Za mnoge najveći bend na svijetu, za neke uvijek posebni u onome što rade, a nekima je dovoljno reći samo U2, stoga neću niti ja više ‘okolišati’. Dublinska četvroka Larry Mullen Jr, The Edge, Adam Clayton i Bono objavila je toliko isčekivani novi album, “How To Dismantle An Atomic Bomb“, i naravno nisu razočarali. A što o svom novom uratku kažu sami članovi benda pročitajte u opširnom intrevjuu objavljenom povodom izlaska albuma.
Kakav je ugođaj pjesme “Vertigo”?
Bono: Da, ovo su uistinu neka nervozna vremena, samo upalite vijesti i pomislite: “Čovječe, što je slijedeće”. Nervozna su vremena. A mi smo upravo tu unutar svega toga, i uhvatiš samoga sebe kako ne želiš za kraj svijeta napisati sasvim običnu rock & roll pjesmu.
The Edge: U2 nije niti smo ikada bili pravi rock & roll bend, ali radeći na “Vertigo”, želio sam pronaći pravi gitarski rif, zvuk koji bi bio baš onako rock & roll, nabijen, žestok, nešto nalik na Pistolse ili The Strokese. Kada sam počeo raditi na glazbi, imao sam njeno radno ime “Full Metal Jacket”, pronašao sam neke melodije, ideje kako bi to stvarno trebalo zvučati, ali ništa sa čime bih bio u potpunosti zadovoljan.
Radio sam uz Larryevu bubnjarsku demo matricu, i to je bilo polazište prema čemu sam želio stvoriti pravi zvuk. Bio je to jedan od onih trenutaka, kada je svako od nas došao s nekom svojom idejom, i odmah nam je svima bilo jasno da ćemo napraviti nešto najbolje što smo ikada napravili. Bono je došao s nekim svojim odličnim novim melodijama, i znali smo otprilike da imamo ono što želimo.
Adam: Mislim da smo s “Vertigo” zaista željeli imati nešto živo, jako, pravu rock stvar. Takvu smo energiju vidjeli kod bendova The Hives, The Strokes i The Vines, i taj je zvuk stvarno povezan s onime od čega smo i krenuli. Mislim da je The Edge osjetio da može producirati i napisati pjesmu ili rif koji bi bio i bolji od ovih, i od tuda je zapravo počelo. Nakon što smo počeli raditi, nastala je stvar “Native Son”, ali smo ju u siječnju ove godine preradili, i iz nje je nastala “Vertigo” koja je zapravo i puno življa.
Bono: Album završava pomalo ekstatično, pa smo željeli da započne elektrošokom, gdje umjesto da se zabavljaš kao nikada prije, želiš se ubiti.
Gdje je “Vertigo”?
Bono: To je osjećaj vrtoglavice, bolestan osjećaj, kada se nalaziš na vrhu nečega, i samo ispred tebe postoji jedan jedini put. To nije objašnjenje koje možete naći u rječniku, to je moja fikcija, predođba. U svojoj sam glavi stvorio noćni klub i nazvao ga “Vertigo” prepun ljudi s kojima ni u snu ne želite biti, i s muzikom koju ni slučajno ne želite slušati, i odjednom ugledate djevojku s križem oko vrata, i fokusirate se na taj križ, jer se jednostavno nemate na što drugo fokusirati. U njemu nađete sićušni, mali komadić spasa.
Da li je važno imati hit singl?
Adam: Da, jer ljudi odmah znaju da si se vratio. Mislim da je danas sve teže i teže privući pažnju ljudi na sebe, zbog velike konkurencije, i smatram ako ne probate odmah zgrabiti njihovu pažnju nekom uočljivom pjesmom, koja raspaljuje ljudsku maštu, oni neće biti u toj mjeri više zainteresirani za to što donosi ostatak albuma.
Bono: O da, želim da imamo hitove, naravno! Najveće rock & roll stvari su pop stvari. Volim onaj stari interview s Kurt Cobainom, gdje on kaže: “Ja sam pop zvijezda, ovo je pop pjesma”. Puno je naučio od The Beatles i The Buzzcocks, kao i od The Sex Pistols, The Clash, The Rolling Stones, The Kinks ili The who, svi su oni imali svoje velike trenutke, svoje velike 45-ice. “Vertigo” je upravo to, definitivno je 45-ica. Duga je tri minute. To bi trebala biti definicija prave 45-ice.Kada bolje razmislim, “Desire” je duga dvije i pol minute.
