Charles Cave (White Lies): “Hrvati će čuti novi album prije Amerikanaca”

Nekoliko dana prije zagrebačkog nastupa londonske alternative rock trojke White Lies, okrenuli smo broj basista benda, 23-godišnjeg Charlesa Cavea, i izmjerili mu bilo pred nastup.

Treme nema, voli pričati, voli heavy metal i čini se dobrim momkom. Pročitajte intervju i pogledajte slažete li se s tim.

Možete li se predstaviti u nekoliko rečenica?
Ja sam Charles Cave, sviram bas u londonskom bendu White Lies. Uskoro izbacujemo drugi album “Rituals” u siječnju, a iza nas je i prilično uspješan prvi album “To Lose My Life…” kojeg smo objavili u siječnju 2008. Uzbuđeni smo što dolazimo u Zagreb uskoro i sviđa nam se što dolazimo pred blagdane i nadamo se da naši fanovi misle isto. U redu, najavili ste novi album “Ritual” za siječanj 2011.? Najavili ste i malo drugačiji zvuk. Gdje ciljate s tim?
Dosta mi je teško opisati zvuk kojeg imamo na novom albumu. Ono što će se zamijetiti je da ima više elektronskih elemenata i to na različite načine. Recimo, to se osjeti u pjesmi “Turn The Bells” koja je prilično industrial, malo baca na Nine Inch Nails. Ili “Power & The Glory” koja je meni i favorit. Tu ima elektronike koja naliči na Talking Heads.

I sada kad slušam album, osjetim nešto drugačije u svakoj pjesmi. Svaka pjesma je jedno zanimljivo putovanje. Mislim da će biti elemenata koje će ljudi voljeti. Ima puno novih stvari koje smo isprobali. Tako da kad promislim, mislim da je ovo prilično različit album od prethodnog.Singl “Bigger Than Us” promovira novi album. Ime me asocira na vaš velik i brz uspjeh. Ima li poveznice?
Pa i ne baš. Radi se o nečemu što je veće od tijeka života. Nečemu što vas uznemiruje. Nije razlog u drugim ljudima. Ljudi često misle da je stvar u drugim ljudima. Kao kad padneš pa ti netko želi ili ne želi pomoći. Složenije je od toga. Stvar je o življenju.

Čekaj, čekaj, ‘ajmo od početka – promijenili ste ime iz Fear Of Flying u White Lies, zamračili zvuk i uzeli zrelije ime? Zašto? Što to ime znači za vas?
Meni samo ime ne znači puno. To je samo ime benda. Imali smo dosta materijala i gledali koje ime ćemo si dati. White Lies nam se svidjelo. Činilo se ispravnijim. Kad pitaš velike bendove što vam ime znači, isto će reći kako nema previše smisla.

Svidjelo nam se ime i to je to. Na kraju, ime benda je samo ime po kojem te ljudi znaju, po kojem grupu oslovljavaju. I da imamo neko potpuno glupo i nelogično ime, ljudi bi i dalje pričali o muzici bez obzira na ime. Tako da – ne, ne znači nam ništa posebno.

Tada ste napravili “To lose My Life…” – prvi album – s velikim uspjehom gdje ste osvojili i kritičare i publiku i osvojili brojne nagrade. Možeš li opisati što se dogodilo? Je li vaše iskustvo s prošlim bendom pomoglo, izdavač Fiction… što se dogodilo?
Za prvi album i nismo imali vremena cijeniti ga jer smo konstantno na turneji. Osvojili smo Q Award za najbolji novi bend što je vrlo laskavo. Osvojili smo i nagradu Mojo magazina. Te su nam nagrade jako drage jer su to magazini koji prate dobru muziku i ne prenose ludorije i pomodarije. To osvojiti je veliki kompliment.

Osvojili smo i nagradu u Poljskoj – Eska nagradu – što je sjajno jer smo tamo bili samo jednom i to u ljeto 2009. Tamo smo imali jedan od najboljih nastupa. Tako da nam je sjajno što opet idemo u Varšavu. No, nismo imali vremena stati na loptu. Odmah smo krenuli s novim materijalima. Kad završimo s ovom turnejom ćemo možda imati vremena malo razmisliti kako ćemo dalje.

