Boris Hrepić Hrepa (Sunnysiders): “Nostalgija je neminovna kad se obrađuju stare dobre pjesme”

1781

Petnaest godina nakon razlaza Daleke obale, basist Boris Hrepić Hrepa ponovno se susreo s pjesmama svog matičnog benda.

Sa svojim pop blues bendom Sunnysiders nedavno je objavio “10 kartolina s daleke obale“, novi album koji sadrži 10 bluesy obrađenih i prearanžiranih pjesama Obale.

Bend nastupa u postavi koju osim Hrepe (vokal, gitara, ukulele, benđo, usna harmonika, stomp) čini i Antonija Vrgoč – Ro La (vokal, gitara, perkusije, stopm), Goran Gubić – Hans (gitare) i Igor Paradiš – Šparka (cajon, udaraljke).Novi album je ujedno bila i prilika za ponovno popričati s Hrepom, četiri godine nakon posljednjeg intervjua za Muzika.hr.

Kako je bilo ponovno se suočiti s pjesmama Daleke obale?

Evo 15 godina je prošlo od razlaza Daleke obale, u međuvremenu sam svirao i diskografski bio aktivan s nekolicinom bendova, snimio sam 8 autorskih studijskih albuma, tako da mogu reći da sam se dobro odmorio od tih pjesama koje sam svirao neprekidno 16 godina koliko je bend djelovao. Kada sam ih ponovno počeo prosviravati opet me iznenadila spoznaja koliko su to dobre i originalne pjesme. S kakvim ste se izazovima susreli prilikom obrađivanja i novog aranžiranja ovih 10 pjesama?
U startu sam već znao prvih 5-6 pjesama koje želim obraditi, to su pjesme koje su ili od samog početka vukle na blues, ili su meni bile milije. Prvo sam tražio način na koji ću ih svirati u Sunnysiders pop blues stilu, bilo na akustičnoj gitari, klasičnoj, ukuleleu ili bendžu, pa bi onda nalazio intonaciju za pjevanje sebi i Roli. Tada bi Hans s električnom gitarom i Šparka s cajonom ili nekom udaraljkom dodali svoj već prepoznatljivi izričaj i to je to.Budi li izvođenje ovih pjesama nostalgiju za vašim ranim danima u Dalekoj obali i svemu što ste prolazili zajedno s bendom?
Kada se radi ovakvo nešto kao obrađivanje starih dobrih pjesama nostalgija je neminovna, mada sam ja više ulazio u pjesme kao pjesme same po sebi. Taj nostalgični naglasak mi je više pomagao u pisanju knjige o tom vremenu i starom, dobrom bendu.

Koje osjećaje u vama potiče sviranje i skladanje blues pjesama? Odnosno što vam je blues zapravo pružio, što vas je naučio te na koji način je na vas utjecao kao na glazbenika?

Blues sam zavolio kad sam imao jedno sedamnaest godina, slušao sam radio emisije o bluesu, kupovao svaku blues ploču, skidao, svirao i odmah i skladao. Imam u nekoj bilježnici zapisane neke od tih svojih prvih blues pjesama. Kasnije sam dosta pisao klasične rock ili pop rock pjesme, i ponovnom skladanju bluesa sam se vratio 2008. kada sam bio u najemotivnioj životnoj fazi, duboko zaljubljen, pred nekim odlukama koje će mi promijeniti život. U tjedan dana sam napisao i sam odsvirao i usnimio set zaneseno-sjetno-strastvenih intimnih blues pjesama na engleskom koje sam i objavio prije par godina na albumu “Back To Blues”. Blues je za mene jednostavna, direktna i duboko emotivna glazba, bilo da je tužna ili vesela.

Specifični ste po tome što imate svoju verziju bluesa, koja je puno poletnija i pozitivnija od onoga na što smo navikli. Smatrate li da se u takvom obliku može na jednak način ostvariti njegova svrha?

Za mene blues nije samo klasični dvenaesterac u kojem se budiš, a draga te ostavila, doživljavam ga mnogo šireg, i Sunnysidersi od početka bježe od tog tipskog izričaja. Kada smo Rola i ja poslije Memphisa odlučili da proširimo bend namjerno nismo zvali glazbenike iz blues miljea, pozvali smo Hansa i Šparku koje smo upoznali na promociji filma “Lavanderman”, i koji imaju punk band Radio Clash, i koji nisu nikada ni svirali blues. Trebali su nam glazbenici s nervom koji će utkati u aranžman blues pjesme nešto novo i neočekivano. A i dugogodišnje sviranje u pop rock bendu mi je pomoglo da učinim da i blues pjesma može imati pop strukturu s refrenom.Iako zabavan blues na neki način predstavlja oksimoron, na koji način ga je publika podržala i prihvatila? Kako oni reagiraju na vaše izvedbe?
To da je zabavan blues oksimoron smatram pomalo floskulom. Bio sam četiri godine u prigodi da na samom izvoru bluesa, u Memphisu, gledajući par stotina blues bendova tijekom International Blues Challengea shvatim da je dobar blues onaj blues koji je prvenstveno zabavan. Uglavnom se smatra da je blues tužna pjesma crnaca tijekom teškog rada na poljima pamuka, on je to tada i bio, no kad bi rad prestao, navečer, oni bi se i te kako zasluženo opuštali i zabavljali opet uz blues. Pa i prvi svirači bluesa, kao što je npr. bio Robert Johnson, su putovali po jugu s prvenstvenim ciljem da zabave ljude. Ništa nije tužnije od tužnog bluesa, al ni veselije, zabavnije, a nerijetko ni erotičnije od plesnog, veselog i strastvenog bluesa.

