“Ja nisam pesnik slomljenog srca, mirisnih polja i cvetnog maja, ja sam pesnik što voli da prca, meni inspiracija dolazi iz jaja”, stari su stihovi Bore Đorđevića, pjevača sastava Riblja čorba, koji u antologiji rock scene s područja bivše Jugoslavije ima vrlo značajno mjesto i koji izvršio velik utjecaj na glazbenu scenu SFRJ krajem sedamdesetih i tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Već su prvi Čorbini singlovi skrenuli pažnju na originalnost i izravnost samog autora: naročito “Lutka sa naslovne strane” iz 1978. koja je i danas po odabiru i prezentaciji teme vrlo aktualna (sada čak možda više nego onda). Albumi “Kost u grlu“, “Pokvarena mašta i prljave strasti” i “Mrtva priroda” donose velik uspjeh i prikazuju Đorđevića kao oštrog i nemilosrdnog kritičara gradske svakodnevice, dok je pjesma iz 1985. “Pogledaj dom svoj, anđele” u raznim anketama bila proglašena hitom osamdesetih, a i danas plijeni pažnju svojim poetskim slikama i po melodijskoj strukturi.
S Arsenom Dedićem i Zoranom Predinom je održavao koncerte i večeri poezije, dok je 1988. na njegovu pjesmu “Daj, ne pitaj” Gibonni napisao glazbu.
S početka teksta navedeni stihovi možda najbolje govore o nekim Đorđevićevim preokupacijama: kroz sve ove godine, Đorđevićevo povezivanje s kontroverznim temama nikad nije jenjavalo: u početku je bilo problema sa ćudorednicima koji nisu mogli podnijeti spominjanje riječi ‘sedativ’ u pjesmi, zatim s konzervativnijim krilom Saveza komunista (stih “Za ideale ginu budale” digao je dosta prašine), pa s cenzorima u diskografskim kućama (što je razlog da su ploču “Večeras Vas zabavljaju muzičari koji piju” snimali za tadašnji Jugoton koji je tada bio blaži nego njihova matična kuća PGP RTB), povezao se i sa četničkim pokretom, a i svrstavanjem protiv režima Slobodana Miloševića krajem 1996. i početkom 1997.
Reputacija Bore Đorđevića kao sjajnog rock glazbenika i pjesnika je u Hrvatskoj jako narušena njegovim prihvaćanjem četništva te hvaljenjem kako je stekao državljanstvo paradržavne tvorevine nazvane Republika Srpska Krajina (podsjetimo, vladama RSK glavni cilj bio odcjepljivanje od Hrvatske i pripajanje Srbiji).
Provokativan kakav je (bio), svoju poziciju u očima hrvatskih građana Đorđević je dodatno zakopao stihovima “E moj druže zagrebački, evo nas kod vas u pljački” koji su objavljeni u jeku rata u Hrvatskoj. Danas tvrdi da je to bila šala, ali teško da će itko u Hrvatskoj biti zadovoljan tim objašnjenjem. Također, svojevremeno je i o Albancima napisao nekoliko stihova s ‘biranim riječima’.
Đorđević je, doima se, u zadnje vrijeme ublažio svoje stavove, a s grupom i dalje snima ploče te nastupa, nedavno je objavljen novi album “Minut sa njom“, a 25. rujna u planu je održavanje koncerta u Ljubljani.
Je li “Minut s njom” akustična ploča?
Ne bih rekao. Album počinje s “Radiću šta god hoću”, koja je zaista rokačina, a završava sa stihovima “Ja se zaista ne sećam kad sam bio ovako nesrećan”. Na Internetu su dva spota, “Radiću šta god hoću” i “Muško od plastelina”. To je kompletirana priča i muzika je primjerena priči.
To je najmanje ciničan album u kompletnom opusu “Riblje čorbe”?
To je jedna mirna, ugodna ploča koja je napravljena u odnosu na to kako se osjećam. Ima dosta ljubavnih pjesama. Rad na ploči čovjek ne može predvidjeti niti planirati unaprijed. Možda idući album bude pun cinizma.
