Bob Dylan danas puni 82 godine.
Rođen je 1941. u Duluthu u Minnesoti u SAD-u. Često smatran jednim od najvećih tekstopisaca ikad, Bob Dylan jedna je od najvećih figura popularne kulture s karijerom dugom više od 60 godina. Velik dio njegovih najslavnijih radova datira iz 1960-ih, kada su pjesme poput “Blowin’ in the Wind” (1963.) i “The Times They Are a-Changin'” (1964.) postale himne pokreta za građanska prava i antiratnih pokreta.
Njegovi tekstovi tijekom tog razdoblja uključivali su niz političkih, društvenih, filozofskih i književnih utjecaja, prkoseći konvencijama pop glazbe i privlačeći rastuću kontrakulturu.
Brojne njegove pjesme obradio je širok raspon glazbenika iz mnogih žanrova: The Byrds, Nina Simone, Guns N’ Roses, Cat Power, Jerry Garcia, Eddie Vedder i Rage Against The Machine, Jimi Hendrix…
“Moje stare pjesme, imaju nešto – slažem se, imaju nešto”, rekao je Dylan za Rolling Stone iz 2016. “Mislim da su moje pjesme obrađivane — možda ne toliko kao ‘White Christmas’ ili ‘Stardust’, ali postoji popis od preko 5000 snimaka. To je mnogo ljudi koji obrađuju vaše pjesme, sigurno imaju nešto. Da sam ja na svom mjestu, i ja bih obradio svoje pjesme.”
Ovu priliku koristimo kako bi proslavili neke od najboljih pjesama legendarnog tekstopisca. U nastavku je njih 5, svaka uz priču o nastanku:
Blowin’ In the Wind
“Blowin’ in the Wind” možda je Dylanova najpoznatija protestna pjesma upravo zato što, kako je on sam istaknuo, to nije protestna pjesma – bavi se univerzalnostima, što ju čini beskrajno prilagodljivom. “Ovo ovdje nije protestna pjesma ili nešto slično”, rekao je 1962. prije nego što ju je objavio. “Zato što ja ne pišem protestne pjesme… samo ih pišem kao nešto što treba reći, za nekoga, od nekoga.”
Rekao je i da je originalnu skicu pjesme, koja je imala samo prvi i treći stih, napisao vrlo brzo – za samo desetak minuta. Glazba je izvedena iz duhovne “No More Auction Block”, a lirika je evocirala biblijski stih koji je postavljao niz elementarnih pitanja o čovječanstvu, uvijek s istim impliciranim odgovorom, da čovjek s vremenom mora nadići besmislenu nehumanost rata.
U travnju 1962., nakon dodavanja srednjeg stiha, Dylan je snimio pjesmu, za svoj drugi album, “The Freewheelin’ Bob Dylan”, koji je objavljen 1963. Bio je to prvi album koji ga je etablirao kao tekstopisca.
Peter, Paul and Mary svoji verziju te pjesme (koja je također bila hit), izveli su na Maršu na Washington 1963., na kojem je Martin Luther King održao svoj slavni govor “I Have A Dream”.
The Times They Are A-Changin’
Naslovna pjesma Dylanovog trećeg albuma sažima bit vremena koja se mijenjaju – ut tom trenutku, 1960-ih. Zapravo, Dylan ju je namjerno napisao kao himnu za to nemirno, energično doba. Cameronu Croweu je 1985. rekao: “Ovo je definitivno bila pjesma sa svrhom. Na to su, naravno, utjecale irske i škotske balade poput ‘Come All Ye Bold Highway Men’, ‘Come All Ye Tender Hearted Maidens’. Htio sam napisati veliku pjesmu, s kratkim jezgrovitim stihovima koji se hipnotički gomilaju jedni na druge. Pokret za građanska prava i folk glazba neko su vrijeme bili prilično bliski i tada su se napokon udružili.”
