Branko Nikolić: “Cilj muzike je da te učini sretnim i da te zabavi, a često i da te izbavi”

1473

Muzika nisu samo izvođači – to su i fanovi, novinari, promotori, producenti i organizatori. Svatko od njih pridonosi fenomenu muzike i omogućuje onom drugom da radi to što radi.

Teško da ste ikad čuli za Branka Nikolića. Radi od 8 do 16, ne svira u bendu i ne nalazi se pod žućkastim svjetlima reflektora ni na koji način – osim ako ga pogodi noćna smjena na željeznici. Da ga sretnete na ulici oslovljavali bi ga s ‘Vi’, u tramvaju biste mu prepustili svoje mjesto, ali na koncertima to pada u vodu. Tada mu se morate obraćati kao dragom prijatelju u drugom licu.

Kako je on kvalificiran za intervju? Kvalifikacije je stekao iskustvenim bodovima. Ovaj prirodno oblajhani (fina nijansa sijede) strastveni pozitivac gaji nesvakidašnju ljubav prema muzici i ima što reći. U 50+ godina nakupilo se toga. Ovo je čovjek koji je slušao Mikija Jevremovića i Mišu Kovača, Sex Pistolse gledao je na televiziji, a Milan Mladenović u gradskom parku žicao ga je da dođe kao podrška na njegov koncert na splavu jer je gazda kluba tražio više gostiju. Živio je bez YouTubea i streama iako ih danas objeručke prihvaća.

Prvi put Branka sam sreo na jednom koncertu u Ljubljani gdje on nije bio prvotravanjska šala, već novostečeni prijatelj. Nekoliko mjeseci nakon toga uočio sam ga na PRH 1.5 i tu se priča nastavila. No ja nisam jedini jer Branko svojim dugim jezikom i pozitivnim duhom oko sebe okupi mlađariju, zaštitare i članove benda i kao muzički Gandalf zauzme svima pažnju.

O muzici i koncertima priča s ljubavlju i žarom u tolikoj mjeri da je teško zamisliti nekog u tim godinama da radi isto. Oko nas su nažalost i mladi ljudi bez entuzijazma, kamoli stariji ljudi koji su siti života i neplaćenih računa. Mnogima muzika nije bitna, a odlazak na koncert udaljen nekoliko stotina kilometara nije im ni na kraj pameti. Što god mislili o nekom tamo Branku, svakom od nas on može dati malo nadahnuća i vjetar u leđa da ne pokleknemo pred tradicionalnostima života već da uživamo i živimo za danas, ma koliko god godina bilo na našim leđima. Baš kao što nas uče svi ti rock i punk izvođači.

Za početak reci nam ukratko nešto o sebi…
Branko Nikolić, Beograd. Muž i otac. Službenik željezničkog javnog poduzeća. Nadam se da je ovo dovoljno. Ako nije mogu ja još.

Dovoljno, ‘ajmo o muzici. Kako ekipa i bendovi na koncertima reagiraju kad te vide? Punk koncerti na koje najčešće ideš puni su klinaca…
Pa naravno da se ne osjećam kao mladić. Nema tu foliranja. Ipak, uz dobro društvo ovo se lako prebrodi. Naročito u Budimpešti gdje imam fenomenalnog prijatelja i jedinstvenog čovjeka, jednog od lidera punk scene u Europi, a rekao bih i u svijetu. On i njegovi prijatelji su toliko srdačni i ljubazni prema meni da se svaki put istopim od sreće. Tada shvatim da sve ovo ima smisla i da sam izabrao najbolju muziku i najbolje bendove da me prate u životu. Uostalom i ovo druženje s tobom je posebno i nadam se još mnogim zajedničkim susretima na koncertima.

Sretna okolnost je i ta da ne izgledam oronulo kao mnogi moji vršnjaci pa pretpostavljam da strani muzičari i ne znaju koliko godina imam. Inače, nikada nitko od muzičara nije pokazao nijednom gestom da ima neki problem s mojim godinama. Štoviše, The Menzingersi su inzistirali na pričama iz moje mladosti. Zanimalo ih je najviše kako je izgledao život u bivšoj Jugoslaviji i kakav je bio punk na svom početku.

