Svadbe su subotom, to znamo, pa je bilo logično da u referendumski ‘sprovod’ ove nedjelje uđemo, i anuliramo ga, veselicom i koncertom Gorana Bregovića i Orkestra za svadbe i sprovode u varaždinskoj Areni.
Prave svadbe dugo traju, to znamo, pa je dva sata i dvadeset minuta programa, s 29 pjesama, dodalo pravo ubrzanje i napravilo dernek na kojem se fino plesalo i zabavljalo. Prije koncerta sjedili smo s Goranom, njegov publisher Tomislav Škulić i ja, razgovarali na gornjem katu dvorane gdje je bila i večera za Orkestar, već se opasno približilo vrijeme izlaska na pozornicu, ali nas je svejedno zvao u svoju garderobu.
Budući je i on stigao kasno popodne, tražili smo tu prokletu garderobu po hodnicima jako lijepe varaždinske Arene, koja uređenjem interijera više sliči koncertnoj nego sportskoj dvorani. Našli smo ju tik do ulaza u dvoranu gdje je publika u 20:15 već čekala početak nastupa. 
Vraga nisi ozbiljan kompozitor
No, Goran voli goste i pristojan je, ali sam ga svejedno pitao hoće li se ipak na miru presvući a mi ga pričekamo vani? “Ma daj ulazite, pa nisam ja neki ozbiljan kompozitor” odgovorio je, i ta rečenica bolje od bilo čega drugoga objašnjava prečac, koji je Bregović davno shvatio, u shvaćanju kako je kod nas najpogubnije shvaćati sebe ozbiljno. U bilo čemu, pa tako i danas. 
Čim si uspješan napit će ti se krvi, bolje biti simpatičan. Upravo zato treba istaknuti koliko je Bregović, koji je u životu napravio svašta, u ‘drugom životu’ i karijeri s Orkestrom za svadbe i sprovode ono što mu nitko ne bi priznao – dosljedan.
Naime, Bregović je vrlo ozbiljan kompozitor, i vrlo uspješan, a kad radi ono što radi najbolje, često je i neuhvatljiv. Pogotovo kad je u društvu Orkestra, majstorskih glazbenika (akademski obrazovnih), koji su uz dvije izvrsne bugarske pjevačice nešto kao ‘etno-folk-klasika’, beskrajno duhovita, zabavna i slojevita revizija popularnih motiva romske i pop glazbe, s duhačima koji ‘peru’ ozbiljno dobro, s povremenim sampleovima i ritam mašinama, pa sve skupa djeluje kao eruptivna, iščašena zabava u iščašenim vremenima.
Iščašena zabava za iščašena vremena
Kvragu, čini se da stalno živimo u iščašenim vremenima i na iščašenom prostoru, nije ni čudno da nam paše ‘iščašena’ glazba? Sa čašom u ruci, što i jest poanta Bregovićeva zadnjeg albuma s orkestrom, “Šampanjac za Cigane” (nakon prethodnog CD-a “Alkohol”).
Tom Waits i mnogi drugi rade nešto slično iščašeno, uzimajući (kao Amerikanci), od Poljaka, židovskog klezmera, od istoka nadalje. Zašto onda ne bi Bregović radio slično s onime što je već tu oko njega i nas?
Bregović ima nekoliko varijanti Orkestra (po broju članova) i programa koji izvodi. Neke koje sam gledao, poput opere “Karmen sa sretnim završetkom” (bila i u dvorani Cibone), ili “Forgive me, is this the way to the future?”, koji sam vidio u teatru na Elizejskim poljanama u Parizu 2006. (večer prije Boba Dylana, na premijernoj izvedbi, a s tim briljantnim programom nažalost nije niti stigao do nas), bili su majstorske svečanosti lokalne, naše kulture koju je izvezao u svijet.
A bilo je i pitanja pored onog u naslovu “Je li to put za budućnost?“, od kojih su Bregovićeva razmišljanja uz pariški program aktualna i danas: “To je razlika između nas i Europe koja oduvijek postoji. Još davno sam bio opčinjen time da su se poznavali Vuk Karadžić i Goethe koji je prevodio neke naše narodne pjesme na njemački. Sad zamislite susret Vuka Karadžića koji piše prvu našu gramatiku i Goethea koji piše Fausta. Uvijek je postojao taj i toliki civilizacijski razmak između nas i Europe koju mi teško stižemo“.
Ne jebe Bijelo dugme
Bregović je najbolji kad je radikalan i lokalan, to tvrdim odavno. Mogao bi raditi sirupaste ‘reunion’ turneje Bijelog dugmeta i na slamku publici prodavati omiljene pjesme – onako kako ih je zapamtila u originalu – ali njemu je draže sve to izmiješati i ponuditi drugačije, na način koji govori da ‘pastirski rock’ iz 1974. i korištenje folklornih elemenata u Bijelom dugmetu kasnije, nisu bili slučajni.
Naravno da nisu. “Ja već 40 godina stišćem isti gumb” rekao mi je u Varaždinu svjestan da je upravo to ‘naše’, njegovo, bilo čije, posebno, potencijalno najzanimljivije svijetu oko nas. Mora se priznati, za bivšu rock zvijezdu, i to najveću, to je vrlo slobodoumno i liberalno tumačenje. Srećom, ima i podršku u činjenicama, brojkama a i, rekla bi Milka Babović, u umjetničkom dojmu.
Više u Meksiku i Moskvi nego kod nas
Već i sama činjenica da je u Areni Varaždin bilo oko 3 tisuće ljudi, a ne rasprodanih 7 ili 8, kako to obično biva na nastupima estradnih zvijezda općeg profila, govori da se ne radi o ‘lakom’ programu, bez obzira što kad spomenete Gorana mislite da automatski ‘padaju zvijezde’.
Ali zato Bregović ima koncerte od Meksika do Vladivostoka i između, a tamo ne bi stigao s Bijelim dugmetom. S njim hoće raditi Eric Clapton, Kanye West i Jeniffer Lopez, svijet je očito pametniji od nas, jer ovo što radi kod nas je ‘opozicija’ vladajućem ukusu. Naša masovna publika, kao i glasači na referendumu, očito vole neka lakša rješenja s kojima se teže diše (mada je Varaždin uz Rijeku, Pulu i Čakovec jedini grad u kojem su na referendumu pobijedili glasovi ‘protiv’ konzervativne opcije, ‘žene i muškarci’ rekli bi Buldožeri).
Nakon svadbe ‘popušili’ na referendumu
I tako smo noć prije referenduma o braku bili na ‘svadbi’ gdje se vrlo slobodoumno spojilo sve što se moglo, i vrlo prirodno, sposobnošću glazbenika da gledaju dalje od samo ispred svog i našeg nosa; simbolički, od međimurske “Ružica si bila”, dalmatinske “Ćiribiribele”, srpskog “Đurđevdana” i dalje, neke od najljepših pjesama i narodnog blaga koje imamo u škrinji.
Samo što tu škrinju rijetko otvaramo, draži su nam ključevi. Nakon koncerta Bregovićevo prvo pitanje bilo je “Jeste li se malo zabavili?“. Da zabavili stari moj, ne samo zabavili nego i naučili nešto, ali smo to odmah idućeg dana ‘popušili’ na referendumu.
Jer umjetnost je uvijek pametnija od realnog života, njemu treba vremena da shvati…
