Ne držeći se nikakvog posebnog žanra niti se ograničavajući na one koje smatramo nepopravljivim romantičnim entuzijastima, muzički biznis već jako dugo nije nekakva zdrava okolina.
Ali o tome se ionako previše toga reklo i napisalo, i vrijeme da
prestanemo s dramom. Dovoljno je samo reći da je Freddie Mercury sam
napisao riječi za “Bohemian Rhapsody”, dok iza mega-hitova od Beyonce
stoje šestorica bogatih producenata.
Jedan od najsimpatičnijih primjera ljudi koji su odlučili ne dramiti oko okrutnog svijeta je Ben Sharp, rock i metal zajednici poznat kao – Cloudkicker. Krenuo je pod svakojakim imenima negdje 2005. radeći kratke ambijentalne stvarčice, da bi oko 2008. odlučio krenuti prema žešćem zvuku i sve kreirati sasvim sam. Atmosferični metal, post-metal, prog metal, shvatit ćete…
Muzika definitivno nije nekakvo garažno izdrkavanje na prastarom kaziću, ali danas i vaš dugokosi susjed s trećeg kata zna na kompjuteru složiti bombu od zvuka bilo kojeg instrumenta koji vam padne na pamet. Ben Sharp sve je radio jer mu je tako puklo, a paralelno je čovjek jednostavno – radio. U nekakvoj informatičkoj firmi u kojoj, kao uostalom i cijeli svijet, direktora mora žicati da mu da par slobodnih dana da odsvira pokoji koncert. No, to se dogodilo tek nedavno i o tome nešto kasnije.
“Što će mi izdavač, pobogu?! Ne volim turneje i ne želim raditi muziku koja će mi plaćati račune, jer bi to isisalo svu zabavu. Trenutno ne mislim da mi izdavač može ponuditi bilo što što ne mogu sam. Stvarati muziku me ne košta ništa! Nula dolara! Sve gitare i baseve snimam tako da ih uštekam u laptop, bubnjeve programiram, a kasnije sve miksam i masteriram samostalno. Jedino što moram kupiti su žice za gitaru, a to si ipak mogu priuštiti od svakodnevnog posla… Ovo je hobi i zbilja ne očekujem da mi se išta vrati iz njega!“
No, iza svega se očito ne krije neki novi revolucionar i borac za prava manjina ili nešto slično. Sharp kaže da uopće ne pokušava poslati nekakvu poruku, već da zbilja mislim da mu je u ovoj situaciji uvjerljivo najlakše sve raditi sam i da ga nitko sa strane ne gnjavi. Čak i sporadične intervjue odradi kao da ste na kavi zapeli s nepoznatim likom i s njim čekate zajedničkog frenda :”Možda sam samo lijen i zbilja mi se ne da uključivati nikog drugog. Ovako mi je lakše.“
Nekakvih 10-ak izdanja, što albuma što EP-a (definitivno predlažem prvi album “The Discovery“) i Sharp je stigao do nekakvom skrivenog kultnog internetskog statusa. Očito ta ‘hard-to-get’ spika ne pali samo u ljubavi! I onda je krenulo žicanje: “Daj ovo, daj ono, zašto to radiš ovako, za što to radiš onako…” A jedini koji su ga uspjeli iščupati iz njegove kolotečine su osebujni likovi iz Intronauta koji su pucali na jednostavnu stvar – muziku.
“Ben, ajde si probaj uzeti mjesec dana neplaćenog i kreni na turneju s nama i Tesseract. Mi ćemo ti biti prateći bend!” poručila je ekipa iz Intronauta, koju je upoznao kada je bio na njihovom koncertu u Columbusu, Ohio 2010. godine oko svog albuma “Beacons”. I tada im je bio simpatičan ponajviše radi njegovog nedostatka volje da se ikako progura ili nametne svoju muziku, da bi kasnije on njihove prijedloge za zajedničkim koncertima shvatio samo kao dobru zajebanciju.
“U svoj Sektor za ljudske potencijale poslao sam zahtjev za mjesec dana neplaćenog godišnjeg, za koji sam bio siguran da će odbiti. Ipak, tri tjedna kasnije dogodilo se – imao sam slobodno od 1. do 30. travnja!“
Iz te priče nastala je snimka (koju su odradili u studiju u Texasu jednog slobodnog dana te turneje) “Live with Intronaut” i 22 nastupa u kojima je Sharp shvatio što znači biti putujući glazbenik. Odsvirao je, zabavio se, valjda se i napio koji put i nakon toga se uredno vratio u svoj ured. Ujedno, “Live with Intronaut” jedino je izdanje na koje je svoje šape stavio neki izdavač, i to Century Media.
No, Sharp se i za to ‘ispričao’: “Činjenica je da je ovo odmak od uobičajenog načina na koji Cloudkicker nudi muziku. Dobra stvar je što će album dobiti svu potrebnu promociju koja dolazi zajedno s konkretnim izdavačem, a nije loša ni činjenica da će distribucija učiniti svoje i nekome olakšati teret visokih poštarina kada naručujete iz SAD. Naravno, loše je što neću imati pravo ponuditi album na besplatni download kako to inače radim. Ali, na mom Bandcampu slušajte ga koliko god želite!
Intronaut imaju izdavača (Century Media) i zato moramo ići tim putem. Za mene ne brinite – niti sam prešao na Century Media niti planiram. Uostalom, kao na niti jednog drugog izdavača…“
A da bi se njegov život u potpunosti nastavio u smjeru koji mu paše i koji ga ispunjava – prije nekoliko dana izbacio je novi EP. Zove se “Little Histories” i možete ga skinuti ovdje. Za koliko? Ma za koliko hoćete! Ako vam baš ništa ne vrijedi – i za nula!