Kad si počeo slušati muziku?
Jooj, kad sam ja imao 6 ili 7 godina, čovječe. Davno je to bilo. Znači li ti išta da mi je Miki Jevremović bio najdraži pjevač (smijeh). Mišo Kovač, Tereza Kesovija i njih sam slušao.

Muziku podržava

Stari ex-yu bendovi?
To se podrazumijeva i to je posebna priča za sebe. Mislim da moja draga i ja nismo propustili nijedan koncert Đavola u Beogradu. Film mi je dugo vremena bio omiljeni bend. Meni se činilo da su Zagrepčanima omiljeni bendovi bili iz Beograda, a Beograđanima omiljeni bendovi iz Zagreba. Ma možemo o tome pričati unedogled.

Kako si dolazio do stranih bendova u recimo ’70-im godinama?
Pa ovako nešto. Prije smo živjeli skupa, otac, majka, baka, tetka i ja. Kad sam se odselio u drugi dio grada s majkom i ocem, često smo posjećivali tetku koja je kupovala jedan časopis, zvao se Duga. To je bio tjedni magazin koji se bavio raznim temama, a za njega je pisao imeđu ostalih izvrstan novinar koji se zove Petar Luković. Ne znam je li ti poznat.

Nije…
On je legenda. Nekada je bio pojam za novinara. Kod tetke smo se družili, malo igrali karte, pričali o nogometu i pomalo sam počeo čitati tu Dugu. Za muzički dio Duge bio je zadužen Petar Luković i on je u punku prepoznao nešto pozitivno. On je to predstavio kao nešto novo i zanimljivo, nešto prihvaćeno u Britaniji. U to vrijeme najviše se slušao Studio B, ali nisu puštali ono što sam htio čuti. Na kraju napišem pismo g. Konjeviću, koji je bio muzički urednik na Studiu B, i pitam ja njega gdje se mogu poslušati ti bendove o kojima se svuda po svijetu piše pošto ja slušam samo Diskomer nedjeljom. On mi napiše Dobre vibracije i Parada. On meni, tinejdžeru, tako jednostavno odgovori.

Studio B je dakle bila radio postaja, samo oni su puštali takvu muziku?
Da, samo tamo se mogao čuti punk, ali ta stanica bila je otvorena za sve žanrove. Taj čovjek je bio posvećen muzici u potpunosti, svi su slušali njegove top liste. Sloba Konjević je živa legenda. Tada je to nekako krenulo.

Kako je bilo kad si prvi put čuo nešto takvo malo divlje poput punka?
Bio sam stalno u nekom kontaktu s rock muzikom pa je to došlo nekako prirodno. Jako sam volio slušati singl grupe The Sweet ”Fox On The Run”. Bili su tu i Bay City Rollers, s njima je nekako sve počelo za mene. Naravno, svi smo povremeno slušali The Beatlese i Stonese. Bio je čak i jedan album za samoljepljive sličice, ni blizu popularan kao Životinjsko carstvo ili Svjetska prvenstva. Zvao se Pop muzika i kroz to sam upoznao sve aktualne popularne izvođače.

The Ramones, The Stranglers i Pistolse su puštali na onoj emisiji, kako se ono zvala… Nedjeljno popodne! Saša Zelefugin vodio ju je u zagrebačkom studiju. E, i časopis Džuboks, to ti je bio nevjerojatan časopis. New Musical Sxpress je bio fokusiran na punk-rock, a tako smo i učili engleski. Poštar mi je u to vrijeme bio najbolji prijatelj – staviš pare u kovertu, pošalješ u Veliku Britaniju i nakon dva tjedna dođu ploča i bedževi. Nikad nije ukrao ništa. Ma to mu nije bilo ni na kraj pameti. Sve je funkcioniralo besprijekorno.