S obzirom da ste svi u bendu u pravilu povezani s rockerskim senzibilitetom, kako to da ste se odlučili za pretežito akustični zvuk, a ne za naelektrizirani blues rock?
Naše prvo glazbeno druženje bilo je kod Hansa na proslavi njegovog rođendana u studenom 2010. Šparka je donio svoj novi ručno rađeni cajon, Hans je svirao telecastera na malom pojačalu, ja sam svirao akustičnu, a Rola def. Svirali bi što nam padne napamet, i odmah sam uočio da ta kombinacija ima nešto posebno u sebi, može biti i nježnije akustična, ali i raspojasano ritmična. Mi jesmo poluakustični bend, bez bubnjeva i basa, ali smo stvorili svoj zvuk koji iako u naizgled skučenim zvučnim mogućnostima ima široku lepezu dinamičkih promjena.

Od Daleke obale pa sve do Sunnysidersa, stekli ste ogromno iskustvo u glazbenom pogledu. Između ostalog, Sunnysidersi su bili nominirani za Porin, svirali ste i u polufinalu natjecanja “International Blues Challengea” u Memphisu i predstavljali ste hrvatski blues na “European Blues Challengeu” u Toulouseu. Koliko je to sve imalo utjecaja na vas, u privatnom, ali i u profesionalnom pogledu?

Imam 53 godine, profesionalnio se glazbom bavim skoro 30 godina, svirao sam u velikom bendu, preživio sam i raspad tog benda i nastavio dalje čak i bogatije i raznovrsnije se baviti glazbom, prošao sam sito i rešeto ovog posla kako se ono kaže. Kad je još došao taj šlag na torti da sam u Americi svirajući i pjevajući svoje autorske blues pjesme pred publikom i žirijem kojima je to narodna glazba uspio ne samo se ne osramotiti, nego proći u polufinale svjetskog prvenstva u bluesu i steći poštovanje struke, moje je srce bilo puno. I jedan je tinejdžer koji je početkom osamdesetih u Splitu u sobičku na Blatinama krvario prste na tvrdim žicama Hobby gitare uz ploču Muddy Watersa ostvario svoj san da jednog dana svira s crncima dolje na obali Mississipija. Čitav sam život imao snove i pokušavao ih ne posustajući ostvariti, i to mi se, hvala Bogu, u većini slučajeva i ostvarilo, i na profesionalnom i na privatnom planu.

Muziku podržava

Prošle godine je objavljen i vaš literarni prvijenac “Našao sam dobar bend“, a ideju za njega ste dobili prije 10 godina. Kako je bilo vratiti se u prošlost prilikom pisanja? Je li bilo teško prisjetiti se svih uspomena?
Tu svoju knjigicu sam počeo pisati 2006. s prvenstvenim ciljem da zabilježim sjećanja dok nisu počela blijedjeti, i da u njoj opišem iz svoje perspektive kako se onda živilo i odrastalo u Splitu i kako je izgledala scena, a i sami počeci Daleke obale. Smatrao sam to i svojom dužnošću da budućim pokoljenjima ostavim zabilježen trag tog vremena i same Daleke obale, jer sam u njoj od samog početka, a i skupljao sam natpise, članke, plakate, snimke i zapisivao sam koncerte benda. Tu mi je sa svojim bilješkama pomogao i Ban. Samo pisanje se rasteglo kroz deset godina i bilo je u nekoliko faza. Prisjećati se i to slagati u rečenice bilo mi je izuzetno zabavno, tako da ću se sigurno i dalje s vremenom na vrijeme baviti pisanjem.

U knjizi ujedno opisujete i splitsku glazbenu scenu ’80-ih, ali kako biste usporedili to razdoblje vašeg odrastanja kada je ‘Splitski đir’ bio u svojem začetku, u odnosu na situaciju na sceni danas?
Drugačija su to vremena, ’80-e su bila zadnja dekada bez mobitela, interneta, raspojasanog glazbenog PR-a, ludog ritma življenja, zadnja dekada mira, poslije je došao i taj rat koji je totalno razbucao svijet u kojem smo živjeli. Danas je glazbeni biznis dosta drukčiji, puno je stvari dostupnije, lakše se i snima i objavljuje i dolazi do glazbenih informacija, ali je pri tom i kvaliteta u opadanju. Ali nema veze, treba dalje raditi što se bolje može, to se od nas pripadnika stare škole i očekuje, ima dosta dobrih mladih bendova, samo se treba potruditi uočiti ih u gomili svega što je u eteru oko nas.

Kakve planove imaju Sunnysidersi za predstojeću ljetnu sezonu koja je pred nama?
Album je izišao, sada obavljam uglavnom intervjue, neke ozbiljnije promocije ostavljamo za jesen, sad se album šalje po medijima i novinarima, nek se pjesme malo zavrte. Svirat ćemo ovo ljeto uglavnom uz more, snimiti još koji spot, bacit se u more, i eto, život ide dalje.

0 Shares
Muziku podržava