Bruno Mičetić (Keops): “Trudim se koliko najviše mogu da budem dobar u tome što radim”

3990

Mogli bismo na dnevnoj bazi pisati priče i pričice, čak knjige i enciklopedije, a nikada ne okončati priču o nepresušnom vrelu riječkih glazbenih talenata.

Uz mnoge o kojima se uglavnom zna sve, svako malo se pojavi netko tko ne dozvoljava da priča o sceni tog grada dobije svoj ‘outro’. Jedan od tih ‘likova’ je gitarist Bruno Mičetić, koji zadnjih godina postaje sve poznatiji i zanimljiviji, bilo da se o njemu priča u kontekstu jazz glazbenika, bilo rockera.

Bruno je, naime, član dva benda, jazzera Bruno Mičetić Trio, te rockera Keops, a s jednim i drugim je u protekle dvije godine objavio po jedan album. Najprije s Keopsom, a zatim i s triom, u kojem surađuje s glazbenom legendom ovih prostora Ratkom Divjakom i poznatim američkim ‘hammondistom’ Joeom Kaplowitzem. A što se tiče Keopsa, tu priča počinje još 1995., da bi nakon brojnih promjena postava i stilova izražavanja, prvi album “Keops” bio objavljen je tek 2012. godine. Uz Brunu, članovi benda su pjevač Toni Šuperina, klavijaturistica Mirjana Mičetić, basist Vanja Matejčić i bubnjar Zvonimir Mihaljević.No da ne više duljimo, najbolje je da najznačajnije izvatke priče iznese sam Bruno.Bruno, tebe je dosta teško ‘uhititi’, često si na relaciji Zagreb-Rijeka.
Jesam, da, praktički, mogao bih reći da živim u Zagrebu, ali probe radimo i sviramo u Rijeci, tako da sam često na toj relaciji. Tjedno idem za Zagreb iz Rijeke i obrnuto barem jednom, a u nemalo slučaja i više puta.Možda za uvod da nam kažeš neke najosnovnije stvari o sebi, neke za koje misliš da bi ljudi svakako trebali znati. Tko je u biti Bruno Mičetić?
Pa eto, najosnovnije je to da već dugo sviram gitaru, završio sam osnovnu i srednju glazbenu školu, te Akademiju za jazz u Austriji (Karten landeskonzervatorium u Klagenfurt, op.a.). Imam svoj jazz trio, pratim popularnu pjevačicu Terezu Kesoviju, glazbenu ikonu na ovom području, a kao autor i gitarist najviše radim u riječkom rock bendu Keops.Mislim da za tebe možemo reći da si glazbenik sa širokim horizotima, širokim obujom shvaćanja glazbe, s obzirom da sviraš i skladaš različite vrste. Bi li se s time složio?
Pa mogli bi i tako reći. Samo znam da se trudim koliko najviše mogu da budem dobar u tome što radim.Spomenuo si grupu Keops kao glavnu preokupaciju, o tome ćemo kasnije, a u ovom dijelu volio bih potencirat tvoj jazz trio i album “Phantom’s Whisper“. Dosta je dobro prošao kod kritike, koliko sam zamijetio. S obzirom da se ne radi o klasičnom jazzu u svim njegovim segmentima, jer album ima i elemenata bluesa, rocka, swinga i još nekih, kako prolazi kod publike, koja možda i nije očekivala nešto slično?
U pravu si, ima puno različitih glazbenih elemenata. To je upravo nešto sam htio dobiti sa svojim prvim albumom. Neki, ‘ajmo to tako reći, blues-jazz sound s tim hammond orguljama s Joeom Kaplowitzem, da to bude pravi be bop jazz, čega danas, po meni, fali na jazz sceni. Svi su, onako, u nekom ‘free jazzu’ s nekim novim otkrivanjima sounda, a mi smo željeli sve to skupa napraviti izvorno. Recimo da nam je to bio osnovni cilj. I s autorskim stvarima na kojima radim za drugi album kojeg ću, ako dragi Bog da i sve bude u redu, započeti snimati u travnju, zadržat ćemo sličan sound. Mislim da je to smjer kojim se trebam kretati dalje, uz to sam odrastao i ne vidim nikakvog razloga da bih sada mijenjao taj svoj zvuk. Po meni je tako nešto dobro upravo iz navedenih razloga, jer sam ga napravio na jedan izvoran način, a i ljudi su se zaželjeli tog sounda. Na tom albumu mi svira jedna od najvećih legendi rock i jazz glazbe Ratko Divjak, koji je jako puno pridonio da album zvuči kako sam zamislio i zato sam također jako zadovoljan. A publika na te pjesme super reagira i na koncertima, mi u njih unosimo puno energije, pa ponekad možda više zvučimo kao rock trio, nego kao jazz trio, a i imamo puno blues nota, blues sounda, što je nama jako važno.

