Neposredno uoči nastupa u zagrebačkoj koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski (27.5.2006.) porazgovorali s dobitnikom European Jazz Prizea – bosanskohercegovačkim klaviristom i skladateljom Bojanom Zufikarpašićem, koji godinama živi i djeluje u Parizu pod umjetničkim imenom Bojan Z.
Što vam znači nagrada European Jazz Prize?
Znači naravno puno. Kao prvo, to je priznanje koje dolazi od kolega i profesije, što uvijek dobro legne i napuni baterije. Drugo je i ta novčana strana koja također dobro dođe jer napuni bankovni račun. No, ono što mi zvuči najbolje je riječ ‘European’. To mi odgovara kao epitet, a tako se i osjećam.
Koliko je utemeljenje te nagrade utjecalo na europske jazz glazbenike i glazbu?
Iskreno govoreći, ta nagrada postoji tek nekoliko godina i ne mogu govoriti u ime drugih, ali za mene je to dodatna motivacija, poticaj da nastavim smjerom u kojem sam krenuo.
Kako se osjećate kao nositelj Ordena viteza za umjetnost i književnost koju vam je uručio osobno Jacques Chirac?
To je priznanje koje je vezano za moje pedagoško djelovanje, što je za mene važna dopunska aktivnost. Naravno da mi je drago i čast što sam ga primio.
Što vam znači nagrada Django Reinhardt za najboljeg jazz glazbenika u Francuskoj, koju vam je dodijelila Francuska jazz akademija?
Prema svemu ovome izgleda kao da sam lovac na nagrade, što stvarno nisam. Zadnja stvar na koju mislim kada promišljam glazbu za kompakt disk ili koncert su kritičari i pripadnici takozvane ‘jazz policije’, ali kad te nagrade dođu vrlo sam zadovoljan, uzmem ih, zahvalim, te nastavim putem kojim sam krenuo. U svakom je slučaju veća motiviracija za život i rad u sredini u kojoj je čovjek priznat i cijenjen. To je bio glavni razlog mog odlaska u Francusku.
Kako kroz sastav Koreni ostvarujete multietničku povezanost s glazbenicima koji dolaze iz raznih kultura?
Taj sastav je prvenstveno bio skup vrlo jakih glazbenih osobnosti i izvrsnih improvizatora. Svatko od njih je bio majstor na svoj način i u svojoj branši. Svi su oni na neki način našli svoje mjesto i interes u glazbenim zamislima koje sam predlagao. To je bilo veliko i snažno iskustvo.
Što ste naučili od slavnog klavirista Clarea Fischera?
Naučio sam kao odbaciti refleksnu svirku i kako uvijek iznova preispitivati svoje harmonijske boje tražeći takozvane ”sophisticated colors” koje se mogu čuti kod večine velikana harmonijskog jazz klavira.
Zašto, kad svirate standarde, odabirete manje poznate skladbe jako poznatih glazbenika poput Sonnyja Rollinsa, Dukea Ellingtona ili Ornettea Colemana?
Zato što sam na neki način osobno emotivno vezan za te standarde.
Je li u Parizu još uvijek snažna klupska jazz scena?
Je. Ima nekoliko desetina jazz klubova, iako ja izlazim rjeđe nego prije jer imam obitelj i volim se baviti svojom djecom. No, znam da se neprestano pojavljuju novi mladi glazbenici koji donose svježe ideje, što je odraz jedne zdrave glazbene sredine.
Namjeravate li se vratiti u Grožnjan u kojem ste više puta boravili i koji je značajan za početak vaše karijere?
Zašto da ne, mada su mi ljetna razdoblja uglavnom puna koncertnih aktivnosti, ali sve je drugo stvar organizacije.
Kako ste zamislili zagrebački koncert?
Nisam još odlučio što ćemo svirati. Želim prije vidjeti dvoranu, glazbala na pozornici, akustiku i općenitu vibraciju prostora, a trada ću osmisliti program.
Davor Hrvoj
