Bilo je to prije dvije godine. Mjesto događanja, Labin i 1. Istra Rock festival. Nastupao je mladi i za mene tada potpuno nepoznati bjelovarski bend Project: Genova. Kupili su me na prvu jednim vrlo kvalitetnim i angažiranim nastupom. I ne samo mene.
Project: Genova je bend koji polako, ali sigurno skuplja svoju publiku, a izvještaji s raznih koncerata i festivala ih gotovo uvijek stavljaju u kontekst ponajboljih izvođača. O detaljima vezanim za bend sam imao priliku saznati od njihovog pjevača Brune.
Možeš li reći nešto o nastanku benda?
Project: Genova je kolektiv osnovan prije 3-4 godine u Bjelovaru. To je ujedno i period kada smo počeli s radom na prvim pjesmama i koncertima, da bi prethodne 2008. godine promijenili bubnjara, a ove 2009. DJ-a (tj. čovjeka koji je zadužen za korištenje sampleova i raznoraznih zvukova/efekata). Sada pripremamo stvari za snimanje prvog albuma, za kojeg tražimo odgovarajućeg izdavača.
A nešto o imenu benda?
Genova je grad u kojem su se 2001. održali masovni prosvjedi usmjereni protiv G8 – globalnog jet set miljea, iliti osam industrijski i gospodarski najbogatijih zemalja svijeta, čija bi zadaća trebala biti smanjenje emisija stakleničkih plinova, otpis duga ekonomski siromašnim zemljama itd… 
Oko 150-300.000 demonstranata sjatilo se u Genovu s različitih strana svijeta kako bi svojim prisustvom i direktnom akcijom pridonijeli velikom protestu usmjerenom protiv navedenog lobija, što istovremeno ne ispunjava obećanja i harači planetom.
Za vrijeme demonstracija na ulicama, ubijen je mladi skvoter Carlo Giuliani, kada je sa mnoštvom pokušao prodrijeti do samoga centra grada, tzv. crvene zone. Ime benda je posvećeno njemu (koji je postao svojevrstan simbol otpora potlačenih), gradu i ostalim sudionicima koji su svojim dolaskom i hrabrošću odlučili barem dignuti svoj glas i izaći na ulice.
Možeš li reći nešto više o Carlu?
Tijekom godina prikupio sam nešto informacija (vezanih uz njega i njegovu tragičnu pogibiju) zahvaljujući raznoraznim anarhističkim fanzinima koji su mi bili dostupni u hrvatskim infoshopovima i udrugama, a Internet je isto tako odigrao ključnu ulogu u prikupljanju i razmjeni podataka.
Carlo Giuliani je rođen u Rimu, njegovi roditelji su godinama djelovali u aktivistički nastrojenim organizacijama i strankama. On je posljednjih godina svog života vrijeme provodio živeći u skvotovima i aktivno djelujući na talijanskoj glazbenoj underground sceni.
20. lipnja 2001. godine, Carlo Giuliani je s nekolicinom (za neke od njih se vjeruje da su infiltrirani u redove, kako bi namjerno izazvali nerede) napao izolirani džip talijanskih carabiniera, te aparatom za gašenje pokušao uzvratiti na njihove gumene metke i suzavce. U trenutku kada je odlučio baciti navedeni aparat, mladi karabinjer Mario Placanica je zapucao i ustrijelio Carla u glavu, nakon čega su džipom prešli dva puta preko njegova onemoćala tijela.
Zanimljivo je da je nakon kasnijeg liječničkog iskaza ustanovljeno kako je Carlovo srce još uvijek kucalo, prije no što je divljački pregaženo.
Što je za tebe anarhizam i koliko misliš da on ima smisla u vrijeme današnje globalizacije?
Nekako više nisam u tim anarhističkim vodama, niti sam u biti aktivno ikada bio. Pomalo mi je licemjerno kada netko za sebe kaže da je anarhist, a nije mu problem svakoga mjeseca podići plaću ili određeni novčani iznos kreditnom karticom s bankomata lokalne banke ili primjerice kupiti najnovije Nike tenisice koje su proizvedene u nekoj siromašnoj zemlji Trećega svijeta, gdje djeca rade u krajnje nehumanim uvjetima za minimalne i čak ispod nama primjerene minimalne nadnice, a da ne govorim o bendovima i sviranju na skupocjenim Marshallovim pojačalima ili općenitom korištenju IBM-ovih proizvoda, Coca Coli i sličnim stvarima…
Anarhizam je način života, postoje razumni principi koje se itekako može slijediti. Prije svega tu je edukacija kroz anarhističke pamflete, manifeste, fanzine ili općenito iscrpnu literaturu koja je dostupna u svakom antikvarijatu, knjižnici ili na Internetu. Ljudi često krivo shvaćaju pojam anarhizma, kao nešto destruktivno i loše ili imaju predrasude prema ljudima koji se zalažu za takav oblik življenja.
Nekima nije jasno da anarhistička literatura podrobno daje pisana uputstva kako preživjeti od odbačene hrane nerijetko pronađene u kontejnerima supermarketa, kako napraviti plodonosan vrt na krovu vlastite kuće, kako iskoristiti prirodne resurse za dobivanje energije i pritom sačuvati okoliš…
Anarhizam itekako ima smisla, to je za mene barem, razina svijesti i savjesnog djelovanja, koju bi svaka individua trebala posjedovati, jer u suprotnom ne vjerujem da ćemo na dosadašnji način daleko dogurati…
U tom svijetu je danas glavni problem kako zadržati vlastiti integritet i osobnost. Kako misliš da je to moguće? Možeš li reći nešto iz osobnog iskustva?
