Bob Vennum (The Bellrays): “Dio današnjih muzičkih novinara trebao bi dobiti otkaz!”

1667

U idiličnoj kasnopopodnevnoj atmosferi parka Ribnjak, okruženi veselim polaznicima hulahop radionice (koja se održava u sklopu festivala Park-in-Zagreb), porazgovarali smo s Bobom Vennumom, gitaristom i osnivačem kalifornijskog rock ‘n’ soul benda The Bellrays. Teme? Prvi koraci i razvojni put The Bellraysa, rad na posljednjem albumu, ali i nedostaci muzičkog novinarstva danas, seksualnost u glazbi i kuhanje kao inspiracija.

Za početak, možeš li nam malo predstaviti the Bellrays? Kako je sve počelo?
Oduvijek sam svirao, bio u raznim bendovima. I kad sam upoznao Lisu, a radili smo oboje kao kuhari u bar-restoranu, imao sam bend pa nam se ona pridružila, počela s nama pjevati. Međutim bend se vrlo brzo raspao. Nas dvoje smo nastavili, našli basista i bubnjara i osnovali the Bellrays.

Nekih šest godina kasnije pridružio nam se gitarist, Tony Fate. Dotad smo godinu dana bezuspješno tražili novog basista pa kad je došao Tony, ja sam se prebacio na bas. Sve do prošle godine u tom smo sastavu snimali albume i odlazili na turneje. Onda je Tony otišao iz benda pa sad opet sviram gitaru.

Znači, ako bend ode kvragu, vas dvoje uvijek možete raditi kao kuhari, možda otvoriti restoran…
Da (smijeh). Ustvari, čekamo da naša kćer otvori restoran, to je njena želja, pa ćemo se u njemu zaposliti kao kuhari.

Reci nam nešto o tadašnjoj kalifornijskoj sceni na kojoj ste se pojavili s The Bellraysima. Govorimo o ranim devedesetima…
Mi i nismo bili dijelom te scene, ljudi nisu znali što bi s nama. Tad je sviralo dosta skate-punk, grunge bendova, a mi smo radili potpuno drugačiju glazbu. Recimo, nisu nas zvali na punk festivale jer nismo bili dovoljno punk, imali smo crnu pjevačicu. S druge strane, nisu nas zvali ni u blues klubove jer smo bili previše hard rock. Bilo nam je teško, nismo nikad bili povezani s nekom scenom.

Pročitao sam negdje da ste Lisa i ti više naginjali soulu i jazzu, a Tony Fate je bio taj koji je unio punk-rock u vašu zvučnu sliku.
Nije bilo baš tako. Otkad sam počeo svirati u bendovima, i prije the Bellraysa, pisao sam pjesme raznih žanrova, pjesme koje bi melodijom naginjale, recimo, countryu ili hard rocku ili punku…

Muziku podržava

Inspirirao si se različitim stilovima iz vlastite kolekcije ploča?
Da, slušam raznovrsnu glazbu pa onda i pišem takve pjesme. U tome i jest bio problem s traženjem basista – lako smo nalazili basiste koji znaju svirati blues ili jazz itd., ali nikako nismo uspijevali naći nekoga tko je znao svirati i blues i jazz, a onda, naprimjer, i hard rock i punk, muziku bržeg tempa. Tako da smo zvuk u potpunosti oblikovali tek kad je Tony došao u bend, a ja sam se prebacio na bas. Nije Tony sa sobom donio punk rock; on je dotad svirao u punk-rock bendovima pa smo se onda, budući da je vrlo plodan autor, i mi više skoncentrirali na takve stvari.

Iz albuma u album se može pratiti i promjena vašeg odnosa prema glazbenom studiju. Dok ste te ga na ranijim pločama koristili tek koliko je potrebno da ‘prebaci’ atmosferu live-svirki na medij, na zadnjim albumima ste ga promovirali u (muzički) instrument.

Kad smo radili prve snimke, nijedna diskografska kuća niti A&R ljudi nisu pokazivali nikakav interes za nas. Tako da smo snimali s onim što smo tad imali na raspolaganju, s magnetofonom i nekoliko malih mikrofona. Razmjestili smo ih po prostoriji za probe i tako je nastao prvi album. Snimili bi čitavu probu pa poslije preslušavali snimku i izdvajali ono što bi nam se svidjelo. Nekih šest mjeseci smo na taj način radili na prvom albumu što naravno ne bi bilo moguće da smo snimali u studiju jer je studijsko vrijeme skupo.