Kao i u drugim pjesmama, i ovdje Dylan dijelom aludira na Bibliju u posljednjim redcima, konkretno Evanđelje po Marku, 10:31: “But many that are first shall be last/ and the last first”. Iako četvrta strofa ukazuje na generacijski jaz, sam Dylan je to demantirao, rekavši: “To su bile jedine riječi koje sam mogao pronaći da razdvojim živost od mrtvila. To nije imalo nikakve veze s generacijama.”
Pjesmu je snimio u listopadu 1963., a prvi put ju je izveo na koncertu u Carnegie Hallu 26. listopada te godine, kao uvodnu pjesmu.
Dana 22. studenog 1963. godine ubijen je predsjednik Sjedinjenih Američkih Država John F. Kennedy, što je ovu pjesmu učinilo još dirljivijom. No tada je Dylan morao odlučiti hoće li nastaviti svirati pjesmu – bilo mu je čudno kada bi publika pljeskala nakon što bi je čula, i pitao se zašto točno plješću.
Mr. Tambourine Man
Dylan je napisao i skladao “Mr. Tambourine Man” 1964. i objavio ju kao prvu pjesmu na albumu “Bringing It All Back Home” sljedeće godine. Pjesma je bila masovno popularna i Dylan ju je ponovno snimio mnogo puta tijekom godina. Obradili su je deseci izvođača, a obrada The Byrdsa dosegnula je prvo mjesto na Billboard Hot 100. No tko je Tambourine Man?
Čovjek koji je inspirirao pjesmu zapravo svira gitaru na originalnoj snimci i godinama je svirao s Dylanom kao session gitarist. Bruce Langhorne bio je talentirani gitarist u New Yorku, a prvi put je svirao s Dylanom za snimku iz 1962. godine. Dylan je u bilješkama u “Biograph” box setu napisao: “Bruce je svirao gitaru sa mnom na hrpi ranih ploča. Imao je taj ogromni tamburin. Bio je stvarno velik.” Bruce će kasnije komentirati da je to turski bubanj. “Bila je velika poput kotača kola. On je svirao, a ta vizija kako svira taj tamburin jednostavno mi je zapela u sjećanju.”
Langhorne etablirao u glazbenom svijetu New Yorka 1960-ih i svirao s nekim od najvećih umjetnika tog vremena. Kao dijete učio je svirati violinu, no incident koji je uključivao petarde iz kućne radinosti ostavio ga je bez palca i dva vrha prstiju na desnoj ruci. Poput slavnog gitarista Djanga Reinhardta, mladi Bruce nije dopustio da ga invaliditet spriječi, te je uzeo gitaru u ruke.
Zbog ozljede je morao razviti stil sviranja koji je bio jedinstven za to vrijeme među ritam gitaristima,a to ga je na kraju učinilo cijenjenim suradnikom brojnih njujorških umjetnika, pa tako i Boba Dylana.
Like a Rolling Stone
Dylan je do ovog trenutka bio omiljen zbog svojih folk, akustičnih pjesama. No tada se okrenuo rock ‘n’ rollu, koji tada nije bio tako održiv za mainstream umjetnike.
No ova pjesma je, nekoliko tjedana nakon objavljivanja, procurila u popularni glazbeni klub Arthur i tamošnji DJ-evi su je dobro prihvatili, te je zaživjela kao pravi singl. Ubrzo nakon toga, “Like a Rolling Stone” dospjela je na 2. mjesto američke Billboard ljestvice, a kasnije je postala globalni hit kakav danas poznajemo.
Naslov je preuzet iz poslovice “A rolling stone gathers no moss” (kamen koji se kotrlja ne skuplja mahovinu). Dylan je dobio ideju iz pjesme Hanka Williamsa iz 1949. “Lost Highway”, koja sadrži stihove “I’m a rolling stone, all alone and lost.” Williamsova pjesma govori o skitnici koji plaća cijenu za svoj život u grijehu. Dylan je izraz iskoristio kako bi ukazao na usamljenost i očaj: njegov kotrljajući kamen je “without a home, like a complete unknown”.