Kakva je po tebi bila scena?
Ex-Yu scena je bila jedna od najjačih u Europi krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih. Bez dileme tvrdim da su tadašnji bendovi bili fenomenalni i u muzičkom i u scenskom smislu. Mislim da je samo britanska scena bila inventivnija od naše. Kada bi ovo čuli stranci bili bi zapanjeni. Ovdje se ne radi samo o tzv. novom valu već i ostalim kategorijama muzike.

Kako si došao u dodir s muzikom koju danas slušaš?

Postoje dvije situacije u mom životu. Jedna se dogodila 1977. godine kada je punk stigao na ove prostore, a druga 2004. godine kada sam prvi put posjetio SAD. Pošto muzika koju danas slušam nije muzika moje mladosti onda ću reći da je ta 2004. godina druga najznačajnija godina u mom životu u muzičkom smislu. Trotjedni boravak u SAD-u bio je prilika obilježena upoznavanjem s muzičkim opusom grupa Jimmy Eat World, Taking Back Sunday, MxPx, Yellowcard… Već ranije sam imao u kolekciji Green Day, The Offspring i tako dalje. Tijekom boravka u SAD-u nekako se sve otvorilo i u kasnijim mjesecima sam shvatio da sam pronašao onu kariku u životu koja je nedostajala.

Kao i kad su mnoge druge stvari u pitanju u životu jednostavno moraš tragati za onim što želiš i što ti treba. Nije dovoljno uključiti TV i radio. Oni sigurno ne nude ono što ti treba. Ali zato internet ima sve. Imam dobrog prijatelja koji mi je spržio neke CD-e i tad sam se u potpunosti upoznao s američkim bendovima koji su me zanimali.

Netko bi mogao zaključiti da sam propustio dobar dio punk povijesti i to je istina. I krivo mi je zbog toga. Sretna okolnost je da je većina bendova i dalje aktivna. Mnogi postoje više od 20 godina i još uvijek imaju što reći. Tako gledano uspio sam mnogo toga nadoknaditi. Osim toga, za dobar album nikada nije kasno. Tko zna koji ćeš ti album otkriti ove godine i pomisliti: “Kako sam ovo propustio?” Sreća da taj bend još uvijek postoji. Uvijek je drugačije kada znaš da bend i dalje svira nego kada ga više nema. Postoji šansa da to što si propustio nadoknadiš na neki način.

Danas sam većinu meni značajnih bendova gledao uživo, a s mnogima i razgovarao. Vi mladi ljudi imate sreće da odrastate s takvim vršnjacima.

Kako stojiš s engleskim i je li ti ikada prestavljalo kočnicu u čitanju tekstova stranih bendova?
Zahvaljujući roditeljima s engleskim sam krenuo u vrtiću i kasnije nastavio u školi. Sigurno sam najveći motiv za dodatno upoznavanje jezika dobio kad sam počeo kupovati ploče omiljenih grupa. Jedno od najvećih razočaranja u to doba bilo je kada bend objavi album, a na unutrašnjim koricama nema tekstova pjesama. To se s The Ramonesima recimo nikada nije dogodilo. U to vrijeme bendovi nisu htjeli biti intelektualni već jednostavno rečeno narodni. Tako su i teme bile svakodnevne i publika je mogla lako identificirati se s tim tekstovima, čak i bez nekog savršenog znanja engleskog jezika.

Slušanje ploče s čitanjem teksta pjesme bilo je uobičajeno. Samim tim je svako mogao osobno se donekle razvijati kad je engleski u pitanju. Tako je bilo i sa mnom. Kasnije se čovjek sukobi s gramatičkim nedoumicama zbog kojih mora još malo zapeti. Poslije svega što sam prošao nitko se još nije žalio na moj engleski iako sam ja potpuno svjestan da je to daleko od onog kakav bi trebao biti. Danas se američki punkeri izražavaju malo složenije od starih britanskih kolega i imam problema da razumijem tekstove pjesama. Moraš stvarno vladati engleskim da bi dobro shvatio i tekst i poruku nekih današnjih pjesama. Međutim, muzika i pjesme zavole se najprije zahvaljujući zvuku i aranžmanu pa se na tekstove može gledati kao na nadogradnju nečeg u čemu već uživaš.