The Edge: U2 nije nikada bio bend koji se oslanjao isključivo na hit singlove, zapravo poznati smo i u ’80-im i u ’90-im kao najveći kult bend na svijetu, zato jer smo ostvarili ogroman uspjeh, prodali puno albuma, svirali u najvećim dvoranama, ali nikada nismo pisali povijest prodanosti singlica. Uvijek mi je drago ako se neka stvar ureže duboko u svijest, bez obzira da li je hit, ili ne, pjesma koja bi nekome nešto posebno značila, ne samo isključivo U2 fanovima, i mislim da smo takvih imali nekoliko u zadnjih par godina. Mislim da je jedna od njih “Beautiful Day”. Ali mislim da je nekoliko stvari s “How To Dismantle An Atomic Bomb” potencijalno sposobno da ostanu upamćene i naprave nešto, ne samo našim fanovima.
Da li je bilo teško napraviti “How To Dismantle An Atomic Bomb”?
Bono: Ne. Čak mislim da je bilo prilično lako, jer se The Edge totalno ufurao, krenuo s poslom i više nije mogao stati. Pomislio sam: “Morat ću se požuriti i pomučiti da ga stignem!” i sam kraj je bio fenomenalan, kada je došao Steve Lillywhite i napravio svoj dio posla. Bila je to zgodna buka što smo ju napravili, ali bila je to samo polovica obavljenog posla gdje stvari postaju pomalo zbrkane.
Investirali smo puno vremena i energije, ali nismo dolazili do tražene čarolije. Približili smo joj se, mogli smo je namirišati, gotovo i poljubiti, ali nismo mogli staviti usne na nju. Imali smo odličnog producenta Chris Thomasa, koji je radio s nama, super čovjek, koji je nekada surađivao s The Beatles, Roxy Music, The Sex Pistols, i snimili smo odlične zvukove gitara, odlične stvari, ali mislim da smo ga na kraju posve izludili. Trebali smo nešto novo, pa smo doveli Steve Lillywhitea, s kojim smo napravili sve naše albume.
The Edge: Gledajući s ovog aspekta, za nas nema laganog albuma, sukob je to tenzija između naših nerealnih očekivanja i nestrpljenja s bilo čime što ne bi zvučalo onako kako smo to zamislili. Što znači da smo prilično tvrdi na idejama, poslu i pjesmama na kojima radimo, a to može biti teško ljudima s kojima radimo na projektima. Uvijek postoji vrijeme kad se čini da se nigdje ne napreduje, ali zato najljepši su trenuci kada vidiš svoje ideje u akciji kada je album gotov, i kada ti se čini da je sve što je prošlo imalo smisla. Na ovome se albumu mnogo toga zbivalo.
Poslije dugog rada, koji bi se nekome manje upoznatim s procesom nastanka jednog albuma, činio kao velikotračenje vremena, dolaziš do spoznaje da nisi toliko dugo težio savršenstvu, dorađivao pjesme i slično, ne bi bio ni zadovoljan albumom. Netko je rekao da je naše vrijeme provedeno u studiju, pisanje, produciranje kao da smo zen umjetnici koji satima miješaju boje, ali onda sam posao teče zbilja brzo. To je ono što oduzima toliko vremena kod ovakvih projekata, ne samo snimanje, već isprobavanje i dorađivanje sa ciljem što boljeg rezultata.
O čemu govori ovaj album?
Bono: Više ne čujete da ljudi pričaju puno o atomskim bombama zar ne? To sam ja čuo od svoga oca. Njegova generacija nazivala bi to atomskom bombom, mi to zovemo oružjem masovnog uništenja. Svi se na svijetu pitamo kako da vratimo zubnu pastu u tubu, sada kada na internetu možemo doznati sve, jesmo li sigurni? “How To Dismantle An Atomic Bomb” je o mome ocu Bobu. Umro je prije nekoliko godina, a njegova smrt poslala me na putovanje, očajan lov upoznavanja samog sebe, što je rezultiralo mnogim pjesmama ovdje, pa prema tome mislim da je ovo u prvom planu osoban, a ne politički obojen album.
Da li je to rock & roll album?