“Minut sa njom” je otišao već u 10.000 primjeraka, što je za ovo vrijeme jako dobro. Sad se sprema izdati neka vrsta box-seta sa prvih 10 Čorbinih albuma, bit će lijepo opremljeno, Jugoslav Vlahović (koji je Čorbin dugogodišnji dizajner albuma) je radio oblikovanje, to će lijepo izgledati. Na tom box-setu bit će i album “Večeras Vas zabavljaju muzičari koji piju” koji smo snimili za ondašnji Jugoton, današnji Croatia Records.
Hoće li na tim izdanjima biti bonusa, na primjer, singlovi “Lutka sa naslovne strane” ili “Nazad u veliki prljavi grad” koji nikad nisu izdani kao dio nekog albuma?
Vjerojatno neće.
Prilikom preslušavanja nove ploče upali su u uši stihovi “Bio sam pravedni osvetnik Zoro, poznati pevač velikog benda, a ti si rekla ‘Ne seri Boro, ovo je priča bez happy enda'”. Obzirom da ste preko 30 godina profesionalni glazbenik, na koje se stvari pažnju mora obratiti rock muzičar želi li očuvati obiteljsku situaciju stabilnom?
Ne smije se otvarati. Onog momenta kad se otvoriš, najeb’o si. U tom poslu moraš biti malo tajanstven, a ja to ne mogu i nikad nisam naučio. I zato najebem.
Nedavno je Slovenija izdala poštansku marku s likom Riblje čorbe.
To bih volio malo bolje objasniti. Nije to novo, i prije je bilo poštanskih suvenir markica s mojim likom koje možeš nalijepiti na pošiljku, ali te nisu imale nominalnu vrijednost. Ova marka iz Slovenije ima obilježenu nominalnu vrijednost, ona je nastala na inicijativu našeg menadžmenta iz Slovenije i može se upotrijebiti u poštanskom prometu, ali nije službeno izdanje Pošta Slovenije. Ali čim ima nominalnu vrijednost, može se upotrijebiti u poštanskom prometu i to je razlika od suvenir markica.
Riblja čorba je 15.8.2009. napunila 31 godinu rada, a 8.9.2009. bila je godišnjica vašeg prvog nastupa. Prije Čorbe ste bili u raznim sastavima, koji nisu mnogo izdržali. Što vam je dala Čorba da se u njoj tako dugo i pretpostavljam ugodno osjećate? Je li je bila samo stvar u autorskoj slobodi ili u međusobnoj interakciji koja je kreirala drugačiji zvuk?
Prije Čorbe sam bio u grupi Zajedno izdali smo dva singla, od kojih je jedan bio iznimno uspješan, pa u Suncokretima i 45 dana u Ranom mrazu, a od tih 45 dana ne sjećam se koliko sam bio trijezan. Čorba je bila nešto što je u početku bila prava stvar: autorski, s tekstovima koji su bili drugačiji od svega ostalog i dobrim muzičarima.
Od osnivanja do današnjeg dana trojica od petorice osnivača, što dovoljno govori koliko je to stabilan bend: basist Miša Aleksić, bubnjar Vicko Milatović i ja smo od početka, a gitarist Vidoja Božinović Džindžer, koji je svjetska klasa, to moram reći, 25 godina je u grupi dok je najmlađi po stažu klavijaturist Nikola Zorić koji je već 6-7 godina s nama.
On je dosta mlađi od vas. Obično kad se mijenjaju članovi, uzimaju se muzičari koji su ista ili slična generacija.
Nikola je sin našeg dugogodišnjeg vozača, ali kad smo se odlučivali za njega nije bilo nepotizma. Došao je na probu, čuli smo dečka i to je bilo to. Nikola je završio Muzičku akademiju, izuzetan je muzičar, osim što je prošao dobru školu mislim da smo mu i mi pomogli da usavrši svoje akademsko znanje.
Inače, Čorba mijenja postavu samo kad je krajnje neophodno. Riblja čorba je stabilan i dosljedan bend, nismo se povijali muzičkim trendovima i ne mijenjamo aranžmane kako vjetar puše, od početka sviramo mainstream rock’n’roll.
Druga tajna naše uspješnosti je da svaki koncert sviramo kao da nam je zadnji, u prosjeku dva i pol sata, a nedavno u Skopju smo svirali skoro tri sata. Ljudi nam nisu dali da odemo s bine.