Koliko ti je muzika bitna u životu?
Uvijek je bila bitna, a sada više nego ikad. Muzika je odigrala možda i najznačajniju ulogu u mom životu za formiranje ličnosti jer sam punk počeo slušati s 14 godina. Kad si tinejdžer tanka je linija između dobrog i lošeg puta. Poruke koje su tada stizale od omiljenih grupa bile su prave. Prije svega moralne. Budi ono što jesi. Misli svojom glavom. Velika podrška za suočavanje sa srednjom školom, s fakultetom i ostalim životnim izazovima. Bila je to izvanredna priprema za sve ono što se kasnije dogodilo. Danas, više nego ikada, tadašnje poruke i današnje poruke imaju najdublji smisao. Ljudi su generalno lijeni i žele da netko drugi misli umjesto njih, kao što mnogi vole da netko radi njihov posao, a oni da piju kavu. O ljudskoj sebičnosti ne moram ti ni pričati. ”Samo da je meni dobro”. Zato smo tu gdje jesmo. Ne samo mi već većina svijeta. Neki su uspjeli izvući se, ali ja nisam. I zato mi je danas muzika velika podrška. Gledam te momke kako putuju s jednog kraja svijeta na drugi u neprekidnoj borbi da opstanu i pri tom pokušavaju da svoj talent pretvore u nešto lijepo i uzvišeno da bi se mi osjećali bolje. I tako ih mi pratimo i zajedno s njima borimo se i radujemo. Otvorenog uma i otvorenih očiju protiv nevolje koja nas sve okružuje. Na žalost imam utisak da nemamo snage da pobjedimo zlo na globalnom (ili regionalnom) nivou i to je tužno. Jako je tužno.

Je li ti draža muzika tvoje mladosti ili današnja muzika? U čemu je po tebi razlika između muzike prije 25-30 godina i danas?
Rijetko danas slušam muziku moje mladosti. Povremeno se podsjetim i to isključivo preko YouTubea. Nekako mi je neprimjereno da danas slušam The Jam, The Damned, The Ramones i slično. Mislim, The Stranglers su mi bili omiljeni bend u to vrijeme, pa čak i danas postoje i sviraju. Međutim ne bi mi palo na pamet da ih odem gledati. To više nije onaj bend koji sam poznavao i uz koji sam odrastao. Okupljanje Sex Pistolsa i njihovi nastupi, sve je to sada besmisleno. Lijepo se to zove po njihovom albumu – ‘mlaćenje mrtvog konja’.

Danas slušam ono što je živo, što stvara, što putuje i prezentira. Danas slušam ljude slične meni, s kojima postoji interakcija. Danas slušam mlade i starije Amerikance koji nikada nisu doživjeli uragan iz 1976. godine. I pored svega toga nije moguće reći što mi je draže. Ali jedno je sigurno – “Never Mind The Bollocks, Here’s The Sex Pistols” je najznačajniji album ikada.

Razlika izmedju jučer i danas itekako postoji. Bez obzira na poruke koje su slali, muzičari tog doba su ostali za mene nedodirljivi. Nedostajao je taj osobni kontakt. Gotovo sam siguran da s Britancima, onakvima kakvi jesu, ne bi ni mogao uspostaviti neki zdrav odnos međusobnog poštovanja. To danas imam s američkim bendovima. Nekako su ljudi zdravi i srdačni. Ne doživljavaju sebe kao zvijezde. Bar ne ovi koje sam ja upoznao. Nije mi poznato je li neki Britanac osnovao diskografsku kuću da bi pomogao mladim britanskim bendovima da izađu iz svojih gnijezda kao što je to učinio Fat Mike ili Brett Gurewitz. Pa danas britansku punk rock scenu gotovo i nema, a američka se samo širi. I to dovoljno govori o razlici između ljudi koji su nekada nosili punk rock scenu i danas. Opet to ne znači da tadašnja muzika i danas nema svoju vrijednost. Ima itekako. Danas kada čujem bilo koju pjesmu grupe The Jam osjetim se blaženim što sam bio dio tog vremena. Danas kada Toby Morris iz H20 ode na koncert grupe The Damned i kaže da zna možda pet njihovih pjesama sjetim se kako je sve počelo od trnja jedne ”New Rose” koja i dan danas zvuči nevjerojatno, kao i cijeli taj prvi album.

