Bobby “Blitz” Ellsworth, rođen je 1959. godine u New Jerseyu. 35 godina je frontmen i udarna igla u legendarnom thrash metal bendu Overkill.
U svom životu, tako reći, nema što nije prošao, a dvije jako ružne stvari koje su ga zadesile 1998. godine kada mu je dijagnosticiran rak nosa, te 2002. godine kada je tijekom nastupa na stageu doživio moždani udar, nisu ga pokolebale da se ostavi onog što najviše voli. I dalje neumorno radi i ima energiju poput nekog 20-godišnjaka, a ne 55-godišnjaka, kad se popne na pozornicu i uzme mikrofon u ruke.
Uistinu je bila velika čast i zadovoljstvo dobiti priliku popričati s ovim čovjekom, koji zaslužuje epitet, kralja, cara i legende u svijetu teškometalne glazbe.
Na ovoj turneji dosad ste odsvirali sedam koncerata. Kako se turneja zasad odvija?
Zasad je sve u redu. Dobar je paket bendova s kojima touriramo. Više ne radimo duge turneje, jer se istrošimo. (smijeh) Radimo kratke, ali kompaktne turneje. Prvi dio smo odradili po zapadnoj Europi u studenom, a u ovom dijelu posjećujemo istočni dio Europe i nekoliko zemalja u kojima dosad nismo imali prilike svirati.
U vašoj dugogodišnjoj karijeri, svirali ste, tako reći, svugdje, ali sada ste prvi put u Hrvatskoj. Znaš bilo što o Hrvatskoj?
Naša tour menadžerica je podrijetlom iz Hrvatske, Dolores, ona me upoznala s ponekim hrvatskim vinima, a i trebali svirati na Burning Sea festivalu, pred nekoliko godina, koji je otkazan i naravno znam za rat, znam neke detalje vezane za kulturu, ali povijesno nisam toliko upućen.
Na sceni ste 35 godina, možeš li izdvojiti poneki detalj, kojeg se uvijek s radošću prisjećaš?
Overkill je u načelu moj život i pružio mi je mnoštvo lijepih stvari i ne pokušavam biti sentimentalan, ali najbitnija stvar koja je proizašla iz svega toga je što sam upoznao svoju ženu. Doista sve turneje koje prolazimo, pa novi ljudi koje upoznajemo na turnejama me uistinu veseli. Imam cijelu knjigu u glavi, ali stvar na koju sam najviše ponosan jest što bend i dalje ispunjava očekivanja. Kad je sredinom ’90-ih bilo jako teško ispuniti očekivanja, mi smo to ipak učinili. Za nas nije bilo bitno koliko smo ‘veliki’, već da radimo ono što volimo, a to radimo i dalje dobro.
Objavili ste 17 studijskih albuma, pretpostavljam da ti je teško izdvojiti najbolji Overkillov album i smatraš li da je neki od albuma mogao biti bolji, negoli on jest?
To je dobro pitanje, jer je doista teško odabrati, jer to je kao da radiš razliku između vlastite djece. Ovo dijete je lijepo, ovo je pametno, a ono treće mi je ružno i glupo. (smije) Ali kada govorimo o bendu, bitne su faze karijere. Pod prvu spadaju prva četiri albuma, zatim sljedećih sedam albuma, a zadnjih 12 godina smo proveli s Davidom Linskom, ali u zadnjoj fazi, ako moram birati, najdraži mi je “IronBound”, u srednjoj “From the Underground To Below”, ali u prvoj fazi mi je najdraži “Horrorscope”.
Koliko je dugo je trajalo snimanje zadnjeg albuma “White Devil Armory”?
Demo
je bio gotov još u ljeto 2013. godine, nakon čega smo radili promjene u
aranžmanima, prema čemu smo snimali, bubnjeve, gitare, bas i vokal. Ja
sam završio snimanje, dok smo bili na američkoj turneji s Kreatorom,
jer mislim da je snimanje, dok si na turneji, izvrsno zbog energije i
kad snimaš nakon odsviranog koncerta, između tri i pet sati u noći,
onda je krajnji rezultat fenomenalan. Mislim da se to primjeti na
zadnjem albumu. Sav proces je trajao oko šest mjeseci.
Kroz svoju karijeru i život prošao si svašta. Kakvo ti je stanje sa zdravljem danas i odakle crpiš silnu energiju za nastupe?
Imam mladu ženu i ona me održava u formi. (smijeh) Imao sam zdravstvenih problema u prošlosti. Ostavio sam se cigareta, ali još uvijek volim popiti koju čašicu s momcima na turneji, ali najvažnije je imati rutinu nastupa i to me održava u kondiciji. Osim kondicije, važna je uloga adrenalina i ako misliš da će biti dobro, bit će.
Volio bih da mi usporediš kompletnu thrash metal scenu s početka ’80-ih s današnjom scenom. Postoji li koji mlađi thrash metal bend, a da ti se uistinu sviđa njihov rad?
Naravno, ima mnogo dobrih i kvalitetnih mladih bendova, kao što su Suicidal Angels, s njima smo bili na turneji, također volim Evile, dragi su mi i Warbringer, te Lost Society, imaju odličnu energiju. Postoji velika razlika između ondašnjih i današnjih bendova, u smislu da smo mi stvarali pravila, ali ta pravila su se mijenjala iz dana u dan. Dakle uz nas i bendove kao što su Exodus, Testament, Death Angel su stvorili takva pravila, koja današnji mladi bendovi slijede. Nama je teže bilo objaviti album, a s druge strane, mislim da je današnjim bendovima lakše biti zapažen, ali teže opstaju.
Kako provodiš slobodno vrijeme, kada si kući? Voziš li još motor?
Naravno. Imam tri predivna psa, njemački ovčari. Kada sam na Skypeu, prepoznaju moj glas, pa me traže po kući. Žena i ja imamo posao vezan za čokoladu, također imamo firmu s dostavom paketa. Majka mi je još dok sam bio dječak, uvijek govorila, radi ono što te ispunjava, što je za mene Overkill , a nagrada mi je to što imam uvijek dovoljno vremena za baviti se stvarima koje volim.
Dan prije Zagreba nastupili ste u Ljubljani na jednodnevnom festivalu s još 6 bendova. Jesi li stigao pogledati poneki bend i kakav dojam je na tebe ostavila publika?
Bilo je super. Gledao sam Death, nisam gledao Sanctuary sinoć, ali njih već jesam, tijekom turneje. Iako klub nije bio skroz pun, publika je bila odlična, energija i komunikacija su bile na razini.
Prošli smo kroz prošlost i sadašnjost, te nam preostaje budućnost. Što misliš koliko ćete godina još ostati na sceni, iako je 35 godina uistinu impozantna brojka?
Moja filozofija je oduvijek bila da živim iz dana u dan. Nisam se nikad opterećivao s planiranjem budućnosti, to je jedan od razloga da sam uopće uspio biti toliko dugo na sceni, tako da se ne želim zamarati s time , koliko ćemo još dugo ostati na sceni.