Da, ima zanimljvih pjesama na tom albumu. Meni je posebno dobra “Soul Eyes”. Dosta je to duga pjesma, oko osam minuta mislim, čak bi se usudio reći da u njoj ima i progresivnih rock struktura. Barem tako zvuči, nekako dosta kompleksno...
Pa je, mogli bi za “Soul Eyes” i to reći. Kad smo birali baladu za album želio sam da to ne bude standardna balada, ‘ajmo se tako izraziti, nego nešto što nemamo prigodu baš često čuti. Zato sam izabrao tu pjesmu, svirao sam je i na dilomskom, napravio sam aranžman za nju i redoviti je dio našeg repertoara. Je, dosta je progresivna stvar i meni se dopada kako je ispala, čak i puno bolje nego sam očekivao, s obzirom da je album sniman onoliko koliko traje. Drugim riječima, sve smo snimali uživo i moram reći da smo pravu kemiju uspjeli dobiti najviše upravo na toj baladi i meni ju je bilo jako lijepo svirati na snimanju.

Muziku podržava

Glazbeniku je važno što o albumu misli kritika, još više što misli publika, ali ne manje važan je i njegov osobni osjećaj. Jesi li ti tu priču zaokružio, nakon što si čuo i osjetio da su te dvije strane zadovoljne. Jesi li osobno zadovoljan finalnim, da to tako kažem, izgledom albuma “Phantom’s Whisper”?
O da, jako sam zadovoljan s albumom. Moram reći da smo obišli pozornice od Ljubljane do Novog Sada, Beograda, Zagreba, dobar dio Balkana i svugdje smo jako dobro prihvaćeni, a pogotovo nam je drago što nam je taj album omogućio da dođemo i na neke velike pozornice, poput novosadske ili riječke jazz smotre, svirali smo i u Nišu, Sarajevu. Mislim da su to pokazatelji da je ovo što radimo dobro, jer ipak ne možeš tek tako doći na te pozornice. A moram reći da se nismo previše nudili, već su više mene zvali na svirke, što mi je posebno drago.

Da, to je dokaz više da ste napravili dobar album.
Meni se kod njega, da još jednom kažem, posebno sviđa to što smo ga snimali uživo, što je doista rijetkost za današnje uvjete. Snimali smo u studiju HRT-a u Puli, u Rijeci kod Roberta Funčića i sve je to skupa malo trajalo. Miks je rađen 2-3 dana, a album koliko i traje. Ajde, malo više s pauzama, ali vrlo kratko. Vjerojatno je tako dobro ispalo zato jer smo prije puno svirali. Tako da, kad bend svira i radi, bez obzira koji žanr, mislim da kad dođe u studio, najbolja je kombinacija da album snimi uživo.

Što bi se ono reklo ‘to je to, ono pravo’.
Da, baš tako.

I za kraj ovog dijela razgovora, je li Bruno Mičetić Trio projekt ili bend?
Pa, jedan je od mojih bendova. Ako sviram jazz najčešće će me se vidjeti u toj postavi, tako da možemo reći da je Bruno Mičetić Trio – bend.

Keops je definitivno bend, tu nema dvojbe. U proljeće 2012. objavili ste debitantski album “Keops”. Prošlo je dosta vremena, pa da i njega malo pretresemo prije nego se fokusiramo na stvari s kojima ste trenutno zaokupljeni. Na taj se album dosta dugo čekalo, puno se članova izmijenilo, na kraju ste se ustabilili i vjerujem da sada znate što hoćete napraviti i kako to treba zvučati.

