Brian Rašić: “‘First three – no flash’ – to je moje ime i prezime”

2394

Brian Rašić, poznati srpski fotograf sa stalnom adresom u Londonu, nedavno je u Zagrebu predstavio izložbu fotografija Keitha Richardsa povodom izlaska njegove autobiografije “Život“.

Tim povodom govori o svojim fotografskim počecima, o Keefu, Davidu Gilmouru, fotografiji i ostalim zanimljivostima.

Rođeni ste u bivšoj Jugoslaviji u vrijeme kad je u Memphisu rođen rock’n’roll…
To je svojevremeno napisao moj prijatelj Hrvoje Horvat, ali ne da bih ja krio godine. Tu ideju mi je dao jedan prijatelj, legendarni Fleka s beogradske scene, koji je znao da sam rođen 1954. Radili smo neke fotke za omladinski list i rekao je: “Znaš, imaš dobru foru. Rodio si se iste godine kao i rock’n’roll. Tko ne zna kad je to bilo – njega ti ni ne interesiraš. Tko zna – on je naš!“.

I kroz što ste prošli od tada do Keitha Richardsa, od Jugoslavije do Londona?
Prošao sam doslovno kroz čitav jedan život. Taj moj život – koji je sada interesantan i drugima – običan je put jednog običnog čovjeka. Nema tu nikakvih formula ili savjeta… Moja priča je lijepa zato što nisam ostavio ništa da bih otišao negdje. Ja sam odlazio da bih vidio, saznao… Što više putuješ, više se osjećaš kao dio planete. Kad staneš ispred piramide, ispred Taj Mahala…

Je li teže nekom mladom fotografu danas početi i doći do glazbenika koje ste vi fotografirali?
Apsolutno mu je teže. Teže je zato što ima previše svega, ponuda je prevelika. Najiskrenije, kad bi me netko pitao za savjet da bude fotograf ili ne, ja bih mu rekao ne. Ali problem je širi: danas što god da radiš nailaziš na sličnu stvar – ludilo da svi sve znaju. Ja imam podatke da zbog neograničenog pristupa informacijama i neprestanog tipkanja djeca u Engleskoj sve teže pričaju. Ne mora se više ništa pamtiti, imaš Wikipediju. Ne moraš učiti – ali to ne vodi dobrom. Gotovo ako se ovako nastavi kao da će doći do mutacije, ljudi više neće trebati pričati. Naravno da je teže mladom fotografu koji u startu zna da ima velik broj fotografa koji svi dobro rade.

Je li Vam draža digitalna ili analogna fotografija?
Ja sam stara škola. Ja sam ovakve fotke koje su ovdje izložene pravio i s filmom u aparatu. Jedino što film ima 36 snimaka i moralo se paziti, štedjeti, čekati trenutak da napraviš fotku i da s dvije role filma napraviš posao, a to su 72 snimke. Danas, mlađi fotografi dođu, pritisnu okidač i za prve dvije pjesme ispucaju 400-500 snimaka – normalno da ćeš imati dobru fotku kad si snimio film! Ali kad imaš 36 snimaka, onda sasvim drukčije razmišljaš, pristup je skroz drukčiji.

Koliko je ograničavajuće kad Vam je dozvoljeno slikati samo prve tri pjesme naspram dopuštenju da slikate cjelokupan koncert?
Većina mog posla vezana je za prve tri pjesme. Na engleskom se kaže ‘first three – no flash’. To je moje ime i prezime. To je ok, to je dovoljno. Početkom osamdesetih kad sam počeo profesionalno raditi ideja se, čini mi se, rodila kod grupe The Police i Erica Claptona, da se fotografima ne dopusti raditi cijeli koncert nego tri pjesme. Tako da sam ja do tada gledao, primjerice, Thin Lizzy i Grateful Dead i fotografirao cijeli koncert.

