Rođena u Bostonu i odrasla u glazbeničkoj obitelji, pjevačica Carol Cass se, nakon djelovanja u SAD-u, te Parizu, Berlinu i Budimpešti, odlučila nastaniti u Zagrebu.
Prilika je to da svoje bogato iskustvo, što ga je stjecala surađujući s legendarnim jazz glazbenicima poput Cannonballa i Nata Adderleya, Jona Hendricksa ili Archiea Sheppa, prenese i na mlađi naraštaj hrvatskih jazz glazbenika. Naime, osim što neki od njih sviraju u njezinom sastavu, namjerava organizirati seminare i glazbene radionice na kojima bi mladi jazzisti stjecali neophodna znanja.
Svoj glazbeni stav i vještinu prvi će put hrvatskoj publici predstaviti na koncertu što će ga, uz sastav u kojem sviraju klavirist Joe Kaplowitz, saksofonist Vojkan Jocić, kontrabasist Tihomir Hojsak i bubnjar Kolja Gjoni, 7. prosinca održati na trgu bana Josipa Jelačiću u Zagrebu.
Koji ste program pripremili za zagrebački koncert?
Program je sastavljen od različitih pjesama. Među njima će biti jazz skladbe poput bebop pjesama “Nothing Like You” i “Night In Tunisia”, kao i “Caravan”, “Come Rain Or Come Shine” i “The Late Late Show”. Na program sam uvrstila i dvije gospel pjesme: “People Get Ready” i “Joshua Fit The Battle Of Jericho”. Nadam se da će mi se publika pridružiti u izvedbama tih gospela. Naravno, budući da se radi o blagdanskom razdoblju, moram otpjevati i jednu božinu. Bit će to “Have Yourself A Merry Little Christmas”. Otpjevat ću i pjesmu “Just Once In A Lifetime” iz broadwayskog mjuzikla “The Roar Of The Greasepaint – The Smell Of The Crowd”. Tu je pjesmu izvodio moj idol Sammy Davis mlađi. Pjevat ću i neke skladbe koje vjerojatno nikad niste čuli, kao i tri pjesme iz holywoodskih filmova poput pjesme “Running Wild” iz filma “Neki to vole vruće”.
Život u Europi za mene nije nešto novo. Ostvarujući svoj san jednog sam dana, prije dvadesetak godina, kupila jednosmjernu kartu za Pariz, uzela sa sobom trinaest kofera i sjela na zrakoplov. Tamo sam živjela tri i pol godine, potom sam se preselila u Berlin gdje sam ostala pet godina, a poslije sam otišla u Budimpeštu gdje sam bila sedam godina. Mnogo sam nastupala po klubovima i na glazbenim festivalima diljem europskog kontinenta. Ovdje sam se uvijek osjećala kao doma i dovoljno sam radila. Čak sam utemeljila vlastitu agenciju koja pomaže američkim i europskim glazbenicima da osiguraju nastupe.
Dok sam još živjela u Budimpešti slušala sam predivne komentare o Hrvatskoj, priče o njezinim ljepotama, posebice o otocima na Jadranskom moru, a ja obožavam more. To je zato što je moja baka, osim što je bila pijanistica, trenirala plivanje. Tijekom ljeta uvijek me vodila na plažu. Bilo je to tamo gdje sam rođena, u Bostonu.
Kako je bilo odrastati u glazbeničkom okružju?
Moj ujak Jay bio je saksofonist. Godinama je vodio sastav s Tonyem Williamsom starijim. Moj prvi dečko, kad sam imala pet godina, bio je Tony Williams mlađi, jedan od najvećih bubnjara svih vremena.
Zašto ste ipak zadnjih godina živjeli u SAD-u?
Nakon sedam godina u Budimpešti morala sam se vratiti svojoj majci u Palm Springs u Kaliforniji, jer tad je već bila jako stara i morala sam joj pomoći. Tamo sam provela pet žalosnih godina, no neprestano sam mislila kako ću se jednog dana vratiti u Europu. U glavi mi je uvijek bila misao o tome da dođem u Hrvatsku. Da, rekla sam sama sebi, kad se vratim u Europu, skrasit ću se u Hrvatskoj. Kad je došlo to vrijeme anđeli su me vodili ovamo. Dobro sam odlučila i sad sam jedina američka vokalistica koja živi u Hrvatskoj. Lijepo je biti prvi negdje.
Kako gledate na djelovanje hrvatskih jazz glazbenika?
Kao i svugdje na svijetu ovdje ima sjajnih jazz glazbenika, ali i onih koji baš nisu tako dobri. Mislim da bi Zagreb sebi učinio uslugu kad bi pokrenuo jazz program na akademskoj razini i doveo svjetske profesore i jazz glazbenike, eksperte za jazz teoriju i improvizaciju. No, moram reći da su neki od najboljih jazz glazbenika koje sam ikad upoznala najprije studirali klasičnu glazbu i tek tada započeli studij jazza. Primjer je Kenny Werner, jedan od mojih najomiljenijih pijanista koji je svirao sa mnom. Surađivali smo, s prekidima, tijekom dvadeset godina, dok sam živjela na Manhattanu u New York Cityu. On je najprije studirao klasičnu glazbu. Imala sam sreću što sam odrastala u Bostonu, gradu u kojem su Berkeley School of Music i druge cijenjene glazbeno-pedagoške ustanove. Ja sam pohađala The New England Conservatory of Music, gdje sam se obrazovala za opernu pjevačicu.