Ono što je za taj album važno reći da su sve to pjesme koje su nastajale godinama, u cijelom tom periodu dok se ekipa izmjenjivala, tako da je najvažnije da smo s njime napravili svoj prvi iskorak prema van, prema sceni, prema publici s tim svojevrsnim ‘best-ofom’ pjesama koje smo radili godinama. Naravno, tu ima dobrih i manje dobrih pjesama, samim tim jer jedno je autorstvo, a posve drugo sviranje obrada, što smo puno radili ranije. Čim kreneš u ozbiljan autorski rad sve se mijenja. Moram reći da sam zadovoljan s tim albumom, jer smo se napokon uspeli pojaviti i u medijima i na Top listama, a neke su pjesme i jako lijepo ‘zaživjele’, što nam je donijelo prijeko potrebno iskustvo za drugi album, na čemu možemo zahvaliti i savjetima koje smo dobili od kritike, fanova, ali i ljudi koji se bave istim poslom. S time da je prvi album puno mekši nego bi mi htjeli da bude. Dva nova singla, “Vjerujem u nas” i balada “Rat” zvuče puno žešće, puno jače i s njima se nekako vraćamo svom izvornom soundu. Najvažnije je ipak da smo sa prvim albumom skinuli jedan veliki teret s leđa, da više nismo ‘demo bend’, a to je jako bitno.

Da, pogotovo zato jer ste dugo svirali obrade, pisali neke autorske pjesme, pa je postojala mogućnost da sve to skupa potraje predugo, prijeđe u naviku i zagubi ideja o komponiranju vlastite glazbe. Najteže bude probiti led, vi ste to uspjeli, a razlog više za zadovoljstvo je, pretpostavljam, i taj što ste to napravili s dobrim materijalom.
Je, nama je to doista bio lijep osjećaj. U cijeloj toj priči jedino što bih promijenio je to da bih se puno prije počeo baviti autorskim radom, ne bih tako dugo svirao obrade. Da se ponovno rodim, to je jedino što bih promijenio. Koliko smo mi toga se nasvirali, već je sve skupa postalo ‘muka Isusova’. Znali smo svirati ‘gaže’ od deset navečer do četiri ujutro, pa još onda raspremati razglas i tako do šest ujutro, pa i duže. U jednom trenutku sam rekao ekipi “Gledajte, ili ćemo ‘skinuti’ još puno pjesama i postati ‘pir bend’ ili ćemo raditi nove stvari i postati rock bend“. Jednostavno, u meni se ‘prelomilo’ i mislim da je to bio presudan faktor u objavljivanju prvog albuma, odnosno fokusiranju prema autorskom radu.

Čini se da ste imali dosta težak put na ‘proboju’ u medije. Niste od onih bendova kojima je predodređeno da stalno budu nazočni u medijskim prostorima, koje ‘guraju’ svi, od diskografa pa do samih novinara i stječe se dojam da je taj vaš put na neki način bio prirodan. Došli ste zahvaljujući svom radu, nekako kao slijed logičkih događanja, a nadasve nekolicini dobrih pjesama.

Da, išao je zaista nekim prirodnim putem. Ono što se meni sviđa je to što su radijske postaje koje puštaju naše pjesme nas zvale za intevjue, nismo mi bili ti koji smo ‘zivkali’ i pitali “Jel’ možemo napraviti neki intervju?“. Čak smo bili i na nekim Top listama, a da to nismo niti znali, kao što je slučaj s našim singlom “Vjerujem u nas” s kojim smo bili na nekim postajama deset tjedana na prvom mjestu, a da uopće nismo znali da je tako. To je nešto što mi je posebno drago. Nismo forsirali medije, već smo išli ‘korak po korak’, ‘pjesmu po pjesmu’, ‘sigl za singlom’, kako to danas ide. Pjesma “Od kada je otišla” ima oko 70.000 pogleda na YouTube, nama je to izuzetno drago, a posebno to da gdje god dođemo i razgovaramo s glazbenim urednicima, za naše pjesme imaju puno riječi hvale.