Ponekad sam u situaciji da slikam cijeli koncert i dosadno mi je, jer sam posao napravio u prvih deset minuta. To zavisi što ti izvođač nudi tijekom koncerta. Ako slikaš Rihannu, a ona promijeni nekoliko kostima, onda je bolje da imaš cijeli koncert. Ali ako na pozornici stoji, ne znam…

Muziku podržava

Balašević?
Eto, recimo Balašević. Volim i poštujem Balaševića. Ali čovjek stoji, pjeva i to dobro radi. I tebi treba nekoliko pjesama da napraviš fotku i uživaš u koncertu.

Koji je Vaš stav o ugovorima koji se daju fotografima na potpis prije fotografiranja koncerata?
Užas! To je nešto vrlo popularno u zadnje vrijeme i mi se maksimalno borimo protiv toga. S njihove strane doslovno je došlo do bezobrazluka. Od nas očekuju da potpišemo ugovor u kojem piše da sva prava na naš rad pripadaju njima. Znači, moraš se odreći svih svojih prava za dozvolu za slikanje. Postoje ugovori koji ti dopuštaju da prodaješ fotke samo mjesec dana, ili da ih koristiš samo za izvještaj s tog koncerta…

Sve češće dolazimo u situaciju da nam ne daju da živimo od toga. To je bezobrazluk! Ali, ja sam u tom poslu preko tri desetljeća i jedan sam od prvih koji će se okrenuti i ne potpisati to. I ima mnogo fotografa koji bi napravili istu stvar. Ali onda se pojavi netko tko nema muda nego kaže da mora to potpisati zato što ga je poslala novina i sve pada u vodu zbog njega. Po meni je u redu da kažu da uopće nema fotografiranja, ali ovo je bezobrazno. Dobro pitanje, dobro pitanje.

Sinoć na otvorenju izložbe prisjetili ste se pokojnih glazbenih kritičara Dražena Vrdoljaka i Darka Glavana. Koliko mislite da fotografija ili glazbena kritika danas može pomoći izvođaču u karijeri?
Nekad je to bio proces. Ako novinar ne napiše o nekom novom bendu da dobro svira i da postoji, i ima imidž koji je fotograf dobro ovjekovječio te djevojke vide da on dobro izgleda… To je bio normalan proces gdje smo jedni druge pomagali.

A danas?
Danas ti ne daju ništa. To je to prethodno pitanje. Danas, zbog razloga što se muzika ne prodaje kao nekad, muzika se jedino dobro prodaje na koncertima. Znači, ako Rihanna proda deset koncerata u O2 Areni u Londonu, što će njoj promocija?

Je li Vam veći izazov bilo fotografirati Richardsove nepredvidljive pokrete na pozornici, ili statičnost Davida Gilmoura?
U principu i jedno i drugo ima svoje draži. Dobro je pitanje, jer kad slikaš Richardsa kod njega je u pitanju njuška, pokret, poza – što je čista priroda. Dok Gilmour daje jednu fantastičnu glazbu bez da bilo što radi. Što je teže? Teže je, naravno, napraviti dobru fotografiju Gilmoura. Posao tamo možeš napraviti za vrijeme jedne pjesme koja traje 15 minuta (smijeh)… Ali uvijek postoji nekakav trenutak kod izvođača koji ne skaču po bini. Oni su možda omogućili publici da vide nešto drugo unutar toga i da se dive svemu zajedno. Ja kad radim Gilmoura vidim svjetlo oko njega, vidim siluetu. Imam slike gdje sam baš uhvatio ‘pink floyd’, gdje je sve otišlo u ‘pink’.

Kako Vam je bilo u onoj kuhinji kad ste sjedili zajedno s postavom Pink Floyda?
To nisam fotkao, to mi ne bi ni dali da fotkam. To je priča kad sam ja završio na ručku s Pink Floyd iz kojih su po dva člana bili u drugim bendovima. Ja sam tada radio s Gilmourom, s kojim je u bendu tada bio pokojni Richard Wright, klavijaturist Pink Floyda. U isto vrijeme, u istom studiju, za vrijeme ručka svi su se našli u jednoj kuhinji gdje je na zidu pisalo “Welcome David Gilmour & Roger Waters”. E, to sam ja fotkao, njih zajedno unutra mi ne bi ni dali. Meni je bio neviđen osjećaj sjediti unutra dok su oni sjedili nasuprot mene. Doslovno sam izašao van, nazivao ljude i govorio im da ručam s originalnom postavom Pink Floyda.

