Petnaest godina nakon razlaza Daleke obale, basist Boris Hrepić Hrepa ponovno se susreo s pjesmama svog matičnog benda.
Sa svojim pop blues bendom Sunnysiders nedavno je objavio “10 kartolina s daleke obale“, novi album koji sadrži 10 bluesy obrađenih i prearanžiranih pjesama Obale.
Bend nastupa u postavi koju osim Hrepe (vokal, gitara, ukulele, benđo, usna harmonika, stomp) čini i Antonija Vrgoč – Ro La (vokal, gitara, perkusije, stopm), Goran Gubić – Hans (gitare) i Igor Paradiš – Šparka (cajon, udaraljke).
S obzirom da ste svi u bendu u pravilu povezani s rockerskim senzibilitetom, kako to da ste se odlučili za pretežito akustični zvuk, a ne za naelektrizirani blues rock?
Naše prvo glazbeno druženje bilo je kod Hansa na proslavi njegovog rođendana u studenom 2010. Šparka je donio svoj novi ručno rađeni cajon, Hans je svirao telecastera na malom pojačalu, ja sam svirao akustičnu, a Rola def. Svirali bi što nam padne napamet, i odmah sam uočio da ta kombinacija ima nešto posebno u sebi, može biti i nježnije akustična, ali i raspojasano ritmična. Mi jesmo poluakustični bend, bez bubnjeva i basa, ali smo stvorili svoj zvuk koji iako u naizgled skučenim zvučnim mogućnostima ima široku lepezu dinamičkih promjena.
Od Daleke obale pa sve do Sunnysidersa, stekli ste ogromno iskustvo u glazbenom pogledu. Između ostalog, Sunnysidersi su bili nominirani za Porin, svirali ste i u polufinalu natjecanja “International Blues Challengea” u Memphisu i predstavljali ste hrvatski blues na “European Blues Challengeu” u Toulouseu. Koliko je to sve imalo utjecaja na vas, u privatnom, ali i u profesionalnom pogledu?
Imam 53 godine, profesionalnio se glazbom bavim skoro 30 godina, svirao sam u velikom bendu, preživio sam i raspad tog benda i nastavio dalje čak i bogatije i raznovrsnije se baviti glazbom, prošao sam sito i rešeto ovog posla kako se ono kaže. Kad je još došao taj šlag na torti da sam u Americi svirajući i pjevajući svoje autorske blues pjesme pred publikom i žirijem kojima je to narodna glazba uspio ne samo se ne osramotiti, nego proći u polufinale svjetskog prvenstva u bluesu i steći poštovanje struke, moje je srce bilo puno. I jedan je tinejdžer koji je početkom osamdesetih u Splitu u sobičku na Blatinama krvario prste na tvrdim žicama Hobby gitare uz ploču Muddy Watersa ostvario svoj san da jednog dana svira s crncima dolje na obali Mississipija. Čitav sam život imao snove i pokušavao ih ne posustajući ostvariti, i to mi se, hvala Bogu, u većini slučajeva i ostvarilo, i na profesionalnom i na privatnom planu.
Prošle godine je objavljen i vaš literarni prvijenac “Našao sam dobar bend“, a ideju za njega ste dobili prije 10 godina. Kako je bilo vratiti se u prošlost prilikom pisanja? Je li bilo teško prisjetiti se svih uspomena?
Tu svoju knjigicu sam počeo pisati 2006. s prvenstvenim ciljem da zabilježim sjećanja dok nisu počela blijedjeti, i da u njoj opišem iz svoje perspektive kako se onda živilo i odrastalo u Splitu i kako je izgledala scena, a i sami počeci Daleke obale. Smatrao sam to i svojom dužnošću da budućim pokoljenjima ostavim zabilježen trag tog vremena i same Daleke obale, jer sam u njoj od samog početka, a i skupljao sam natpise, članke, plakate, snimke i zapisivao sam koncerte benda. Tu mi je sa svojim bilješkama pomogao i Ban. Samo pisanje se rasteglo kroz deset godina i bilo je u nekoliko faza. Prisjećati se i to slagati u rečenice bilo mi je izuzetno zabavno, tako da ću se sigurno i dalje s vremenom na vrijeme baviti pisanjem.
U knjizi ujedno opisujete i splitsku glazbenu scenu ’80-ih, ali kako biste usporedili to razdoblje vašeg odrastanja kada je ‘Splitski đir’ bio u svojem začetku, u odnosu na situaciju na sceni danas?
Drugačija su to vremena, ’80-e su bila zadnja dekada bez mobitela, interneta, raspojasanog glazbenog PR-a, ludog ritma življenja, zadnja dekada mira, poslije je došao i taj rat koji je totalno razbucao svijet u kojem smo živjeli. Danas je glazbeni biznis dosta drukčiji, puno je stvari dostupnije, lakše se i snima i objavljuje i dolazi do glazbenih informacija, ali je pri tom i kvaliteta u opadanju. Ali nema veze, treba dalje raditi što se bolje može, to se od nas pripadnika stare škole i očekuje, ima dosta dobrih mladih bendova, samo se treba potruditi uočiti ih u gomili svega što je u eteru oko nas.
Kakve planove imaju Sunnysidersi za predstojeću ljetnu sezonu koja je pred nama?
Album je izišao, sada obavljam uglavnom intervjue, neke ozbiljnije promocije ostavljamo za jesen, sad se album šalje po medijima i novinarima, nek se pjesme malo zavrte. Svirat ćemo ovo ljeto uglavnom uz more, snimiti još koji spot, bacit se u more, i eto, život ide dalje.