Dan kada je Bruce Springsteen “ispisao” svoj najdulji koncert

Nekoć davno velikani su pričali svoje velike priče u nekoliko svezaka. Klasici ruske i francuske književnosti redovito su brojali nekoliko stotina stranica detaljima obogaćene priče čije je višetjedno čitanje polako, ali sigurno stvaralo “veliku sliku”. Ti velikani, u potpunosti fokusirani na prikaz ideja i duha vremena u kojima su živjeli, posvetili su svaki svoj slobodni trenutak detaljnoj i pažljivoj kreaciji nebrojenih redova teksta iza čijih se riječi krije ona dubinska i stvarna poruka čitatelju. Danas, gotovo dvije stotine godina od zenita popularnosti pisane studioznosti, književnost je posve drugačija. Ruku na srce, ponude kvalitetnog sadržaja je više no ikad, no samo su rijetki ostali dosljedni “oslikavanju velikog platna”.

I baš kad sam se pitao kako to da Bruce Springsteen u slobodno vrijeme čita ruske klasike, sinulo mi je. Otvorivši svoj internetski preglednik jednog vrućeg ljetnog popodneva 2012. godine naletio sam na objavu kako je Bruce Springsteen, Gazda glavom i bradom, u Helsinkiju odsvirao svoj najduži koncert dosad. Svirkom u trajanju od čak četiri sata i trideset minuta, američki je autor poslao određenu poruku, istu kakvu nailazimo između redaka klasika realizma. Iako su Bruce i njegove teme posve drugačije od stila i načina života opisanima u gore spomenutim djelima, senzibilitet i poštovanje spram svetosti narativne forme ostali su identični. Kao što smo okretali stranice Ane Karenjine ili pak Braće Karamazova u potrazi za raspletom tragičnih ljudskih sudbina, tako je i Bruce, osluškujući bilo svoje publike, pričao upravo one priče koje su posjetitelji htjeli čuti. Baš malo gledam taj maratonski, 38 pjesama debeli set pjesama iz Finske prijestolnice – kombinacija je to bezvremenskih uspješnica i tihih favorita ispisanih na velikim plakatima  kojima fanovi “izazivaju” Brucea na jedan glazbeni dvoboj. Tog je dana sve krenulo nekako romantično jer je Bruce počastio one najvjernije izlaskom na binu u popodnevnim satima prije prve predgrupe. Pola sata akustičnog seta uz poneko iznenađenje poput “Leap of Faith” i bezobrazna izvedba hitčine “No Surrender” namijenjene samo onima koji su odlučili biti studiozni poput Gazde i pohoditi predstavu na vrijeme.

Regularni dio giga (čiju setlistu možete pronaći na kraju ovog teksta) bio je sve samo ne regularan u onom standardnom smislu riječi. Oni iskusni već znaju kako je Bruce debela hodajuća pjesmarica, a njegov prateći “E Street Band” partner i suputnik neponovljivog mu Telecastera. Padale su tako obrade Patti Smith i Johna Fogertyja, a bis je, ako ga uopće možemo nazvati bisom jer je trajao sat vremena, sadržavao pjesme poput “(You Keep Lifting Me) Higher and Higher” legendarnog Jackieja Wilsona te nezaobilaznu “Twist and Shout”  za kraj maratonskog druženja u nešto opuštenijem tonu uspješnice ranog rock and rolla. Sve između? Gotovo kompletni, tada aktualni “Wrecking Ball” te pravičan presjek velike karijere. Jedino je nedorečen ostao izostavivši materijal s meni najdraže “Nebraske” no kako zamjeriti išta čovjeku koji je pretrčao ultra-maraton u glazbenom smislu? Samo za informaciju, te je godine, u sklopu promocije upravo “Wrecking Ball” Bruce odsvirao preko 100 koncerata. Idućih je godina malo stao na loptu, ali u ovoj, tekućoj nam 2018. Gazda je već premašio stoticu, a tek je srpanj. Trenutno svira svoj golemi serijal koncerata na kazališnim daskama Velike Jabuke, no to je već neka druga priča i drugačiji „klasik“ glazbene izvedbe.

Na kraju krajeva, Helsinki će biti upamćen po 31. srpnja 2012. godine – danu kada je Bruce svoju priču ispričao bez prečica. Jer Gazda je ipak.. The Boss.