Publika, danas možda nešto manje no inače, oduvijek je imala onaj odlučujući sud o glazbeniku pred sobom. Njihov “ua-hua” moment, s jedne strane veliki aplauz, a s druge nesnošljivi zvižduk, često su na slikovit način proročki oslikali u kojem smjeru će ići neki glazbenik. Tako je primjerice 1956. godine u Shreveportu u Louisiani, tada još relativno anonimni Elvis Presley iznenada nastupio u gradskom memorijalnom auditoriju. Kralju rock’n’rolla nisu bili potrebni niti slava niti ime da uhvati publiku i omota ju oko malog prsta, jer Elvis je oduvijek bio…Elvis. Aplauz i vrisak ni nakon nastupa nisu prestajali, što je ometalo svirku drugih glazbenika koje je zapao taj nezahvalni posao sviranja nakon kralja. U tom trenutku s razglasa ulijeće ona antologijska “Elvis has left the building”. Tek tada se publika donekle umirila jer je njihov novopečeni idol – otišao.
Popularna glazba, po prvi puta još tamo od Ferenca Liszta postaje subjektom manije obožavatelja, a svima nam je poznato do kojih granica je ta manija otišla. Prvo je odvela Elvisa na tron rock glazbe, a simultano je i lansirala čupavu četvorku iz Liverpoola k tituli najvećeg sastava popularne glazbe svih vremena. Tolika je moć te manije.
Ipak, nije uvijek sve bilo bajno za naše protagoniste. Neki od njih, poput The Rolling Stonesa na Altmont festivalu, su zbog manije na plećima nosili smrt svojih obožavatelja. Neki, u ovom slučaju Bob Dylan, osjetili su kako je manija gotovo uvijek usko povezana s konzervativizmom. The Bard je, baš kao i gore spomenuti glazbenici svoju karijeru započeo ovisan o onima koji ga slušaju, a njegov riskantni, no ipak genijalni potez na današnji je dan zauvijek promijenio svijet glazbe kakav poznajemo.
1965. godine Dylanu je već prišivena ona sintagma “glas generacije”. Vijetnamski rat je bio u punom pogonu, a hippie pokret je na zapadnoj obali SAD-a ulazio u svoj zenit popularnosti. Još ćemo morati pričekati nekoliko godina do konačne eskalacije i Woodstocka, no relativno blizu savezne države New York, u površinom najmanjoj saveznoj državi SAD-a, Rhode Islandu, Dylan je odlučio sve poslati kvragu. Folk glazbenik je odlučio na Newport folk festivalu učiniti gotovo nezamislivo – spojio je svoju gitaru u pojačalo i tako pokrenuo lavinu negodovanja od strane publike. Mnogi akteri samog događaja, od tadašnjeg tonca, do glazbenika Petea Seegera koji je sve događaje pratio sa same bine, nude svoju stranu istine oko tog, već sada mitskog incidenta. Neki tvrde da je publika negodovala zbog kratkog seta, no to čini se, nije istina. Istina je da je Dylan odsvirao samo pet pjesama i da je koncert trajao petnaestak minuta, no tog dana je većina glazbenika svirala petnaestak minuta.
Dalo bi se govoriti o tome što se točno dogodilo te večeri na Newportu, no mislim da iz događaja te Srpanjske noći možemo naučiti nešto puno bitnije. Dylan je, usprkos negodovanjima, što je možda preslaba riječ jer je Dylan po mnogima te večeri počinio herezu, odlučio ne biti rob glazbenog žanra unutar kojeg je stvarao svoj sve osebujniji izričaj. Također, nije ga bilo niti briga hoće li se publici svidjeti njegov “punkerski statement” naspram pravovjernika. Ono najbitnije, Dylan je usprkos svim rizicima uspio prevariti “sudbinu”. Strašni suci, gomila kojoj je Dylan bio poput Isusa, nisu uspjeli pokopati našeg junaka. 53 godine kasnije, Robert Zimmerman je institucija. Rekao bi Mitar Mirić “ne može mu nitko ništa jači je od sudbine”. Usput rečeno, Newport ga je nakon incidenta čekao 37 godina. Dylan se 2002. godine pojavio, ali je simbolično nastupao s perikom i lažnom bradom.
Posve je nebitno što je možda stvarni razlog lavine zvižduka kratak set zbog koje je publika tražila još. Tamo negdje iza svih tih intervjua i teorija o kojima možete čitati na internetu krije se upravo sami čin, akt kojim je Dylan ispao punker prije punka. Elektrificirani folk mogao je lako ispasti katastrofa – ali nije. Isto tako je i Suicide mogao ostati fusnota glazbene povijesti sa svojim ne-gitarskim, isključivo sintesajzerskim punkom – ali nije. Bob Dylan – junak njihovog doba.
Važno je još naglasiti kako manija, iako u manjoj mjeri, postoji i danas. Idolopoklonstvo možemo pronaći u 2001. godini kada je u Australiji na Big Day Out festivalu usred stampeda poginula jedna djevojka na koncertu Limp Bizkita. Isti bend je sličnu reakciju izazvao upravo na Woodstocku 1999. godine kada je za vrijeme izvedbe “Break Stuff” publika poruku pjesme shvatila doslovno. Tekst bi završio analogijom koja pokazuje kako ipak živimo u vremenu kada je glazba malo manje “život” okupljenoj publici. Na Reading/Leeds festivalima, oni nezadovoljni svirkom pred sobom gađaju bend praznim plastičnim bocama. Možda smo se svi kolektivno malo smirili, no zato možda niti nemamo nekog novog Dylana.