Adam: Mislim da je to gitarski uradak. “Vertigo”, “Love And Peace Or Else”, “City Of Blinding Lights”, “All Because Of You” čine mi se kao rockerske pjesme. Mnoge od njih su nešto slično onima u našim najranijim razdobljima. Svake godine smo sakupljali nešto novo, ove pjesme su zapravo naš današnji presjek.
Bono: Ne. Kada smo prvi put ušli u studio, bilo je zbilja ludo, kao MC5, The Stooges. The Edge je bio nabrijan, smetalo mu je nešto, ne znam što… najvjerojatnije ja. Bilo je to stvarno snažan rock & roll. The Edge je izgledao nevjerojatno sa svojom gitarom. No na kraju ono što osjećam i očekujem od U2 albuma, te mislim da i drugi ljudi to žele, lagano se gubilo, pa smo odlučili nekoliko stvari ostaviti po stvari iz toga uistinu rock & roll sadržaja, pa je album odmah poprimio drugu dimenziju, i počeo konačno više sličiti onome što mi i jesmo uistinu.
Kako ga usporediti s drugim vašim albumima?
Bono: Na “All That You Can’t Leave Behind”, mislim da smo imali najbolju kolekciju pjesama. Pritom ne mislim da je albumu u cjelosti bio bolji nego neke njegove pojedine stvari, kao u slučaju “The Joshua Tree” koji je imao neke pjesme koje nisu bile baš tako dobre, no sveukupni dojam toga albuma bio je fantastičan, slično je i s “Achtung Baby”. Nadam se da ćemo na ovome albumu imati oboje… no samo će vrijeme pokazati.
Da li je ovo album ili kolekcija pjesama?
The Edge: Želio bih razmišljati kako je ovo klasičan U2 album, koji ima svoju kičmu, i kada smo ga radili, vodili smo puno brige o tome što se događa širom svijeta, ta su osjećanja prenešena ovdje. Imam osjećaj da za par godina, kada bacimo pogled na ovaj album, on će nam dati snažnu dozu današnjeg identiteta od svog početka pa do kraja, a to je u biti i najvažnije što jedan album može pružiti.
Da li je “Sometimes You Can’t Make It On Your Own” pjesma o tvom ocu?
Bono: “Sometimes You Can’t Make It On Your Own” pjevao sam na očevom pogrebu. Bio je on veoma žilav čovjek, Irac, snažno ciničan u vezi ljudi i svijeta u kojemu živimo, ali isto tako sa tim ljudima šarmantan i duhovit. Njegov životni moto je bio: “Ne sanjaj. Tko sanja, on se i razočara”, evo to je zapravo bio moj otac, i to je bio njegov savjet upućen meni. Ma da mi to nikada nije rekao točno tim riječima, upravo je to mislio. Naravno to je recept i za megalomaniju, zar ne? Jedva da sam i pratio velike ideje, nisam puno ni sanjao, već pretvarao snove u dijela.
Ostvarivati različite naume koje sam nosio u glavi, postala je važna stvar u mome životu. Pjesma “Sometimes You Can’t Make It On Your Own” je posvečena njemu, to je njegov portret, objašnjava da je on bio veliki pjevač, veliki tenor. Običan radnik iz Dublina koji je obožavao operu. Nismo puno pričali, pa ga u pjesmi pitam: “Čuješ li me kada pjevam?”, te otpjevam neke od tih velikih tenor nota, koje bi on tako volio.
The Edge: “Sometimes You Can’t Make It On Your Own” je jedna od onih pjesama koje je bilo teško napraviti ispravno. Imala je potencijal koji smo svi odmah prepoznali, ali nismo našli načina da ju odsviramo, pa zato ni nije izgledala kao druge klasične stvari. Konačno, uz pomoć naših producenata, kao i Danny Lanoisa, koji je došao da par dana svira s nama, uspjeli smo otključati početak pjesme, a jednom kada smo napravili to, sve je ostalo sjelo na svoje mjesto. Što se samog zvuka tiče, uvijek mislimo: “Ako ga pogodimo, bit će to velika stvar”, a sada mislim kako bi to mogla biti fantastična stvar, jednostavno zato jer je kompletna. Tu je prekrasna melodija, strašne riječi, strašna ideja, mislim da bi se ljudi lako mogli povezati s njom. Svatko se može povezati s njom.
