“Ja sam to zamislio da ovog puta malo manje pričamo o meni, da ne bi bilo preegotripično, da se pretjerano hvalim…”.
Sjedim zavaljen u stolicu na drugom katu MSU-a i mislim si kako neću pisati o tebi kada nosiš rasparene tenisice – naravno crnu i crvenu – i bijelu duksu na Joy Division. Dame i gospodo – Branko Kostelnik. Lik koji na stubištu za svojim gostom viče “Oooooo mladosti moja”. Ozbiljan čovjek koji neozbiljno odjeven dolazi na posao. Nećemo sada bespotrebno bacati crtice njegove svakodnevice znatiželjnicima, neka Branko ostane tajna onima koji ga ne poznaju. A takvih je – ruku na srce – jako malo. Uostalom, pričali smo i prošle godine s njim, a razgovor možete pronaći ovdje.
Ono bitnije, Branko je osoba zbog koje ljeti plato kod tobogana i krov Muzeja suvremene umjetnosti ima jedno posve novo značenje. Ljeto u MSU, program koji, već šestu godinu za redom, nudi najbolje od regionalne rock glazbe u jedinstvenom okruženju prostranstava Novog Zagreba, i ove će godine razveseliti sve koji se znoje na vrućini gradskog asfalta u lipnju i srpnju. Program je vani, pitanja je puno, a vremena malo, stoga smo obojica zavaljeni u udobne stolice muzeja ušli u “spiku”, koja je, baš kao i na našem prošlom druženju, vrlo brzo izašla iz okvira zadanog…
O Tram 11 i Laibachu koji obilježavaju ovogodišnje Ljeto u MSU
Na mom računalu sat je upravo otkucao na 11:11, a vidi vraga naša prva tema je bio – Tram 11. Woo i Target, nakon već sada legendarnog povratničkog nastupa u Domu sportova 11. studenog pretprošle godine, ovog ljeta stavljaju točku na i programa o kojem pišem. 13. srpnja, na zatvaranju Ljeta u MSU, gotovo sigurno rasprodan koncert i pakleno vruć dan poput onih iz prošlosti kada su generacije na kazetofonima puštale upravo pjesme koje će nam zagrebački pjesnici uživo otpjevati. Uostalom, čak je i spot za već spomenutu “Vrućina gradskog asfalta” sniman upravo u Novom Zagrebu. Stoga, njihov nastup smatram simbolikom. Među okupljenom suitom glazbenika koja će svirati ove godine, Tramovci iskaču kao svojevrsni “prostorni potpis” programa. Ipak je MSU stacioniran na ledini ispred novozagrebačkih kvartova. Idemo široko žanrovski ove godine: SUPER ETNO ART KRIESA, VISOKI SVJETSKI ART ROCK LAIBACHA, JEBENO JAK HIP HOP TRAM 11, ODLIČNE ŠARANOVSKE SHORT STORIES ŠTUKA, OPAKA AMERICANA STRANGEA i EURO SMART DARK DANCE BORGHESIE.
S druge pak strane , ponovni dolazak slovenskog Laibacha je nešto posve drugo. Ako je Tram 11 oda lokal-patriotizmu, industrijska mašina svjetski popularnih Slovenaca trebala bi pokazati što sve MSU jest i što sve MSU može. 15. lipnja njihov će nastup pratiti kompaktan i kompleksan multimedijalni program s reasonom koji uključuje otvorenje izložbe fotografija Laibachove turneje po Koreji u suradnji s ljubljanskom Photon galerijom te projekcija filma o Laibachovom prvijencu uz predavanje Ivana Moleka. Upravo to Branko hoće – interdisciplinarnost, multimedia, originalnost, kreacija. I prvenstveno kvaliteta. To se podrazumijeva. Laibach dolazi s ozbiljnom produkcijom na svjetskom nivou upravo s euro toura, a pripreme su već u punom tijeku.
Duboko u art i u multimedijalu s Borghesiom i još provjerenih imena
Rekli bi stari Rimljani – pametnome dosta. Ipak, i Laibach i Tram 11, svak za svoju publiku, predstavlja perjanicu žanra, moglo bi se reći to je njihov “Dark Side Of The Moon”. Branko se pobrinuo da ostatak programa ne bude baš prvi artist pick ili nešto tome slično. Uzmimo za primjer pomalo zaboravljenu, ali izuzetno bitnu Borghesiu. Osamdesetih godina prošlog stoljeća ovaj je sastav pomicao granice sloboda u svakom smislu – seksualnih, političkih, glazbenih, umjetničkih… Granice dopuštenog koketirajući s idejama koje su i dan danas – taboo. Stoga, u vremenima kada se neke od tekovina zapada nanovo propituju, bit će interesantno ispratiti ove uvrnute electro glazbenike iz Slovenije. Njihov izričaj pleše negdje između zvukova Nitzer EBB, Psychic TV i Cabaret Voltaire. Nije ni čudo da Kostelnik mrmlja sebi u bradu: “Idemo ove godine duboko to sve zakopati kako priliči, duboko u art i u multimedijalu, Borghesia je u svom zenitu bila pionir, imaju uvijek i jak autorski art video. Oni su u jednim teškim vremenima otvoreno progovarali o temama poput homoseksualnosti i slično”.