Londonska i britanska scena je ogromna, utjecajna, jaka – kako se snalazite u tome?
Meni baš i nije tako jaka. Ne mogu se sjetiti nijednog benda koji mi se sviđa, a da je iz Londona. Problem je ako dolazite iz Londona, New Yorka ili Los Angelesa jer je konkurencija velika i morate se natjecati s bendovima.

S druge strane, mislim kako je i tužno koliko užasne muzike dolazi iz Londona koju ljudi prate. Jako puno osrednje muzike za kojom ljudi luduju. Od deset albuma koje kupim, šest ili sedam bih odmah srušio na ispitu. Mislim da je stvar u tome što se ’60-ih., ’70-ih. i ’80-ih. jako teško dolazilo do izdavača pa si se trebao truditi puno više. Mislim da je ta dostupnost loša za muziku. Ljudi su otupili na muziku, dosadno im je. Onda misle kako biti u bendu nije ništa posebno. A možda ni nije tako posebno, možda je dosadno. Zato baš ni ne volim što dolazimo iz londonske scene. Obično ni ne idem na koncerte u Londonu.

Odem jedino na metal koncerte. Harry (HarryMcVeigh, vokal benda, op.a.) i ja smo nedavno išli na Opeth, a u nedjelju smo išli gledati bend Black Breath. Zabavni su metal koncerti. Za razliku od nadolazećih indie bendova gdje je uvijek previše ljudi, a bend osrednji.

Voliš heavy metal?
Da, volim ga otkako sam bio klinac. I dalje slušam dosta metala. I Harry isto.

Što voliš od metala?
Još uvijek volim Panteru od starijih, a sada mi se najviše sviđa Opeth. I Harry i ja smo ludi za njima. A svidio mi se i Black Breath, američki novi bend na kojem sam nedavno bio. Volim i Megadeth još od njihovog prvog albuma.

Bili ste predgrupa Museu prije nekoliko mjeseci. Kako je bilo, ima li nekakve buduće suradnje među vama? Kakav je osjećaj nastupanja na Wembleyu?
Bilo je odlično svirati s njima. Sjećam se njihovog koncerta kada sam imao 15, tada su tek došli, bili su ogromni. Sjajno je iskustvo s njima. Oni su jednostavni i jako ugodni ljudi. Bili smo dosta s njima i puno smo se družili. Znaš onaj osjećaj kad nakon takvog upoznavanja poželiš da i ti kad budeš tako velik ostaneš običan čovjek, da nisi afektiran svojom veličinom. Jednostavni normalni dečki koji se zabavljaju onim što rade i rade to iznimno profesionalno, iako se ne doživljavaju preozbiljno što je lijepo za vidjeti kod tako uspješnog benda.

Svirali smo već na Wembleyu kao predgrupa Coldplayu. To je bilo zabavno, ali je bio još jedan bend između nas i Coldplaya. Kad smo nastupali ispred Muse, bili smo odmah prije njih tako da je bilo i puno više ljudi što je izniman osjećaj. Zapravo, tri puta smo svirali na Wembleyu jer je Coldplay ima dva dana zaredom koncert.

Kada imaš 23 godine i sviraš tri puta na Wembleyu, to je jednostavno – nevjerojatno. Nema puno ljudi mojih godina koji su to napravili.

Što mogu očekivati vaši fanovi u Zagrebu na nadolazećem nastupu?
Mogu očekivati dosta novih stvari. Uvježbavamo ih pa nam je bitno da ih sviramo. Imali smo nastup u Meksiku gdje smo svirali novi album i to je prošlo sjajno. Mogu očekivati stvari koje znaju s našeg prvog albuma, ali i novi. Mislim da je to dobro jer nismo još bili u Zagrebu, niti u tom dijelu Europe. To je dobro a i fanovi u Zagrebu bi trebali biti sretni zbog toga zato što će čuti te stvari prije nego album izađe, ali i prije nego to čuju, recimo, Amerikanci.