I zato, ako poslušaš prvi album (“Let It Blast” iz 1999.) i usporediš ga s ovim posljednjim, jasno možeš čuti koliki su utjecaj na zvuk “Hard, Sweet and Sticky” imali studio, producent, snimatelj…

Ideja na prvih četiri-pet albuma je bila da zadržimo live atmosferu, da snimimo pjesme bez puno upliva studijskih ‘spravica’. Na zadnja dva albuma smo htjeli probati nešto novo i, kao što si rekao, pretvoriti studio u instrument i iskoristiti ga. Činilo nam se da su neke pjesme objavljene na ranijim albumima ‘patile’ jer nisu bile studijski dorađene…

Kao, naprimjer, “Pinball City” s novog albuma?
Da, upravo tako. Kad smo počeli raditi na novoj ploči, sakupilo se dosta pjesama koje smo napravili u zadnjih godinu i svirali ih na koncertima. Osim toga, imamo i dosta stvari koje nikad nisu bile snimljene ili su razasute po teško dostupnim ili nikad izdanim singlicama. Producent je htio čuti sve te stvari, stare i nove, pa smo mu ih odsvirali u akustičnoj verziji, među njima je izabrao svoje favorite i ponudio nam popis pjesama za album. Mi smo napravili određene korekcije i tako je album snimljen.

“Pinball City” je jedna od starijih stvari koje su mu se svidjele, zatim “One Big Party”, “Blue Against the Sky”, koje nikad nisu objavljene itd.

Sjećaš se kad su se pojavili the Strokes pa su mediji vrisnuli da se ‘rock vraća’? Kako ste se tad osjećali s obzirom da ste kroz čitave devedesete stalno bili ‘na cesti’, snimali?
Rock bendovi su svirali čitavo vrijeme dok sam odrastao, svirali su i kroz devedesete…
Ako mediji nešto uoče, wow, veliko otkriće! Ako se ne osvrnu, scena svejedno postoji, bendovi su tu. Uzmi mikroskop i promatraj što se događa pod onim drvetom pa ćeš propustiti akciju u travi malo dalje. Tako je i s medijima.

Takav pristup me ljuti jer mediji i industrija prenapuhuju bendove, scenu koju otkriju. Uostalom, sjeti se The Hivesa, oni su svirali dobrih osam-devet godina prije nego što su ‘otkriveni’.

A što se tiče the Strokesa, nekako mi se čini da smo im mi, bendovi iz devedesetih, pridržavali vrata da mogu ući.

Nije li jedna od najvećih mana muzičkog svijeta etiketiranje? Potreba da se sve složi u uredne foldere, kategorije, podžanrove…
Ako ne i velika manjkavost svijeta općenito…

Čini mi se da je upravo nemogućnost kategoriziranja glazbe the Bellraysa osnovni razlog zašto vas srednjostrujaški mediji u najvećoj mjeri ignoriraju.
Da…Kad čitam recenzije albuma, ono što primjećujem već neko vrijeme jest da novinari ne koriste jezik kako bi opisali glazbu koju čuju nego stalno nižu usporedbe. Novinari ne opisuju muziku, ne napišu na primjer: “Kad sam čuo tu-i-tu stvar, vidio sam crvenu boju i zamislio još niz drugih stvari…”.

Stalno se nabacuju referencama i ako čitatelj nema jednako glazbeno predznanje, ne može iz recenzije ništa izvući. Svi znaju kako izgleda crvena boja, mogu je zamisliti. S druge strane, nisu svi čuli za, recimo, the Stooges ili Arethu Franklin. Takav način recenziranja muzike je jednostavno loše obavljen posao i ti bi novinari trebali dobiti otkaz.

Da, ali, s druge strane, vjerojatno žele izbjeći iznošenje vlastitog doživljaja nekog albuma, impresiju ne smatraju kritikom.
OK, to stoji…

I možda zato koriste reference pa tako, naprimjer, vas često opisuju kao kombinaciju Arethe i MC5…
I u većini slučajeva smatram to komplimentom. Ali svejedno, takvo pisanje je nepotpuno, nezadovoljavajuće, ne govori mi ništa. Kad nas uspoređuju s Arethom, misle li na Arethin rad prije nego što je pjevala “Chain of Fools”, njezinu jazz fazu ili pak razdoblje kad je snimila album “Freeway of Love”? OK, vjerojatno ću otići poslušati bend kojeg tako opišu, ali vrlo često se dogodi da muzički novinari čuju nešto što ja ne čujem.