Što se samog programa tiče, tu su još i neka provjerena imena poput The Strange koji nastavlja tamo gdje su Bambi Molesters stali, interesantno je, no pomalo i logično da je etno-rock sastav Kries napokon dobio priliku svirati u MSU te za kraj moramo spomenuti i dobro poznate miljenike Letu štuke. Branko ima same riječi hvale za Dinu Šarana. “Dudo Ripper ti voli Šarana jako, to ti je jedna zanimljivost, kako se dva “svoja” tekstopisca međusobno filaju i razumiju. Po meni su neki Šaranovi tekstovi rame uz rame s vrhom autora rock poezije poput Štulića, Predina, Rundeka i Mladenovića”.
Sada na tapetu dolazi ono “meso” članka, zbog kojeg se isplati potegnuti ujutro na drugi kraj grada do MSU. Program koji smo ukratko predstavili počinje 8. lipnja, a završava 13. srpnja. Vozi se dakle 6 subota s konceptom koji pobjeđuje: 5 u jedan što znači da za cijenu jedne karte možete vidjeti pet vrhunskih programa u pet medija. To nema nigdje u Europi. Uostalom, to ste već mogli iz teksta i sami vidjeti. Popratne sadržaje koji furaju prije koncerata, poput provokativnih performansa, sjajnih filmova (u klimatiziranoj dvorani!), intrigantnih književnih tribina i odličnih izložbi – možete pronaći na mrežnim stranicama MSU.
O tome ne želim toliko pisati, jer je Branko sam po sebi priča. Pritom tu ne mislim samo na ured prepun knjiga, CD-a, DVD filmova, rock i erotskih fotografija i postera, takvo što je tema za sebe. No upravo zbog te velike riznice znanja i iskustva na glazbenoj sceni, Branko koji je prošao baš sve u rock‘n’rollu: od rock kritičara i leadera i autora u art rock bendu Roderick osamdesetih, preko novinara u novinama, na radiju i televiziji devedesetih pa sve do producenta u MSU i autora knjiga o pop kulturi i rocku nultih i desetih (“Bio sam ponekad čak i na vratima izbacivač kad je trebalo”), baš poput Antonia Šibera, usudi se zamišljati drugačiji svijet.
Branko sanja o Johnnyju Štuliću
Stoga, evo malo “mesa”. Ljeto u MSU je multimedija. Ljeto u MSU je, kako i sam Branko kaže – sve samo ne gaža. Prošle smo godine zamišljali Ljeto uz Toma Waitsa. Ove godine pak priča nas vodi u predgrađe Utrechta. Branko sanja o Johnnyju Štuliću – nekadašnjem stanovniku Novog Zagreba s linije busa 43 s Krvavom Meri, o zalascima sunca deset dana zaredom uz odbačenog, uvrijeđenog barda Novog vala koji kategorički odbija svirati. Mašta o tome, da možda jednog dana, Johnny prepozna priču muzeja i učini nemoguće i napravi jedno LJETU U MSU sedam koncerata za redom na krovu MSU, samo Johnny i Azra. Kao citat, ali i hommage ne samo tom genijalcu već i svirkama u Kulušiću osamdesetih.
Ipak, Branko ima jedan uvjet prema legendi Johnnyiju: “Kako je i on fudbalski freak kao i ja i još igramo unatoč nekim godinama, predlažem da odigramo pred svih 7 koncerta umjesto predgrupe tekmu pred ljudima kod tobogana MSU na dva mala gola. Šta ne bi bilo jebeno”. Imam feeling da tu Johnny nema šanse – jer ovaj fan kultnog Manchester Uniteda od mitske 1968. kada su prvi put bili prvaci Europe predvođeni genijem, ali i alkosom Georgom Bestom kojeg su u Britaniji tad zvali zbog popularnosti peti Beatle i zbog kojeg je Branko prvo, prije mjuze, počeo pikati loptu i nogać u kojem je, kažu, bio jako dobar, ali ga je sjebo brzi lajf i mjuza i što bi se ono reklo sex, drugs and rock n roll. Nešto kao domaća varijanta Georga Besta.
