nikad nisam slušao izbliza, sve dok nisam doživio da ljudi repaju ispred mene na ulici i shvatio da hip-hop nisu samo spotovi, nego da je to prava glazba. Public Enemy je prvi hip-hop koncert na kojem sam bio, gledao sam ih četiri puta. Mislim da je Jay-Z vrlo zanimljiv jer je velika zvijezda, ali je još uvijek jedan od najboljih repera koji postoje.

Jay-Z je također odličan pripovjedač.
Da, on je jedan od najboljih tekstopisaca koji postoje, a istovremeno je i velika zvijezda. Jedan od rijetkih ljudi koji su strašno popularni, a ujedno i veliki umjetnici.

Hvala ti puno. Nadam se da se vidimo opet u Zagrebu, u nekom manjem prostoru.
Bilo bi mi jako drago, čuo sam da ima dobrih klubova u Zagrebu u kojima bi mogli svirati. I ja se nadam da ćemo se vidjeti opet!

Ma kažem vam, trebali ste biti tamo…

Muziku podržava