Pretpostavljam da je koncert fizički naporna stvar. Što radite da budete u formi?
Je, naporno je to, ali imam ja kondicije. Trudim se pravilno pjevati, iz dijafragme. Imao sam polipe na glasnicama jer nisam pjevao pravilno, derao sam se iz grla, pa sam to morao svojevremeno operirati. Sad pazim kako pjevam.
Vježbate li prije koncerta? Dižete li utege?
Ne, ne dižem utege i ne vježbam pretjerano, jedino što ne skačem više kao prije.
U prvoj fazi karijere često ste progovarali/prigovarali iz perspektive muškarca koji želi biti macho, ali je suviše emotivan da to doista bude.
Ha, ha, ha… Zvuči malo kontradiktorno. Po zakonu, muškarci uvijek najebu. Mogu da budu macho koliko god hoće, ali u životu su prvo zaštićena djeca, pa kućni ljubimci, pa žene, pa 6 mjesta nitko, pa tek onda muškarci. Tako je nekako u životu.
Obzirom da su ta prva tri albuma i danas jako cijenjena, možete li reći koji su to bili utjecaji koji su tako oblikovali zvuk i dali trajnost stihovima?
Ne znam, stihovi su vrlo spontano i vrlo normalno izlazili iz mene, iako nitko to nije obrađivao u to vrijeme. Moram se hvaliti, Riblja čorba je ušla u udžbenik iz povijesti za osmi razred osnovne škole. Ovih sam dana čuo da će mi pjesma “Pogledaj dom svoj, anđele” ući u školsku lektiru. Na to sam vrlo ponosan.
“Pogledaj dom svoj, anđele” je prvi spot koji je sa prostora bivše Jugoslavije išao na MTV i doživio reprizu. Đorđe Marjanović je tu pjesmu izvodio kao molitvu na svojim koncertima.
Što pamtite s pisanja ili snimanja pjesme “Pogledaj dom svoj anđele”? Je li se u procesu pisanja ili snimanja te pjesme dogodio klik ‘Uao, pa ovo je nešto posebno’?
Ona se sama pisala, ali se pisala jako dugo. Jako sam pazio na svaki detalj, da sve bude na svom mjestu. Od početka sam znao da je ta pjesma nešto posebno, počeo sam je pisati nakon albuma “Večeras Vas zabavljaju muzičari koji piju” koja je proglašena šund pločom i imala veću cijenu zbog toga. Prodala se vrlo malo za naše standarde, u jedva 100.000 primjeraka (za usporedbu “Mrtva priroda” je otišla preko 450.000, op.a.), ali je bio kvalitetan album, s mnogo dobrih pjesama (“Kad hodaš”, “Ravnodušan prema plaču”).
U to doba smatralo se da je Riblja čorba izašla iz mode, a gitaristi Bajaga i Rajko Kojić su prestali biti članovi grupe. Ali kad sam napisao “Pogledaj dom svoj, anđele”, znao sam da je to to. Kad smo se pojavili s pločom “Istina” momentalno smo se od jedne otpisane grupe vratili na velika vrata. Na ploči “Istina” je bilo finih pjesama, ali “Pogledaj dom svoj, anđele” ih je sve zasjenila.
Na ploči “Večeras Vas zabavljaju muzičari koji piju” objavili ste neke od svojih najbezobraznijih tekstova… Na primjer pjesma “Besni psi”, pogotovo stihovi “Grčki šverceri, arapski studenti, negativni elementi, maloletni delikventi i besni psi”.
Zbog te pjesme su četiri arapske zemlje protestirale. A ja sam samo šetao Tašmajdanom i nabrojao koga sam sve tamo vidio. Nije to ništa bilo upereno protiv njih.
Najgluplja i najsmješnija cenzura je bila na prvom albumu: pjesma “Mirno spavaj”je imala stihove “Popij svoje sedative, zaboravi na sve žive i mirno spavaj”. Tada je na televiziji bila emisija u kojoj su sedativi proglašeni drogom, što je bio argument da se u PGP RTB digne cijela uzbuna, a to je pak uzrokovalo da se dio tiraže povlači iz prodaje. Par mjeseci poslije, na B-strani singla “Nazad u veliki prljavi grad”, objavljena je autentična verzija pjesme “Mirno spavaj”. Onda sedativi odjednom više nisu bili droga.