Neki dan sam gledao dokumentarni film u ”I Need A Dodge” koji prati jednu životnu epizodu Joea Strummera nakon raspada grupe The Clash. Na premijeri filma u Londonu, u trećem mjesecu ove godine bili su sve sami veterani britanske punk rock scene, koji su između ostalog uveličali događaj svirkom. Gotovo ni traga mladim muzičarima. S druge strane Fat Mike radi turneju 25 godina Fat Wreck Chords izdavačke kuće i turneju prati gomila bendova na različitim lokacijama, što mladih što starijih, što srednjih. I svi kao jedan idu i nastupaju, sretni što su dio toga. Mladi jer imaju privilegiju da sviraju sa starijima i stariji što vide poštovanje i dodatnu motivaciju da ne stanu. Kao i za dobar album i za dobar bend nikad nije kasno!

Imaš Joeya Capea iz Lagwagona – nakon toliko godina i pjesama, on i dalje putuje svijetom , snima solo, snima s bendom, piše. Ma nevjerojatno.

Koji su ti neki od najdražih susreta s bendovima i izvođačima?
Ovo je tema, a ne samo pitanje. Možda je bolje objasniti motive zbog kojih se odlasci na koncerte ne svode samo na pjevanje, skakanje i na slušanje omiljene muzike. Iznad svega toga je kompletan događaj koji se zaokružuje sretanjem i upoznavanjem s članovima benda prije ili poslije nastupa. Naravno, često se to i ne dogodi, ali čekamo drugu šansu i drugi koncert. Ranije, kao mlađi, nisam razmišljao o tome da razgovaram s članovima benda o njihovoj muzici i njenom značaju. Jednog dana mi je to samo došlo. I zbog mene, ali i zbog njih jer sam uočio da im rad u bendu postaje kompliciran i može se reći neprofitabilan do te mjere da su pojedini od njih primorani naći osmosatni posao. To je samo korak do raspada grupe. Danas nažalost nije dovoljno imati talent i biti ono što želiš, u ovom slučaju muzičar.

I što onda ostaje odanom ljubitelju benda osim kupovati ploče, CD-e, majice i ostalo. Jedino preostaje krenuti na put, vidjeti svoje omiljene izvođače i reći im koliko su njihov rad, njihova muzika i njihovi tekstovi značajni u životima mnogih nas, a da oni toga možda nisu ni svjesni. Ja, kao publika i ljubitelj, jednostavno ne smijem dopustiti da se netko lako odrekne dara koji ima. Ja ne sviram i ne znam skladati, ali zato ti muzičari to znaju i rade to na najbolji način. I čine nas sretnim i svakodnevno nam pomažu da pobjedimo životna iskušenja. Oni su nam potrebni kao lijek i kao zrak. Druga strana medalje je da smo i mi njima potrebni. Štoviše, siguran sam da smo mi njima potrebniji. Ne zbog para već zbog samog saznanja da to što rade neko cijeni i razumije, a pogotovo zbog saznanja da nekog čini sretnim zbog toga. Na kraju to je i cilj muzike – da te učini sretnim i da te zabavi, a često i da te izbavi. I zato je taj moment kada nekom kažeš da si putovao stotinama kilometara da bi mu rekao koliko je značajan u tvom životu i kakvo poštovanje imaš prema njegovom daru, radu i umijeću, moment zajedničke sreće. Ti izrazi lica i te ljudske reakcije urežu ti se više u sjećanje od samih pjesama koje slušaš nakon tog razgovora ili koje si slušao prije tog razgovora. I poslije svega ne možeš rangirati sve te divne ljude i susrete. Najdraži osjećaj, poslije svih tih upoznavanja i razgovora, je činjenica da su to meni slični ljudi, dobronamjerni, srdačni, širokih pogleda, sretni zbog posla koji rade. Neki od njih i ponosni očevi što nas kroz razgovore učini još bliskijim. Članovi bendova me prepoznaju mjesecima nakon nekog koncerta i pitaju me kako sam i zašto nisam doveo obitelj na koncert.