U međuvremenu potrebno je organizirati seminare i glazbene radionice kako bi se zainteresirani bolje upoznali s tim žanrom. Tijekom boravka u Budimpešti sudjelovala sam u takvim programima. Primjerice, za seminar koji je bio namijenjen studentima glazbe, dovela sam Archiea Sheppa i Leea Konitza. Nešto poput toga ovdje je započeo Saša Nestorović. Potrebno je podržati takve projekte. Jazz obuhvaća mnoge glazbene utjecaje i služi kao osnova za većinu suvremene glazbe koju danas poznajemo. To nikad ne smije biti zaboravljeno. Jazz je otac glazbe dvadesetog stoljeća, i puno više od toga.
Kakvi su vaši planovi na hrvatskoj glazbenoj sceni?
Planovi? Što su to planovi? Nikad u životu ništa nisam planirala. Ne znam jesmo li u mogućnosti išta planirati. Jedino Bog zna koji je plan. Bog mi je dao glas i sposobnost da mogu pjevati. Moj je jedini zadatak da to ostvarim. Zahvaljujući svom glasu proputovala sam cijeli svijet. To radim tijekom cijeloga života. Još dok sam bila beba moja je baka znala da ću biti pjevačica. Ja sam u to bila sigurna otkad znam za sebe. Zato mi je nadjenula ime Carrol.
Jesi li znao da Carol znači pjevati, poput pjevanja božićnih korala? Voljela bih znati kako osmisliti plan. Da sam to znala kad sam bila mlađa, znala bih što trebam napraviti, prema planu, ali to sam osvijestila tek u zadnjih dvadeset i pet godina i više nisam u mogućnosti razmišljati na taj način. Prepustila sam se vjeri da me anđeli vode. Oni su me doveli vama!
Što vam je najvažnije kao vokalistici?
Nastaviti pjevati do zadnjeg daha. Želim da ljudi zapamte moj glas i stil, da možda netko jednog dana poželi zvučati poput mene.
Što vas nadahnjuje?
Publika! Sjajni glazbenici! Pozitivna energija! Čarolija našega planeta!
Kako ste otkrili jazz?
Jazz je otkrio mene. Kao što sam rekla, moja je baka svirala glasovir, a ujak saksofon. Otkad se sjećam kuća je uvijek bila ispunjena glazbom. U to je doba u Americi jazz bio popularan. Od te glazbe niste mogli pobjeći, sve dok se nije pojavio Elvis Presley. Nemojte me krivo shvatiti, volim Elvisa, ali tada me ljutilo što svi kradu crnačku glazbu od nas i pretvaraju je u nešto drugo. Zato sam tada odbijala prihvatiti tu glazbu.
Koji je vaš glavni cilj u stvaranju glazbe?
Željela bih predstavljati jazz glazbu kao da je to nešto najnovije na planetu. Voljela bih spajati tu glazbu s hip-hop grooveom i predstaviti kao što su to radili na koncertima Michaela Jacksona – multimedijski. Rijetko tko koristi jazz video snimke. To bih voljela – pjevati Monkovu pjesmu u stilu MTV videa. Ne bi li to bilo sjajno? Također bih želja utemeljiti radionicu za skladatelje na kojoj bi se okupljali autori i tekstopisci i skladali odlične osebujne suvremene jazz pjesme. Kao što smo već radili. Uzbuđena sam glede toga.
Na koji način namjeravate postići taj cilj?
Pozitivnim stavom! Nadahnućem! Tako što ću razbuktati tu vatru. Krenimo i iskoristimo vrijeme za suradnju u pisanju pjesama koje nastaju zahvaljujući radoznalosti i psihološkom karakteru pjesama… jer dvije su glave uvijek pametnije od jedne. Kako tekstovi pjesama zbližavaju ljude? Kako glazbenici interpretiraju istu pjesmu na mnogo različitih načina? Voljela bih to napraviti sa skupinom pametnih pjesnika i skladatelja. Veselih ljudi koji vole stihove i glazbu!
Koji je bio vaš najuzbudljiviji nastup dosad?
Za mene je uzbudljiv svaki nastup. Nikad ne znaš što će se dogoditi. U tome leži ljepota jazza. Nikad nisam dvaput otpjevala pjesmu na isti način, a to je strašno uzbudljivo. Ja sam pjevačica koja je sposobna vlastite osjećaje prenijeti na publiku. Neki su mi rekli da sam ih svojom glazbom dirnula na način koji nikad do tad nisu osjetili slušajući istu pjesmu. Za mene je to uspjeh.