U Dylanovoj pjesmi se navodno radi o nekadašnjoj debitantici Edie Sedgwick, koja je bila dio grupe umjetnika oko Andyja Warhola. Također, bila je predmet emocionalnog natezanja između Dylanovog i Warholovog “tabora”. Prema ovoj teoriji, pjesma uključuje nekoliko optužujućih stihova o Warholu i načinu na koji je maltretirao Edie. “Jadnu malu bogatašicu” Sedgwick mnogi smatraju tragičnom žrtvom dugog niza nasilnika. Nakon što je pobjegla od kuće i uputila se u New York, naletjela je na Warhola koji ju je ubrzo počeo koristiti kao svoju starletu. Kada je njezinih 15 minuta došlo kraju, Warhol je nastavio dalje. Sedgwick i Dylan imali su kratku vezu prije nego što se glazbenik vjenčao sa Sarom Lownds.
Knocking on Heavens’s Door
Od svih Dylanovih pjesama nakon 1960-ih, “Knockin’ on Heaven’s Door” jedna je od njegovih najomiljenijih. Dylanov biograf Clinton Heylin opisao ju je kao “vježbu sjajne jednostavnosti”. Dylan je izvorno napisao pjesmu kao dio soundtracka za film Sama Peckinpaha, “Pat Garrett and Billy the Kid”. Film sadrži neke od najistaknutijih karakternih glumaca western žanra kao što su James Coburn, Richard Jaeckel i Katy Jurado, a također prikazuje country heroja Krisa Kristoffersona kao Billyja Kida i samog Dylana, kao misterioznog lika po imenu Alias. Film je bio odlično prihvaćen, a glazba je čak bila nominirana za BAFTA-u za filmsku glazbu i nagradu Grammy za album najbolje originalne glazbe.
U intervjuu za Arthur Magazine 2008., scenarist filma Rudy Wurlitzer se prisjetio: “Bob je napisao glazbu u Mexico Cityju. Ali prije toga, jedne noći kad smo se vraćali u Durango iz Mexico Cityja – zaboravio sam zašto smo bili tamo – rekao je da želi napisati nešto za scenu smrti Slima Pickensa, koja je trebala biti snimljena sljedeći dan. Naškrabao je nešto u avionu i pokazivao mi redak po redak, a kad smo izašli iz aviona, napisana je bila “Knockin’ On Heaven’s Door”.
Desolation Row
Ova je pjesma bila posljednja pjesma na albumu “Highway 61 Revisited” iz 1965. Traje jedanaest minuta i bila je najduža pjesma u Dylanovom katalogu u to vrijeme. Dylan je pjesmu odsvirao samo nekoliko puta tijekom koncerata, a kada je izvodi, može potrajati i do 45 minuta.
Teško je doista protumačiti ovu pjesmu jer moramo imati na umu da je, kada je napisao i snimio ovu pjesmu, Dylan eksperimentirao je s LSD-om. No, početni stihovi ove pjesme (“They’re selling postcards of the hanging, they’re painting the passports brown”) odnose se na trojicu crnih muškaraca koji su bili u gradu s cirkusom i koji su bili optuženi su za silovanje bijele djevojke u Duluthu. Dana 15. lipnja 1920. rulja ih je istjerala iz zatvora i objesila. Razglednice sa slikama vješanja prodavane su kao suveniri. Dylanov otac, Abraham Zimmerman, imao je 8 godina i živio je u Duluthu u vrijeme vješanja.
Stihovi pjesme neki su od najpoetičnijih i vizualno najljepših pjesama ikada napisanih. Govore priču o gradu punom očaja i usamljenosti, a ljudi koji tamo žive bore se da pronađu smisao života. Stihovi su puni slika pustoši i očaja, a pjesma završava odlukom glavnog junaka da napusti grad i započne novi život. Pjesma je izvorno bila puno duža, trajala je oko 20 minuta, ali Dylanov producent, Tom Wilson, uvjerio ga je da je skrati na 11 minuta. I danas se ima smatra jednom od Dylanovih najkompleksnijih kompozicija.
