Sastav imena Bella Technika novo je ime stvoreno na temeljima starog nasljeđa, a njihov album prvijenac uskoro će ugledati svjetlo dana. Nekada pod okriljem diskografske aktivnosti priznati te naširoko poznati kao jedan od najutjecajnijih regionalnih bendova Darkwood Dub (s kojim su izdali osam albuma, odradili stotine koncerata, pisali glazbu za film i kazalište) ovoga puta donose nešto novo, uzbudljivo i svježe. Bella Technika nastala je 2016. godine, a autori i osnivači su Bojan Drobac – Bambi i Milorad Ristić – Miki.
Njihov nastupni, prvi dugosvirajući album “Section” rađen je i čuvan u tajnosti skoro dvije godine. Inspiriran je fuzijom raznolikih utjecaja kao što su rana elektronska, i plesna glazba u kombinaciji s psihodeličnim rockom, popom te dubom osamdesetih uz opsesiju rijetkim instrumentima.Poigravanje pop strukturom, kombinacijom standardnih aranžmana, intuitivnog toka na jedinstven način dostiže arhitekturu suvremene pjesme. Prema najavama, album obiluje zaraznim ritmovima, vrhunskim vokalnim interpretacijama te melodičnim synth dionicama uz osvježavajuće, upečatljive pop trenutke. Također, paralelno s objavljivanjem albuma, Bella Technika priprema i svoj prvi glazbeni spot.
Dakle, povod za razgovor je poprilično jasan, a na pitanja nam je odgovorio Bojan Drobac.
Kako je tekao cijeli (dvogodišnji) proces rada na albumu – od ideje do realizacije?
Počeli smo od filmske, ambijentalne glazbe, bez beatova, koju smo Miki i ja radili za novi film Ivana Šijaka. Nakon toga smo shvatili da želimo napraviti album s vokalima, pridružila nam se Katarina i nastao je prvi album “Section”. Odlično smo se zabavljali, eksperimentirali s formom, strukturom, instrumentima… Na kraju smo sve završili u Americi s prijateljima, dodatno snimali, sve revidirali i završili album.
Emery Dobyns, Jon Lemon i Greg Wilson samo su neka od zvučnih imena koja se vežu uz “Section”. Recite nam nešto više o suradnji s cijelom plejadom respektabilnih glazbenika koji se pojavljuju na albumu.
Sve sami entuzijasti, čijim smo prijateljstvom privilegirani, koji su kao autori utjecali na album i dodatno nas inspirirali svojom kreativnošću i radnom etikom. Miks i koprodukciju su radili Seth Manchester (The Body, Daughters, Javelin, Battles) i dobitnik Grammy nagrade Emery Dobyns (Suzanne Vega, Patti Smith, Antony & The Johnsons, Battles, Travis). Gostovali su Sam Dixon, također dobitnik Grammy nagrade za Adele i naša čuvena pijanistica Sonja Lončar. Mastering je radio Jon Lemon (Nine Inch Nails, Smashing Pumpkins, Jennifer Lopez, Depeche Mode, Pink Floyd…). Prve remikseve je napravio čuveni DJ pionir Greg Wilson. Na svemu smo im neizmjerno zahvalni.
Opisuje vas se kao: ‘novo ime stvoreno na temeljima starog nasljeđa’. Shodno tome moram pitati gdje je i zašto stao Darkwood Dub? Što od ovog albuma mogu očekivati obožavatelji (Darkwood Duba)?
Osim Mikijeve i moje povijesti, nema nikakvih referenci na Darkwood Dub. Istovremeno, ponosni smo na sve što smo proteklih 25 godina svi zajedno radili. Na kraju smo odlučili da probamo sve iz početka. To je možda glupo, a svakako je stresno. No, nisu sve odluke racionalne. Naše pogotovo. Sve mi miriše na krizu srednjih godina. 🙂
Jeste li i s ovim albumom svojevrsni pioniri na nekom polju glazbenog izričaja? Što će se sve od ‘rijetkih instrumenata’ na albumu moći čuti i od kud ta opsesija (opsesija rijetkim instrumentima) uopće dolazi?
Ne mislim da smo pioniri, osjećamo se više kao slobodni seniori rasterećeni ostavštine, na novom početku.
Skoro svi instrumenti na albumu su stari, analogni. Skupljam opskurne synthove, uglavnom krševe, koji nikoga ne zanimaju. Svaki dan rade drugačije, ovisno o struji, vlazi, raspoloženju… ali sve to ih čini zabavnim i inspirativnim. Teško je naći pandane analognog u digitalnom.
Na albumu je osam pjesama, a sam rad na novim materijalima, kao što smo već rekli, trajao je dvije godine. Što vam je u te (duge) dvije godine zadavalo najviše problema i bio, nazovimo ga tako, najveći produkcijsko-izvedbeni izazov?
Imali smo preko 20 pjesama na početku. Zatim smo broj sveli na osam, isključivo subjektivnim odlukama, koje sam već spominjao, a spomenut ću ih i u sljedećem odgovoru.
Svaki session u studiju je izazov za sebe. Dođeš s idejom da nešto konkretno napraviš, zatim sve ode do đavola, a onda se moraš skoncentrirati s ciljem da iznenadiš sam sebe. Ako ne uspiješ – sutra ponovno. Također, veliki izazov je prevesti nazadne analogne instrumente u novi live set. Samo to je trajalo godinu dana, sad smo OK.
Vaše je izdanje ujedno i prva suradnja etiketa Bravo Boys (podetikete beogradskog Odličnog hrčka) i PDV-a. Kako je došlo do te suradnje i kako će se ona manifestirati?
Bravo Boys smo zamislili kao široki hub na kojem ćemo, uz naša izdanja, remixeve, filmske glazbe, objavljivati sve što nam se sviđa, ne samo glazbu. Dogovor Odličnog Hrčka i PDV-a je trajao sedam sekundi, što je fenomenalno, impulzivno i bez mnogo razmišljanja. Sve u najboljoj tradiciji improvizacije koju, lokalno, brižljivo njegujemo.
Što ste sve radili i čime ste se bavili u periodu od kraja Darkwood Duba pa do početka Belle Technike?
Osobno, ne radim pauze, imam potrebu proizvoditi, ili raditi glazbu ili projektirati. Kroz arhitekturu sam naučio pažljivo prikupljati inspirativne stvari, one zbog kojih je cijeli proces zabavan. U glazbi su to, između ostalog, već spomenuti, stari synthovi. Mada su i neki novi OK.
Tko je zadužen za vizualni identitet, a tko i za koju stvar radi spot – kakav je koncept i kada ga možemo očekivati?
Prvi dio (album cover) smo radili Dave Konopka iz New Yorka, vizualni umjetnik (basist i art director Battlesa, prema magazinu Pitchfork jedan od bitnih umjetnika današnjice), i ja. Drugi dio upravo pripremam s Ivanom Šijakom. Vizual se referira na konzumerizam, tehniku u kontekstu prostora, vremena, arhitekture.
Gdje ćete sve predstaviti novi materijal i u kojem sastavu? Najavite nam neke koncerte i gostovanja u skorijoj budućnosti…
Tijekom priprema za koncerte, smo, zapravo, napravili remixeve pjesama. Live nastupi će biti elektronski, plesni, kontemplativni, nastupat ćemo sa sequencerima, ritam mašinama, klavijaturama, raznim drugim instrumentima…, zvuči kao novo sagledavanje albuma. Sve od proljeća. Nas troje.
Poruka za kraj…
Nije kraj – nego početak 🙂