Niste ni pitali bi li Vam možda dali da ih zajedno uslikate?
Nisam ni pitao zato što sam znao. Ako jedna fotografija ode u medije odmah bi krenule priče da se Pink Floyd okupljaju… to je opasno, to su škakljive stvari. Ponekad su mi neke stvari drage samo zbog mene osobno. Evo, baš mi je sinoć netko donio da mu potpišem Gilmourov DVD “On An Island”. Na naslovnici i unutra je mnogo mojih slika.

Tko je ona privlačna žena koju sam vidio u dokumentarcu tog DVD-a, koja također fotografira?
To je Polly Samson, njegova velika ljubav i supruga, s njom ima i djecu.

Je li ona također fotograf, je li Vam konkurencija?
Ona je fotografkinja, ali ona je njegova žena. Ona je divna žena i to je jedna lijepa ljubavna priča. Polly Samson nije Yoko Ono, ali ja znam da Pink Floyd nisu mogli nastaviti baš zbog nje. Gilmour je odlučio imati život. On voli Polly, ima s njom odraslo dijete, Charliea, koji je pravio gluposti, išao u zatvor, ima kćerke… Polly je ta koja ga je držala na zemlji. On nije odlučio potpisati ugovor s đavlom koji se zove Pink Floyd i za ogromne pare raditi jednogodišnje turneje. Radi puno smirenije, kao što je radio promociju za “On An Island”. Bila su tri koncerta koja sam ja radio u Royal Albert Hallu, malo u New Yorku, u Poljskoj jedan, u Veneciji…

Jeste Vi radili i njegov “Gdansk“?
Ne, nisam.

A koncert u Veneciji prvi je put propao zbog nevremena.
E da, ja sam tad trebao ići, a ovaj drugi put kad je koncert i održan, nisam mogao. I u Gdansku je, vjerujem, bilo super, mnogo ljudi… ali da se vratim na Royal Albert Hall. Tamo je on bio doma, šest tisuća ljudi, David Bowie gostuje…

Tada je u backstageu bio i Jude Law?
Da, tako je, bio je i Jude Law. Naravno, ja doma imam njegov box-set “Gdanska”.

Potpisan?
Da, naravno, potpisan. Imam i fotku s njim, potpisao mi je i DVD “On An Island” na kojem smo zajedno radili. On je jedan divan čovjek, normalan. I ta njegova normalnost zbog koje si nikad nije dopustio da postane nekakav celebrity. Uvijek je u sivoj majici i trapericama, odjeven skoro kao ja (smijeh). On je jedan od ljudi koji zrače nekakvom toplinom i dobrotom.

Baš kao što toplinom i dobrotom zrači i njegova glazba?
Lijepo si to rekao, da. Kao njegov zvuk gitare koji te zagrli i vodi te negdje gdje je lijepo.

Što mislite o fotografijama Antona Corbijna?
Sve najljepše. Anton i ja smo počeli raditi u isto vrijeme. Sjećam ga se s početka karijere kao nizozemskog fotografa. I tu je ta razlika između mene i ostalih – ja se nikad nisam dovoljno gurao, nisam se znao prodavati. Znao sam napraviti posao i sve te lijepe priče došle su zato što su mene zvali da radim neke stvari. Corbijn je imao neke ideje i napravio ih je. Radio sam s mnogo bendova, i ponekad sam znao pomisliti da sam se mogao ‘uvaliti’ nekom bendu i napraviti daleko veću karijeru. Ali on je svakako jedan od fotografa koje poštujem.

On je kasnije krenuo u režiranje videospotova, uređivanje pozornica i režiranje filmova. Jeste li Vi pomislili na takav zaokret?
Ne, ne… On ima jak put i legenda je. Ja sam još nekakva radnička klasa fotografa, ‘working class photographer’. Svatko ima svoj put.

(Izložbu fotografija Keitha Richardsa pod nazivom “Život” do 23. veljače možete pogledati Profil Megastoreu)

Muziku podržava