Nakon ploče “Muzičari koji piju” Bajaga i Rajko Kojić su izašli iz benda. Koja vas pjesma ili gitaristička dionica najviše podsjeća na pokojnog Kojića?
“Ostani đubre do kraja”, to je nenadmašno. Rajko Kojić je bio jedan profinjeni gitarist Claptonovskog stila, ali vrlo svoj, vrlo specifičan, autentičan.
Malo poslije odlaska Kojića i Bajage u bend ulazi Nikola Čuturilo-Čutura.
Da, s njim smo u Zagrebu odsvirali jedan od najbržih koncerata. On je čak i izdan na izdanju “Nema laži, nema prevare, Zagreb uživo”. Tada, u Zagrebu smo svirali baš ubitačno brzo.
Za njega ste rekli da je mogao i više ostvariti u svojoj karijeri. Na što ste mislili?
On je jako talentiran čovjek, o njemu samom ovisi njegova karijera, ali je malo preemotivan, tako bih to najbolje definirao.
Krajem osamdesetih nastupali ste s Arsenom Dedićem i Zoranom Predinom. Možete li se prisjetiti tog doba?
Jedan od povijesnih koncerata je bio u Beogradu u kazalištu na Terazijama. Arsen je došao sa Stjepanom Mihaljincem, ja sam doveo Čuturu i Džindžera, a na stolu je bila neizbježna flaša loze. Onda smo se Arsen, koji je veliki umjetnik i preteča kompletnog autorskog rada, kojeg neizmjerno poštujem, i ja bukvalno nadmudrivali na sceni.
Na televiziji, kad su izbačeni svi lascivni i politički nepodobni dijelovi, bila je snimka od sat i nešto. Ali cijeli koncert je trajao preko tri sata, publika se odlično zabavljala, nama na sceni je bilo sjajno. Mnoge stvari se još i danas prepričavaju. Poslije nam se pridružio i Zoran Predin, kao jak autor iz Slovenije.
Devedesete godine dvadesetog stoljeća bilježe vaš kontradiktoran i kontroverzan angažman. Bilo je tu nešto antiratnih pjesama, a bilo je i stihova kao što su “E moj druže zagrebački, evo nas kod vas u pljački”.
A kako to u Zagrebu nitko nije shvatio kao zajebanciju?
Ovdje je bio rat i nije bilo vrijeme za takvu zajebanciju.
Moj dragi prijatelj Jura Stublić je napravio pjesmu “E, moj druže beogradski” u kojoj kaže da će prvo nanišaniti, pa neće pucati, pa će poslije pucati, pa će plakati. E, pa jebem mu mater. Možeš plakat koliko hoćeš kad je već pogodio! Ali generalno, ta se pjesma ne smije uzimati za ozbiljno.
Kad biste svoj kompletan rad stavljali u kutije, što bi pisalo na kutiji u koju biste stavili stihove “Šiptari se kote, jebem te živote”?
To su stihovi iz pjesme “Danas nema mleka” koja je ljuta verzija stare pjesme “No Milk Today” Herman’s Hermitsa. U mojoj verziji to ide: “Danas nema mleka, danas nema hleba, zato jedi govna, možda tako treba”, jer je ‘Tako treba’ bila parola Miloševićeve stranke. Na konto toga je nastala cijela pjesma, na konto toga što se dešavalo. A Šiptar nije pogrdno ime za Albanca. U njihovoj familiji je to ovako: velike su familije, uvijek se zna tko je glavni. A ako jedan brat ne može imati djece, onda uskače drugi brat.
Jesu li stihovi “Šiptari se kote, jebem te živote” rasistički?
Nisam rasist i nikog ne mrzim, vjerujte. Imam velikog prijatelja Šiptara i kada god se sretnemo, mi se izgrlimo i izljubimo i nitko ne vjeruje da jedan deklarirani Srbin i jedan deklarirani Šiptar mogu biti prijatelji. Kad bi sve ovisilo od mog prijatelja i mene, problem s Kosovom bio bi riješen za minutu.