O “Original Of The Species”:
Bono: “Original Of The Species” je meni osobno specijalna pjesma, prekrasno je melodično putovanje. Većina pjesama ja tempa ababcd. Pop, kao i rock & roll pjesme su vrlo jednostavne građe, ali im se melodija mijenja abcd abcd. To jednostavno ide tako. Kao da vidite neke ljude koji se srame svoga tijela, teenagere s poremečajem prehrane i osjećajem nelagode prema samome sebi i svojoj seksualnosti. Govorim im: “Vi ste prvi od svoje vrste, originali svoje vrste” – “You feel like no one before, you steal right under my door, i kneel ’cause i want you some more, i want the lot of what you’ve got, and i want nothing that you’re not, everywhere you go you shout it, you don’t have to be shy about it”. Ne mogu dočekati da ju izvedemo uživo. The Edge svira jedan poseban i veoma zanimljiv piano.
O “Love And Peace Or Else”:
Adam: “Love And Peace Or Else” je imala puno problema boreći se sa svojim identitetom kada smo radili “All That You Can’t Leave Behind”. Ono što nas je posebno inspiriralo, bio je Brianov (Eno) synthesiser na početku. Nakon što je Larry udario bubnjarski ritam ’70-ih, svi smo znali da ovo mora negdje ići, da moramo nešto napraviti s ovime. Pokušali smo ju završiti za “All That You Can’t Leave Behind”, ali nismo uspjeli. Jednostavno, nešto nikada nije štimalo. Uvijek kada smo ju slušali, činila nam se dobra, pa kada smo ušli u studio odlučili smo ju izdati na ovome radu. The Edge je pronašao neki ubitačan gitarski dio i spasio stvar.
Bono: Počeli smo ju raditi prije nekoliko godina, ali ju nismo nikada provalili do kraja, uvijek je ličila na nekakvog duha koji je lebdio iznad nas. Brian Eno je sa svojim psihodeličnim rifom sa synthesisera zvučao kao da smo došli do propasti svijeta. Stvar posjeduje pravi T-rex groove. Sredina koja govori o tome gdje se mi trenutno nalazimo u životu, ima nekakav Brian Wilsonovski pomak ulijevo. Pjesma donosi razne sličice, djeteta, starca, ljubavnika, slike svađe s djevojkom gdje ona govori da će sve biti ok, zatim slika televizora koji je normalno upaljen, ali kojem je ugašen zvuk. Ovdje imate i političkih i osobnih stvari u ovim malim scenama, veoma filmski.
The Edge: Duguje puno nevjerojatnom zvuku sa synthesisera Brian Enoa koji otvara pjesmu. Pa onda Larry i Danny Lanois sviraju nestvarni groove, zakačili smo se na nju još od one prve verzije jer smo znali da je nešto posebno u njoj, i treba joj samo malo da se sve uštima kako treba. Poslije nekoliko ispravaka na stihovima, te različitih pristupa pri sviranju, “Love And Peace Or Else” probija se kao punopravna pjesma ovoga albuma. Zvuči kao nešto što još nikada niste čuli, a ja uvijek na albumu volim one stvari koje su toliko originalne i drugačije od svega ostalog. Iz toga razloga, ova je pjesma jedna od mojih najdražih stvari s ovoga albuma.
Gdje je nastala pjesma “One Step Closer”?
The Edge: Nastala je iz jednog mog akorda. Kada bi vježbali, ponekad bi ja ubacio nešto svoje što sam uvježbavao za sebe, i vidio što bi od toga ispalo. U ovome slučaju, prilikom jednog uvježbavanja, Bonu je pala na pamet strašna melodija. Svi smo odjednom skočili i znali smo da u rukama imamo odličnu pjesmu, ali tek kada smo ju malo dotjerali i počeli raditi s Jacknife Leejem. On je zbilja odličan, dorađivao ju je, zajedno s nama ju je mixao, i ona je danas puno više od onoga što je bila kada smo ju prvi puta svirali. Bila je nešto slično radovima Velvet Underground, primjer tradicionalne pjesme, dok je danas ipak malo kompleksnija, dok mislim da je po svojim riječima vrlo vezana za Bona. Ideja za riječi ove pjesme proizašla je iz razgovora koji je Bono vodio s Noel Gallagherom o bolesti svoga oca. Razgovarali su kako je čudno kada znaš da ti otac umire. Bono je rekao: “Nisam siguran da ima previše vjere, ma da zna da odlazi”, na što mu je Noel odgovorio: “Ipak, jedan korak je bliže da to sazna, zar ne?”. Dakle to je ta pjesma, a dvije godine kasnije, ona je sama naišla kada smo uvježbavali one akorde.
