Billy Cobham: “Album ‘Spectrum’ je bio jedna velika greška!”

2331

Razgovori s istaknutim glazbenicima uvijek su svojevrstan privilegij; pritom, međutim, stvar nije samo u tome da je riječ o prilici koja se rijetko pruža.

Iskustvo velikana vrlo često od vrlo kratkog intervjua može načiniti čitavu zbirku iznimno interesantnih uvida, i to ne samo o umjetnosti kojom se bave. Jedan takav susret priuštio nam je i gospodin Billy Cobham, jedan od najistaknutijih bubnjara proteklih četiriju dekada, tijekom kojih je glazbeno objedinio jazz, rock i funk.

Njegov posljednji projekt i turneja naslovljena “Back to the Roots” bili su – pokazalo se – samo povod da prije njegova zagrebačkog koncerta detaljno pretresemo kako gromoglasan početak njegove karijere, tako i aktualne umjetničke i životne preokupacije, a i još ponešto.

Vaš posljednji projekt, nedavno objavljeni disk “Palindrome“, zapravo je drugi dio velikog, četverostrukog seta započetog 2007. s albumom “Fruits from the Loom”. O kakvom ciklusu je zapravo riječ?
Četverodijelni set bavi se nasljeđem moje majke i oca koji su preminuli 2006. i 2007. Odlučio sam nanovo dokumentirati moje stare materijale koji su im se posebno sviđali i koje su često slušali. U tom procesu, materijal se obnavljao i unaprijedio, a nastajale su i nove skladbe koje predstavljaju moj život nakon njihova odlaska, jer je veliki dio mog života otišao s njima. Tako sam odlučio da će čitav projekt imati četiri izdanja kako bi obuhvatio 30 i više godina mog rada – otkad sam počeo s albumom “Spectrum”.

Namjeravao sam nekako ne započeti ovaj razgovor s tom pločom, ali kad ste ga već spomenuli, možda da ipak krenemo od – početka?
Taj album bio je apsolutna pogreška! Napravio sam ga… Zapravo, kada se rasformirao Mahavishnu Orchestra, razmišljao sam što ću: trebalo bi, kao, okupiti nekakav bend, valjda… i da, volio bih snimiti ploču. Nikad nisam bio snimio ploču pod svojim imenom pa sam gnjavio ljude sa sobom i s tim. Mislim, bubnjar koji izdaje svoju ploču… Nisam uopće mislio da do toga može doći.

Međutim, bio sam uporan pa su mi na kraju rekli: “Evo ti, uzmi novce i napravi to, samo se makni!” I stvarno sam tako napravio, otišao i napravio ju. Nisam uopće znao što će se dogoditi. Izdali su je, a ja sam mislio, uzet ću desetak kopija i podijeliti ih rodbini, prijateljima (jer, rekao sam im da radim ploču, pa ću im pokazati što sam napravio)… Otac mi je uvijek govorio kako moram naći pravi posao, za svoju obitelj i budućnost. Pa sam i njemu pokazao ploču i ostavio sve to na miru.

A kako ne slušam radio, prijatelji po glazbenim studijima, gdje sam se kretao, govorili bi: “Čovječe, dobra ti je ploča!”. A ja bih rekao: “Hvala” i mislio, ‘na koju li to ploču oni misle: ovu koju sad radimo ili koju? Na svoju ploču nisam ni mislio, bubnjari ne rade dobre ploče…’ I tako, prošla su 3-4 mjeseca, kad čovjek iz Atlantic Recordsa dođe i kaže: “Ej, Billy, imaš jako dobru ploču!” Ja sam ga doslovno pitao na koju ploču misli, a on mi je rekao doslovno: “Onu koju si izdao… Ti ne slušaš radio?” Pa, kažem, “zašto da slušam radio kad na programu nema ništa za mene” – u čitavom New Yorku imamo dvije jazz-postaje i one kreću oko ponoći. “Ne, puštaju te na pop-stanicama, pripazi malo…” I stvarno, moja ploča na radiju.

Muziku podržava

Onda sam pitao ljude iz diskografske kuće što sad. Oni su rekli, moraš oformiti bend. Rekao sam im da ne znam kako se bend oformljuje, a kamoli kako ga se održava. Za to treba imati novca, moraš plaćati ljude – o, ne!