Ipak, neki specifičan dogadjaj?
Najduhovitije mi je bilo s The Menzingersima u Salzburgu 2012. godine kada su bili na turneji s Bouncing Souls. Prva turneja nakon potpisivanja za Epithaf. Niko im nije prišao nakon nastupa osim mene, a ja nisam izdržao da im ne kažem: ”Znam da ste očekivali neke curice posle ovakvog nastupa, a dobili ste samo mene.” Fotku s tog susreta držim u uredu. Prijatelji za cijeli život.

Koliko je po tebi ono što slušamo dio naše osobnosti?
100%. Apsolutno sam siguran da su muzičari koje slušamo naše srodne duše i da se pronalazimo u njihovom muzičkom izražavanju. Osjećaj sreće je nemjerljiv kada shvatim da sam izabrao dobar put, prave bendove, srdačne ljude. Sigurno je da se ti obični ljudi razlikuju od repera, heavy metalaca, pa čak i od drugih punk bendova. Svatko ima svoj put i svoj izbor i to je u redu. Mi smo se jednostavno pronašli u ovom nerazumnom svijetu i dijelimo iste misli i vrijednosti.

Smanjuje li se raspon pažnje s godinama? Koliko si sada, sa svojih 50+ godina, koncentriran kada preslušavaš CD od recimo 40 minuta trajanja?
Nekada davno slušanje muzike je bio užitak. Uzmeš novu ploču, pustiš gramofon da radi i uživaš slušajući muziku i čitajući tekstove pjesama. Svo vrijeme svijeta je tvoje kad si mlad. Mogao si preslušati na desetine i desetine albuma godišnje. Onda obaveze počinju uzimati svoje. Kada dođeš u situaciju da pratiš muziku pored obiteljskih obaveza, službenih obaveza, pa i društvenih, onda to nije toliko jednostavno. Nezgodno je što na poslu nemam uvjete za slušanje muzike. U svakom slučaju imam tri metode – slušanje CD-a u autu gdje suputnici šute i trpe, slušanje CD-a na discmanu, to još postoji samo da znaš, i slušanje muzike na YouTubeu. Hvala internetu i onima što postavljaju albume tamo. Veliki je uspjeh ako u godinu dana preslušam desetak albuma. Recimo ove godine još preslušavam neke albume iz 2014. Iskreno sve je teže naći vrijeme za slušanje, još k tome s koncentracijom. Vjerojatno i muzičari razmišljaju o ovom pa su im albumi sve kraći i kraći. Siguran sam da The Ramonesi nisu ni sanjali da će netko danas raditi kraće albume od njih. Novi album H2O traje nepunih 23 minute i ima 11 pjesama.

Koliko ti je lako ufurati se u neki novi bend?
To je vrlo jednostavno – ili ti se dopada ili ne? Nešto odbacim odmah, nešto poslušam još koji put. Neke bendove nađem preko Wikipedie, a zahvaljujući društvenim mrežama preporuke pršte sa svih strana.

Što misliš o komercijalnim radio stanicama koje većinom vrte istih deset pjesama popularnih izvođača?

Iskreno, ne slušam radio, a čak i ne znam tko ga sluša. Vremena su sada dosta drugačija u odnosu na moju mladost. Imao sam tu sreću da je u Beogradu postojao Studio B, tada drugačija od ostalih radio stanica, a još više da je postojao Sloba Konjović. Njegove emisije su puštale sve što je tada bilo aktualno. Što sada postoji stvarno ne znam, niti me zanima. Danas pomoću interneta svi mogu da snime album, pitanje je tko će imati više sreće.