I ponovo: jesu li stihovi “Šiptari se kote, jebem te živote” rasistički?
Inače u Srbiji vlada bijela kuga, napisao sam stihove “Natalitet opada, Srbija propada, to mi se ne dopada”. Moja poruka je ‘Jebite se, Srbi’. A moja pjesma koja najbolje definira moj narod je “Srbin je lud, Srbin je proklet, jednom ga ubiješ, on hoće opet”.
Ja ne mogu zamisliti da netko u Hrvatskoj napiše tako nešto o Hrvatima ili u Makedoniji o Makedoncima, a da mu ne bude zamjereno. Ovdje mi nitko ne zamjera.
Jesu li i stihovi “Srbin je lud, Srbin je proklet, jednom ga ubiješ, on hoće opet” pretjerani?
Ne, to je najtočnija moguća definicija mog naroda.
Nedavno sam pročitao da ste se Slovencima ispričali zbog riječi ‘Bečki konjušari’.
Da, to je stara priča. Nitko nema pravo jednom narodu dati kvalifikaciju, pa tako ni ja. Pogriješio sam i ispričao sam se.
Postoji li neka vaša izjava o Hrvatima koju biste rado povukli?
Ne, naprotiv, pozdravljam sve Čorbine poštovatelje u Hrvatskoj.
Svako malo u Hrvatskoj neki srpski izvođač dođe, održi koncert i bude dobro primljen. Jel’ vam je žao što Čorba ne nastupa po Hrvatskoj, kao što to čine npr. Partibrejkersi?
Nećemo nastupati ni u Federaciji ni u Hrvatskoj jer je to nemoralno. Bio je rat bilo je puno unesrećenih i na jednoj i na drugoj strani. To je kao da kažeš ‘Ovo sad više ne važi, udri brigu na veselje’ i još da zarađuješ pare na konto toga. I to je jedini razlog zašto nećemo nastupati, nema nikakvih drugih razloga.
U Hrvatskoj je malo poznato da ste sudjelovali u protestima protiv Miloševića. Što ste mu najviše zamjerali?
Moja pjesma “Baba Jula” je bila himna tih protesta. Najviše sam Miloševiću zamjerao izbjeglice, jer ih je poslao na Kosovo, odnosno iz jednog sranja u drugo. Onda mu zamjeram što je na najgluplji mogući način izgubio Kosovo. Bio je dosta arogantan, imao je loše savjetnike.
Je li se vama Milošević više zamjerio time što je počeo rat ili time što nije uspio ostvariti ratne ciljeve?
Ovo je vrlo lukavo pitanje. Ne znam tko je pokrenuo ratove. Poslušajte pjesmu “Rat je završen” na albumu Labudova pesma, koji je napravljen usred rata 1992. godine, i moj će vam stav biti jasan. A što su ratni ciljevi?
Stvaranje projekta ‘Velika Srbija’?
Mnogo puta ljudi u Hrvatskoj su bili neobaviješteni i smatrali su me radikalom. Ja nikad nisam bio u Radikalnoj stranci, ja sam umjereni srpski nacionalist, član sam Koštuničine Demokratske stranke Srbije i nikad nisam bio dio priče oko Velike Srbije.
Svojevremeno ste se hvalili da imate državljanstvo Republike Srpske, Republike Srpske Krajine, i Republike Srbije. Što vas je potaklo da to napravite?
Pošto smo mi Srbi jako nesložan narod i svaki prosječan Srbin misli da može biti predsjednik države i selektor nogometne reprezentacije, ja sam probao da složim Srbe u jednoj osobi.
Jeste li u tome uspjeli?
Sačuvaj Bože. Ta ideja je u startu bila osuđena na neuspjeh. Ali na nekoj simboličnoj razini, jesam.
Postoji li još nešto što biste htjeli dodati?
Pozdravio bih svoje poštovatelje u Hrvatskoj, ako žive u blizini, neka dođu na naš koncert. Neka budu ponosni pripadnici svoga naroda, neka vole svoju zemlju i ne mrze druge.
foto: Riblja-corba.com