“Vjerujem u nas” si spomenuo, a tu je i zanimljiva balada “Rat”, emotivna, melankolična, više onako rock, čvrsta pjesma koja nema previše dodira s popom.
Pa hvala Bogu da nema. Slažem se s tobom, čvrsta je to pjesma. U biti, glazbu za nju nam je napravio Tihomir Preradović koji dolazi iz tog nekog ‘pop svijeta’, da se tako izrazim, a mi smo sve to skupa prebacili u rock aranžmane. To je u biti prva pjesma gdje mi nismo autori. Tihomir je napravio glazbu, Ines Prajo tekst, a jedino što smo se dvoumili oko tog naslova, jer ovako, ‘na prvu’ zvuči malo grubo. Ali opet, lako je pamtljiv, vrlo kratak i jasan, a ako se mene pita, to je najzrelija pjesma Keopsa.

Evo, za one koji ju možda nisu čuli, da im kažemo da tematika ove pjesme nije bazirana na ratu.

Ne, nije. Tematika je ljubavna.

Ali nije ipak klasična ‘srcedrpajuća’, ili ‘plačipičaskta’ ljubavna pjesma...
To mi je posebno drago ako je ljudi na taj način doživljavaju. Evo, da kažem da na novom albumu imamo svega 2-3 ljubavna teksta, a ostalo je uglavnom socijalna tematika, nešto što nas danas okružuje. To je ono što nas posebno veseli. Nastojimo izbjegavati te patetične ljubavne priče.

Možeš li nam reći nešto ekskluzivno o novom albumu? Ono što znam je to da bi trebao izaći početkom iduće godine.
Četiri pjesme su gotove u potpunosti, snimamo ih još pet, znači da će ih na albumu biti devet, a možda još uspijemo dovršiti i desetu, to nismo sigurni.

Nešto kao bonus track’ za japansko tržište? Njima obvezno moraš staviti nešto što drugi nemaju
Da, da. Evo, nešto što će možda rockere zanimati. Dobili smo dozvolu Brune Langera da “Čedna gradska lica” stavimo na naš album. Snimili smo pjesmu i moram reći da to zvuči jako lijepo. Tako da će to biti neka naša posveta najdražem nam hrvatskom bendu Atomsko sklonište. To je svojevrsno iznenađenje na novom albumu, a bit će tu još i jedan duet, pa mislim da će album biti puno primjećeniji nego prvi. Promijenili smo izdavača i sada smo u Dallas Records. Za sada smo zadovljni kako funkcionira, nadam se da će i dalje sve ići tim putem. Balada “Odlazim” nam je ušla i na ZagrebFest, što je dobra stvar za novi album.

Ima li u planu još jedan singl prije izlaska albuma?
Da, ova balada što sam ti je spomenuo bit će singl, što je logički jer će biti predstavljena na 62. ZagrebFestu, tako da zbog toga nećemo na nju morati trošiti previše vremena. Ali prije albuma će ići van još jedna življa, žešća stvar koja će najaviti albuzm. Mislim da će s njom će rock publika biti jako zadovoljna. Od novosti da spomenem kako smo promijenili producenta, sada radimo s Davorom Tomićem iz riječkog benda Father i mislim da će se to dosta osjetiti na soundu albuma koji dolazi.

Zna li Bruno kako će se zvati novi album njegovog benda?
E, to je nešto što još ne znam. To nam je veliki problem. Iskreno. Raspravljamo o tome, imamo par ideja i vidjet ćemo šta će se dogoditi.

Zašto se Keops zove Keops. Meni dosta zanimljivo, volio sam proučavati egipatsku mitologiju. Je li u pitanju ‘samo’ piramida ili naziv benda ima neku dublju priču?
Pa to je vrlo jednostavno. Bio sam i još uvijek sam veliki fan benda Iron Maiden i kad smo osnivali bend pao mi je na um taj neki egipatski simbol koji su imali na albumu “Powerslave” i rekao sam sebi “Zašto ne bi bend bio Keops?“. Egipatska mitologija uvijek dobro ide uz rock, a i to je ime univerzalno, prepoznatljivo svugdje u svijetu. Eto, tako je ostalo i dan-danas.

Inače, “Powerslave” mi je daleko najbolji heavy metal album ikada snimljen, pa ako je vaše ime vezano uz njega, drago mi je...
Drago mi je da je tako i da ti kažem da se slažem s tobom.

0 Shares
Muziku podržava