Pojma nemam koji se hitovi vrte na radiju. Potpuno sam posvećen punk sceni i istraživanju starog i novog. Mislim da je velika sreća imati pristup svemu jer to nekada nije moglo u ovoj mjeri. Ovo danas je privilegija i treba uživati u toj privilegiji. Pogotovu u činjenicama da možeš imati direktnu komunikaciju s bendom, da možeš imati direktnu komunikaciju s fanovima širom svijeta, na kraju da možeš putovati i biti dio koncerta koji čekaš mjesecima ili godinama.

Kako gledaš na današnju djecu i muziku koja njih okružuje?
Mislim da se djeca prilično razlikuju od regije do regije. Ne znam kako je kod vas ali mislim da je generalno situacija katastrofa. Najviše mi je žao jer je danas širom svijeta pogodna atmosfera za punk rock i drugu buntovnu muziku, možda više nego ikad. To ipak nije dovoljno mladim ljudima. Njihovi motivi nisu isti kao što su bili i naši. Vjerojatnije bi radije otišli u kafić i napili se uz neki sevdah ili tužaljku, nego na koncert koji bi ih uzdrmao i natjerao da razmišljaju. Ovo naravno ne znači da su ti mladi ljudi na nekom pogrešnom putu ali je sigurno da će oni lakše pristati na zlo koje donosi sadašnjost. Dobro znam o čemu pričam. Zato je za mene poražavajuće da je punk scena u Srbiji u dubokoj ilegali, a još je tužnije kada vidim broj posjetioca na recimo Punk Rock Holiday iz Srbije.

Šta misliš o tehnologiji i društvenim mrežama, kako se Facebook i Twitter isprepliću s muzikom?
Hvala internetu, Facebooku i svim ostalim društvenim mrežama što postoje i što donose ono što volim u moj dom.

Misliš li da je scena danas prezatrpana izvođačima i bendovima?
Činjenica je da svatko ima šansu i to je dobro. Pravilo je da opstaju samo oni koji vrijede. I to je također dobro.

Nabroji mi 3 benda i 3 albuma koji su na tebe ostavili najveći utisak…
Ovo je nepravedno pitanje. Izvući ću se iz ove situacije ovako. Najbolji album 2012. godine je “On The Impossible Past” grupe The Menzingers. To je remek-djelo 21. stoljeća. Najbolji album 2013. godine je “Home” grupe Off With Their Heads. U 2014. to je “Transgender Dysphoria Blues” grupe Against Me! O najboljem albumu u ovoj godini možemo pričati iduće godine.

Pošto slušaš punk, je li mir u kući kad se pušta tako nešto na liniji?
Čovječe, moja žena je punkerica. Od novijih bendova voli The Copyrights.

Jesi li bio na kakvom koncertu nedavno? Imaš koji u planu?
Nakon našeg druženja na PRH 1.5 bio sam na samo jednom koncertu – Partibrejkersima u Beogradu. I priča o njima bi mogla biti posebna tema. Sada je na redu MxPx u studenom.

Poruka za čitateljstvo?
Iskoristit ću posljednju novogodišnju poruku Novaka Đokovića jer ona predstavlja smisao svačijeg života, valjda. ”Sanjajte vaše snove i vrijedno radite da ih ostvarite”.

Eto, to je to od čovjeka kojeg nije pregazilo vrijeme, kojem zub života nije babin zub, kojeg za zemljopis i granice nije briga. Dobar bend može biti star tri dana i trideset godina, može doći iz pripizdine u najmanjoj američkoj saveznoj državi ili iz svjetske metropole – bitna je poruka, bitna je energija i vibracije koje taj bend, ti izvođači, nose i prenose. A takvih ima ne samo na popularnim radio stanicama i talent emisijama.

Isto je i s dobrim intervjuom. Nadam se kako je neki tamo netipični punker Branko, iako ne svira u bendu, prenio barem malu dozu pozitivnosti na barem jednog čitatelja. Tada je misija uspješna.

Muziku podržava