Kanađanin s londonskom adresom, Dan Snaith sa svojim projektom Caribou ovo je ljeto nastupao na Dimensions festivalu u Puli, a nedavno i na Electronic Beats festivalu u Beču koji smo posjetili.
Tog sunčanog popodneva poslije tonske probe imali smo prilike proćakulati s Danom prije nastupa na Electronic Beatsu…
Dan je bio jedan od ljupkijih sugovornika, pa se tako raspričao o novom albumu, trogodišnjoj kćeri i životu u Londonu. Trenutno promovira zadnji album “Our Love”, pa je tako otkrio i svoju viziju ljubavi, koje očito ima dovoljno…
Ovo ljeto si nastupao na otvorenju Dimensions festivala u pulskoj Areni, kako ti je bilo nastupati u amfiteatru?
Bilo je predivno. DJ-evima je isto bilo odlično. Dimensions je stvarno divan i amfiteatar isto. Nastupali smo mi dosta puta u Zagrebu, i u KSET-u, Mate Škugor nas je zvao, Mate mi je najdraži muzički promotor.
Ljubav je u popularnoj kulturi prikazana jako pojednostavljeno, jednodimenzionalno, u pop pjesmama ili filmovima, kao da je sve neka bajka. Mislim da je album uglavnom o tome što imam malo dijete, o ljubavi prema njoj, ali i svim mojim odnosima, s prijateljima, ženom, svima, kompleksno je to. O sreći i tugi. O kompromisima, o tome kako se stvari mijenjaju, o tome kako smo nekada kontradiktorni, o takvim stvarima i sve to ga čini prekrasnim, dubokim, bogatim, sve te stvari su tu u našem svakidašnjem životu, a ne samo ljubav prikazana kao nekakva savršena stvar kojoj svi moramo težiti. Ljubav je konstantan dijalog i pokušavanje da stvari funkcioniraju.
Ljubav je bila inspiracija za lyricse, a za zvuk još nešto?
Dio zvuka je inspiriran mojim prošlim albumom, ima jako puno nedovršenih stvari. Taj prošli album mi je početak neke nove faze koji je otvorio mnoga vrata koja nisam bio istražio još. Onda me zanimalo ako to gurnem dalje, u drugom smjeru, što će biti.
Kada sam počeo raditi ovaj album slušao sam dosta suvremene r’n’b produkcije, i digitalno proizvedenog, sintetičnog zvuka, što je zapravo suvremeni zvuk popularne muzike u današnjem svijetu. Mislio sam da će album zvučati puno više tako, ali nije.
Proveo sam puno vremena sa svojom kćeri, kada je imala jednu godinu, dvije… i razmišljao kakvu muziku želim da ona čuje prvo kao ljudsko biće. To bi bili Stevie Wonder, Marvin Gaye, Curtis Mayfield… Takvi klasični soul muzičari. Slušao sam tu muziku s njom, to je muzika koju volim odavno i nije baš povezana s mojom muzikom koju radim, ali o toj muzici sam razmišljao kao o nečem što želim da moja mala kći čuje prvo, htio sam s njom to podijeliti, da odraste na toj mjuzi. Onda kad pogledam unazad, to i jesu albumi o ljubavi koji su i na mene utjecali, možeš se osjećati kao da si u istoj sobi sa Steviejem Wonderom dok to slušaš.
Sviđa li se kćeri tvoj novi album?
Sada ima tri godine i… hm. Ima nekako čudnu perpektivu toga. Jako voli Nursery Rhymes, ako je pitaš što bi sada slušala, to bi htjela slušati. Ali intrigira je i moj album. Bila je ona sa mnom na turneji još kada je imala 9 mjeseci, kada smo bili s Radioheadom, pa bila je i na Dimensionsu u Puli. To je bilo prvi put kada je zapravo bila svjesna što se događa, bila je na mom koncertu na Dimensionsu, gledala me gore na pozornici, jer inače sam, normalno, samo tata za nju, koji se igra s njom doma, a onda me odjednom vidi na pozornici, pa gleda što se sada događa. Sada čak i priča o mojoj muzici. I priča kako će i ona osnovati bend s prijateljima. Znaš kako se djeca uvijek dive tome i tim situacijama. Njena verzija je da će imati bend i ići na koncerte i turneje i svirati. Tako da mislim da pokušava tako shvatiti što ja radim i naći smisao u tome (smijeh).
Kako radiš album?
Radim od doma. Imam studio u podrumu u kući u kojoj živim u Londonu. Prije bih radio cijeli dan svaki dan, bio sam opsjednut, ali s ovim albumom, radio sam mnogo različitih pjesama, imao sam milijun različitih ideja. Onda bih izabrao one koje mi se najviše sviđaju i te dovršio. Na ovom albumu nisam radio po cijele dane i tako svaki dan jer sam bio podijeljen između obiteljskog života i muzike, htio sam provoditi vrijeme i s kćeri i ženom. Htio sam i viđati više obitelj i prijatelje, imam prijatelje koji isto imaju malu djecu i ponekad im treba pomoć. Nisam radio od 9 do 17 nikad. Radio bih recimo od 9 do 11 pa bih išao po kćer negdje ili ženu negdje odvesti, onda kada bi kći zaspala popodne malo bih se družio sa ženom, pa bih navečer opet radio kasno po noći… To je sve izmješano bilo s normalnim aspektima mog života, to se vidi jako i u lyricsima na albumu. Ma i zvuk je isto povezan s mojim osobnim životom, zapravo je cijeli album.