Kao što sam prethodno spomenuo, smatram da svatko treba raditi na sebi, i nikako ne dozvoliti da nekakve slatkorječive, isprazne i nepotpune, naivno upakirane plastične dezinformacije koje odašilju neonske ili TV reklame, postanu temelj našeg zajedništva ili promišljanja.
Možeš li se kratko osvrnuti na društveno-političku situaciju u svijetu i kod nas?
Koliko uspijevam pratiti situaciju u svijetu i kod nas, mogu reći da je na globalnom nivou situacija kritična. Ali nije to ništa neobično. Mislim, oduvijek su kojekakve nepismene seljačine diktirale ritam, a neki su ga uvijek vjerno pratili.
Kakvo je tvoje viđenje političkih stranaka i koja je po tvome mišljenju i uvjerenjima najbolja?
Zatečen sam. Nemam odgovor na to pitanje.
U vašoj muzici se najviše osjeti energija R.A.T.M.-a. Vaši muzički uzori su…?
U našoj muzici se osjeti raznorazna energija, a ona je uvjetovana raznovrsnom glazbom koju smo dosada slušali. Mislim da će usporedbe s Rageima nakon ovog (novog) materijala koji će se moći poslušati na nadolazećem albumu, barem djelomično pasti u vodu. Što opet ne znači da smo izgubili žestinu, već smo doduše, samo pojačali intenzitet i malo zapaprili iz svih uglova.
Tko je od vas autor tekstova?
Tekstovi su moja poprilično osjetljiva refleksija dugoročnog upijanja svakog oblika bezvremenske poezije i proze.
Veliki naglasak je i na propagandi koja redovito ide uz anarhizam. Tko u bendu je zadužen za tu oblast?
Propaganda je više termin parodije koju ja osobno provodim u bendu. U ‘propagandu’ je uključena tipična DIY (Do It Yourself) promocija, svim sredstvima, bez imalo kompromisa, a na sve primjenjiva. Dakle u to su uključeni grafički radovi, stencil grafiti, naljepnice, fanzini, ‘wheat paste’ plakati, samoizdati demo primjerci, koji su, putem Interneta dostupni svakome ili ih besplatno dijelimo na koncertima…
Je li u planu skori izlazak albuma?
Na pripremi materijala se radi mahnito. Radimo nove stvari usporedo s koncertima. Vjerujem da ćemo do početka ili sredine ljeta možda imati nešto i snimljeno od toga.
Trenutno se na našem Myspace profilu mogu pronaći tri demo pjesme, koje su snimljene u kućnoj produkciji našeg prijatelja iz Bjelovara. To je za sada jedini predložak našeg stvaralaštva. Ništa vam drugo ne preostaje nego da dođete na koncerte i saznate sve iz prve ruke!
Ima li što svirki? Čini se da svugdje svirate osim po Zagrebu.
Obišli smo do sada manje više cijelu državu. Svirali smo kao potpora mnogim eminentnim hrvatskim i ex-Yu izvođačima, pohađali mnoge festivale i klubove. Polako i postepeno zauzimamo etere radija i televizija, samo je pitanje vremena, kada će Zagreb pokleknuti i predati se! (smijeh).
Kako ste općenito zadovoljni s publikom kod nas?
Hrvatska je mala, ali i zanimljiva sredina. Ljudi su dosta probirljivi, što je u neku ruku dobro, dok opet s druge strane, mnogi od njih radije ostaju vani ispred kluba, jer ne žele platiti nekakvu simboličnu cijenu upada, već radije potroše novac na litru nekakvog jeftinog vina nego da podrže scenu.
Naša iskustva su većinom jako dobra, ljudi strašno cijene to što radimo, a mi im vraćamo dobrom svirkom. Javljaju se kasnije sa pozitivnim komentarima i sugestijama na mail ili Myspace, od nedavno je u igri i Facebook (ne treba umanjiti njegovu važnost) na kojem je danas prisutna velika većina ljudi, pa je samim time i razmjena informacija (npr. fotografija s koncerata, video snimki i sl.) veća i brža.
A scenom? Ima li netko koga bi preporučili?
Scena je u Hrvatskoj strahovito jaka, ima gomila bendova, a opet s druge strane malo klubova ili festivala, na kojima bi oni zasluženo mogli svirati bez da budu diskriminirani jer nisu privilegirani kod organizatora, konobara ili dizača šatora, malo TV emisija koje bi predano pratile koncerte, posebice je malo izdavača koji će investirati i promovirati demo bendove ako uopće budu te ‘sreće’ da potpišu ugovor.
Sve su to problemi s kojima se bendovi konstantno susreću. Preporučio bih DIY izdavača pod imenom Slušaj najglasnije, čiju organizaciju vodi Zdenko Franjić, živa legenda hrvatskog undergrounda i izdavaštva!
U aktivizmu se sve vrti oko parola. Možeš li izabrati jednu koja se tebi najviše sviđa?
No pasaran!