Gdje je nastala pjesma “Yahweh”?
The Edge: To je jedna od onih pjesama koje imaju posebnu emocionalnu težinu. Bonov prvi vokal na nju bio je nevjerojatan, i mislim da je većina melodija na završnoj verziji napisana u roku od nekoliko minuta, čim je on čuo taktove glazbe. Brzo poslije toga, došao je na ideju da se pjesmu nazove “Yahweh” što je i ime za božanstvo. Ne znam točan prijevod, ali to je sveto ime za Boga, a ova pjesma je molitva. Ne mogu to bolje objasniti, no to je bila pjesma koja se morala napisati.
Recite nešto o različitim producentima na ovome albumu:
Adam: Mnogo je onih koji su doprinijeli produkciji. Imali smo Stevea koji je po mome mišljenju napravio većinu drugog dijela albuma. Tu je Chris Thomas, koji je radio većinu prvog dijela, a negdje u sredini imali smo Danny Lanoisa koji je došao i napravio svoj dio. Također, upotrijebili smo neke snimke koje su originalno Danny i Brian eno pripremali za prošli album. Bio je tu i Jacknife Lee koji je pravi pronalazak, producirao je Snow Patrol. Isto tako došao je i Flood i napravio svoj dio posla, tako da je to stvarno povelika skupina ljudi.
The Edge: Imali smo zaista nekoliko producenata koji su radili za nas, i njima u korist ovaj album ne izgleda baš onako kao što se možda očekuje. Prvo je tu bio Chris Thomas, pa je Steve Lillywhite došao za drugi dio procesa. Garret Lee, Jacknife Lee i Flood, s kojim smo radili i prije, su također napravili veliki posao na ovome albumu. Čak je i Daniel Lanois navratio na tjedan dana. Nellee Hooper je također napravio nevjerojatne mixeve na nekoliko stvari. Ali mislim da pjesme posjeduju takvu snagu, da su se pobrinule same za sebe, stvarno nismo morali previše brinuti da će identitet samog albuma pasti zbog utjecaja velikog broja producenata. U stvari, mislim da smo od
početka znali kako će ovo zvučati, a svi oni našli su svoj način da pripomognu tome.
Da li bend zvuči dobro?
The Edge: Mislim da kroz razna uvježbavanja albuma, stvari samo rastu prema bolje i mijenjaju se. Na početku smo svirali dobro, ali ne onako kako smo znali, ali pri kraju smo došli u period kada smo svi svirali stvarno dobro. Navikneš se na jednu stvar, i ne žališ se jer smatraš da svatko daje sve od sebe, onda odjednom svak počne nadmašivati samog sebe, i kao razultat toga snimili smo mnoge od ovih pjesama. Ne znam koji je razlog tome. Kad svi daju sve od sebe, to čuješ, osjećaš. Siguran sam da to ima veze s predanošću pojedinim pjesmama, raspoloženju toga dana. Kada bendu savršeno ide, onda se ne može ništa mjeriti s time. Najvažnija je kemija unutar članova benda.
Bono: Ne sjećam se da je bend bio u tako dobroj formi još tamo od “The Joshua Tree”. Sjećam se, kada smo završili taj album nismo bili sigurni da je odličan, ali smo znali da je specijalan, nismo bili toliko uvjereni da je to odličan rad, ali smo bili u raspoloženju kao i danas. Ako album nestane, nikada se ne pojavi na ljestvicama i ljudi kažu da je vrijeme U2 prošlo, mogu lagano odjebati već sada, jer znamo da imamo odličan album, osjećamo se dobro jedan prema drugome, jer smo žestoki jedan prema drugome, jer smo nabrijani jedan prema drugome, jer tjeramo jedan drugoga da budemo što bolji, jer na kraju krajeva vi ne možete živjeti onako kako mi živimo.
Mi živimo raskošno, imamo velike kuće, a nemamo brige koje velika većina ljudi ima. Jedan dio naše pogodbe vama je da ne smijemo biti loši, i mislim da se držimo toga dijela pogodbe.