Privatno mi je čak i fora da je stavio točku na i te sve odjebo, dodaje. Točno u duhu anarhizma kak treba. No, profesionalno, Štulić je izazov. Teška tekma-jedna od najtežih… Vidjet ćemo.”
A Riblja Čorba?
Lako za Štulića. Njega bi u Zagrebu dočekale lovorike, jer nema tko na to ne bi htio doći. S bendom ili bez benda, posve svejedno. Radi se o ideji koja bi prelomila povijest popularne glazbe Zagreba na dva dijela. Pošto je Branko, možemo slobodno reći slobodouman lik, ispalio sam malu provokaciju i kontru. Bora Čorba. Riblja Čorba.
Uf, e to je već teško, ulovio si me. Prvo, oni jesu neki drugi format tako da ih ne bi radio niti da je sve bilo normalno. Oni su za Dom sportova i Arenu. Ali da ne izbjegavam pitanje ko neki papak… Rani radovi su strašno bitni za rock’n’roll, ne bi to moglo ići “samo tako” to je posve jasno. Moraju se prvo stvoriti uvjeti, a onda eventualno i svirka. Tu je ta multimedijala o kojoj pričam. Kada bi se složila neka tribina s njim, panel prije, kada bi se rasvijetlile neke stvari, da objasni kontekst, da se ispriča… onda možda da. Ovako “iz neba u rebra” – ne. Ali da se razumijemo da se ne bi pomislilo slučajno krivo: moji beogradski miljenici – Koja i Disciplina kičme, Partibrejkers koje planiram za na godinu, Gile i Orgazam koji su već bili iliti da su živi moj veliki i neprežaljeni frendovi Vlada Divljan (zvao sam ga na krov te godine kad je umro, pa mi veli: Super stari, ali daj na godinu da se malo odmorim! Uf!) i EKV- DA i uvijek! Kao i neki novi klinci poput fenomenalnih Repetitora koji su prašili na krovu prošle godine.
Skrivene želje i ganjanje jednog genijalnog Australca
Ima tu i skrivenih želja. Program je vani, ali kak bi se reklo, nije gotovo, dok nije gotovo. Jedan jahač apokalipse ovog će ljeta tutnjati Europom kao predavač na tzv. ”susretima s fanovima”, i taman bi ga se dalo učahuriti u MSU. Kakav bi to spektakl bio, ja se bojim i pomisliti, no Branko se ne boji. Ganjamo to, možda, tko zna. Poznajemo se, radio sam kao novinar i neke intervjue s tim genijalnim Australcem. Želja je već godinama, ako se poklope neke stvari, imat ćemo događaj godine. Bilo na ljeto ili makar na jesen/zimu barem kao neki art workshop… Dat ću sve od sebe da ideja dođe do realizacije. Već smo u kontaktu, trebaju se samo termini poklopiti, a onda kreće cirkus. “To je Ljeto u MSU kakvo ja želim stvoriti. Mjesto susreta. Pop kultura na terenu. Multimedijala. Dokazat da je brak-makar i vanbračni- između pop kulture i arta i elitne kulture i te kako moguć – Dokazati knjiškim moljicma da su jedan Cave, Bowie, Byrne, Dylan ili Laurie Anderson jednako jaki umjetnici kao i perjanice suvremenog arta. Ma, to je vani već dugo normalno. Ali kod nas… Još se robuje diplomama i konzervativnim ladicma… To ima samo kod nas, rekli bi Tram 11”.
I eto nas u istoj situaciji kao i prošle godine. Kemijamo neke fotke za članak, ovoga puta u uredu. Kroz cijeli razgovor milijun digresija, pošalica, anegdota. Sve u službi znanja i svjesnosti o idejama oko nas. No za sve to ni jedan feljton nema mjesta. Branka jednostavno morate upoznati, na ovaj ili onaj način. Ono bitno za sve koji se vide sa svirkom na krovu, no ne iz pozicije slušatelja već onoga kojeg se sluša – nemojte očajavati. Branko i MSU vas prate. Scena i sva nova imena se uredno prate. Pomno. Studiozno. Doista. Vidjeh krajićkom oka popise… Samo nekoliko koraka vas dijeli od posebne svirke koja je sve samo ne gaža. “Jednostavno ne smije, ne smije bit gaža, nema šanse. Tooooo – ne dam!” viče ovaj freak, autor koncepta i urednik LJETO U MSU u mikrofon na mom odlasku.
Vidimo se na krovu i platou MSU!