Stoga, kada bi se pronašle primjerenije dodirne točke pri opisivanju, kao na primjer boje, okusi, zvukovi, nešto što će biti jasno i dostupno većem broju ljudi, tada bi i rezultat tog opisa bio bolji.

Ovo će ti se možda učiniti blesavim pitanjem, ali ne mogu odoljeti a da ga ne postavim: zašto se baviš glazbom, stvaranjem glazbe? Zbog potrebe, strasti, kao rezultat božanske intervencije?
(smijeh) Kao dječak nisam svirao nikakav instrument, slušao sam mamine i tatine ploče, glazba mi nije bila u fokusu interesa. A onda me s trinaest godina mama ostavila samog u kinu na ponoćnoj projekciji filma “Rock ‘n’ Roll Movie”, ustvari nizu isječaka s koncerata poznatih rock bendova, The Beatles, Led Zeppelin, Cream itd.

Jedna od tih live-izvedbi bila je i “Voodoo Child” Jimija Hendrixa, ne znam s kojeg koncerta, nikad ju ni prije ni poslije nisam vidio. Buljio sam u ekran, potpuno zabezeknut i, kad je film bio gotov, jedva sam dočekao reći mami da želim gitaru. Čuo sam Hendrixa stotinu puta prije toga, znao sam za njega, ali gledajući ga te večeri u kinu kako svira snažno sam poželio time se baviti.

Mama mi je ubrzo kupila gitaru pa sam sjedio u sobi i svirao, satima samo svirao. U srednjoj školi sam počeo svirati u bendovima i evo me danas ovdje, s jednakom strašću i dalje sviram i stvaram glazbu.

Možeš li mi izdvojiti neki od najsretnijih trenutaka na dosadašnjem glazbenom putu the Bellraysa?
1999. godine smo otišli u Francusku gdje smo trebali nastupiti na festivalu, ne mogu se sad sjetiti njegovoga imena. Uglavnom, radi se festivalu na kojem svaki bend može nastupiti jednom i nikad više. Dakle, na našem prvom međunarodnom nastupu svirali smo prije Public Enemya ispred 4000 ljudi, a snimao ga je Canale + tako da nas je gledalo 5 milijuna ljudi na TV-u.To je, recimo, bio jedan od sretnijih trenutaka jer smo shvatili da mi to možemo.

Također, jedno od sretnijih razdoblja bio je i rad na posljednjem albumu “Hard, Sweet and Sticky“. Bio je to novi početak. Tonyev odlazak iz benda je oslobodio puno toga. Bilo je zabavno odlaziti u studio ne znajući što će se dogoditi, a, osim toga, nismo se ni svađali onako žestoko kao prije.

A kad je album bio izmiksan i dovršen, mora da sam ga poslušao barem dvadeset puta zaredom. Prije to nikad nisam radio, bilo mi je toliko zlo od snimanja i preslušavanja snimki da dovršene albume ne bih mogao čuti ni šest mjeseci nakon njihovog objavljivanja. “Hard, Sweet and Sticky” stalno slušam i uvijek čujem nešto novo pa se onda popnem na binu i promijenim nešto u sviranju solo dionice ili refrena u tim pjesmama.

Očita je seksualna sugestivnost u pjesmama the Bellraysa. Što neku pjesmu čini seksi?
Meni je sva dobra glazba seksi. Ako poslušaš “Night in Tunisia” Johna Coltranea ili “I Want You” the Beatlesa, sve su to seksi pjesme, one posjeduju tu jaku strastvenu energiju. Uostalom, i naš se album zove “Hard, Sweet and Sticky” jer nam je glazba upravo takva. Naravno, taj izraz ne opisuje nikakav slatkiš (smijeh) već označava seks.

Dobiješ li ponekad inspiraciju za stvaranje glazbe dok kuhaš, pripremaš povrće ili meso?
O, da! Sve je u ritmu. Kad kuhaš, radiš to u određenom ritmu, a ja upravo iz ritmičkih aktivnosti – šetnji, vožnje biciklom – crpim muzičke ideje. ‘Čujem’ prvo ritam, na njega dodam melodiju, a tek potom stihove. Ustvari, najteže je odlučiti o čemu pjevati.

Jednom kad odredim temu pjesme, stihovi dolaze prilično lagano. Ponekad melodija ‘čuči’ godinama, a onda mi neka tema padne na pamet, iskopam neiskorištenu melodiju i eto pjesme.

0 Shares
Muziku podržava