Kako to što živiš u Londonu utječe na tvoju muziku, na stvaranje?
Mislim da je puno više utjecalo kada sam radio prošli album, tada sam bio još više pod utjecajem, “Swim” ima taj londonski zvuk. Upoznao sam mnogo producenata dance muzike u Londonu i to je baš zabavno bilo, i dalje naravno volim njihovu mjuzu, i na “Swim” albumu se baš jako čuje da sam htio biti dio te scene, ili sam bar bio jako inspiriran time. Na “Our Love” nije toliko očit taj zvuk. U Londonu jako puno i često DJ-iram i onda se jako povežem s tom kulturom, ali na ovom albumu ne bih rekao da je baš taj londonski, više je nekako osoban, povezan s mojim životom, ne toliko sa samim Londonom.
Imaš li najdražu pjesmu s albuma?
Pa vjerojatno mi je najposebnija s Jessy Lanzom, “Second Chance”. Ona je suautor te pjesme. Owen Pallett svira violinu na albumu i to mi je isto jako posebno. Oboje su me došli posjetiti čak i kada su bili na turneji, jako smo bliski prijatelji pa su mi te i najdraže.
Ovo je do sada album s najviše suradnji…
Da, nisam sad neki baš najbolji surađivač, u smislu, dosad sam više manje bio ja sam sa sobom na svojim albumima, iako sam sretan kada uključim i druge ljude na album. Na ovom su i Jessy i Owen od samog početka bili uključeni, davali su mi feedback za sve pjesme s albuma, komentirali… Pričali smo o pjesmama, o tom što misle o zvuku, je li preduga pjesma, o masteringu, o ilustraciji, o energiji pjesme, o svemu, i oni su baš jako bili uključeni u cijeli proces.
Imaš i drugi projekt, Daphni…
Daphni je jako usko specijaliziran za ono što radim kao DJ i za moje DJ setove. Dosta DJ-iram otkad je “Swim” izašao. A DJ sam otkako sam tinejdžer i onda sam htio nekako imati nove pjesme koje nitko tu večer nije čuo. Pomislio sam “zašto ne bih napravio nove pjesme za večerašnji DJ set?“. Nikad nisam mislio da ću izdati album tako, ali eto izdao sam ga, sve su te stvari došle jako brzo, to sviram na DJ setovima. Nekako je nedovršen, ali to je dobro. Pretpostavljam da će biti još Daphni muzike u budućnosti, ali nemam pojma kada, nikakav plan nemam oko toga, što je super, sve je došlo nekako spontano i totalna je suprotnost Caribou, na kojem radim stalno iznova i iznova, dok album ne bude koherentan, da mi lyricsi nešto znače… Da su svi iz benda zadovoljni. To je složen proces sve skupa, dok je Daphni totalna suprotnost tome. Ako napravim taj dan pjesmu, objavim je pa šta bude (smijeh).
Gdje je granica za tebe muzike kao umjetnosti i muzike kao posla?
Imao sam dosta problema s prihvaćanjem da to što radim je posao. Morao sam se prisiliti da tako mislim jer sam sada odgovoran za svoj bend i praktički za njihove živote. Osjećam odgovornost za to hoće li biti dobro plaćeni. Podijelimo sve u bendu da svi imaju jednako, ali moramo raditi dosta, svirati. Tako da osjećam se odgovorno za njih. S druge strane, trudim se da mi to ne bude posao većinu vremena. Npr. nemam menadžera. Obje moje izdavačke kuće su nezavisne, i u Americi i Europi. Obje mi daju svu slobodu. Tako da pokušavam raditi muziku jer to volim, jer to želim podijeliti. Ne razmišljam “hajmo sada napraviti singl” ili “hajmo sada za ovu stvar snimiti video” itd. Pokušavam se udaljiti od toga što više mogu, mislim da bi to ubilo ono što volim kod pravljenja muzike.
Smatraš li se mainstream ili alternativnim umjetnikom?
E to je druga stvar s kojom sam se morao suočiti. Svi moji muzički heroji su bili totalno nepopularni umjetnici kada bi objavili neku muziku, ovi iz prošlosti, i još se to nikom ne bi sviđalo. Tako da sam se uvijek smatrao takvim, a nakon “Swima” sam pomislio “čekaj malo. Ok nisam baš mainstram, ali utječem na neku kulturu, i ‘Swim’ je u top 10 albuma u UK, što mi je nezamislivo.” Osjećam se jako sretnim što imam mogućnost raditi te stvari koje radim, kao nezavisan umjetnik, a ne kao neka marketinška mašinerija i što imam prilike pričati s toliko puno ljudi, to mi je najbolja stvar.