Onda su me ipak natjerali i ispao je bend s braćom Brecker, Alexom Blakeom i Johnom Abercrombiem… I bila je to odlična turneja, jako zabavna. Tek za dva mjeseca shvatio sam da imam stvarno veliku ploču. I pitao se: ‘Je li to sve što treba da bi se napravila ploča? Pa moramo to ponoviti!’

Dakle, “Spectrum” nije toliko greška, koliko posve neplanirani uspjeh?
Nisam mogao znati što će biti. Znao sam samo da sam s Mahavishnu Orchestra dobio jako mnogo pozornosti – jer, mi smo u dvije i pol godine imali više od 400 koncerata! Pa sam mislio, ljudi su čuli za mene, možda će netko i kupiti ploču. Ali, u jedno sam bio siguran – definitivno nisam htio raditi glazbu kao Mahavishnu. Zašto bih htio svirati kao John McLaughlin? Što je ono što znam najbolje? Pa groove… A nikom nije bilo jasno zašto odjednom sviram tako sporo, lagano… I zato su kupovali ploču, da vide što i zašto to radim.

Od Paname preko McLaughlinove agresije do – Švicarske
Naziv vaše nove turneje je “Povratak korijenima”. Vaši glazbeni korijeni intrigantni su kao malo koji – bilo da je riječ o Horaceu Silveru, Mahavishnu Orchestra ili spomenutoj prvoj solističkoj ploči. Kojim se to korijenima vraćate?
Korijenima mog rođenja, Panami. Glazbenici oko mene u početku mog života bili su moja obitelj! Ljudi koji su oko mene, neki i u mojoj kući, proizvodili i sastavljali timbalese, konge… A ja sam kao dvogodišnjak stalno slušao kako oni sviraju, udaraju… Te stvari ostaju, čak i kad se preseliš u New York, jer i tamo, u zajednici u kojoj sam živio – ljudi su radili to isto. Jedina je razlika bila to što smo tad svi zajedno bili u New Yorku.

I prije nego što sam se okrenuo, bio sam u školi za izvođačke umjetnosti (School of Performing Arts, op. a.) odakle se išlo u Vijetnam – pa sam završio u vojnom orkestru američke vojske, odakle sam se odjednom našao u kvintetu Horacea Silvera, 1969. A ostalo je sve glazba, i dan danas…

Kad već govorimo o vašim počecima, upada u oči kako ste već na startu svoje karijere razvili svojevrstan zaštitni znak – izuzetno intenzivan, gotovo frenetičan bubnjarski stil po kojemu vas i danas pamte…
Takav stil sviranja došao je iz glazbe: glazba je zahtijevala da tako sviram. Inače sigurno ne bih tako svirao. Brzina i tempo, zamisli i ideje koje je John McLaughlin pisao, nametali su takav stil – na kraju krajeva, trebalo je fizički podržati takav izazov! Inače, takva svirka sama po sebi ne bi mi niti imala smisla. Uvijek sviram prirodno, ovisno o tome kakvo me okruženje zatekne. Ako netko kaže, idemo u trio sa pjevačicom mekanog glasa, svirat ću metlicama, možda bez činela. Uzimam samo što je nužno…

Znači, u tom smislu je na vas McLaughlinov stil zapravo imao temeljni utjecaj?
Njegov stil je tada bio vrlo, vrlo agresivan! On je bio taj koji mi je rekao i da pokušam svirati s dva bas-bubnja, prije nego smo krenuli snimati “Birds of Fire”. Inače, nikad ne bih svirao s dva bas bubnja – pa, imao sam sasvim dovoljno problema i sa sviranjem na jednoj bas-pedali!

Pitao sam ga zašto bih svirao tako, tko bi to htio? Odgovorio mi je: “Zato što te plaćam da sviraš s dva bas-bubnja.” Rekoh, “Pa… to je dobar razlog, vidjet ću što mogu učiniti.” (smijeh).

Već gotovo 30 godina živite u Švicarskoj. Mnogi jazz-glazbenici i danas kažu kako je Europa bitno otvorenija i više cijeni jazz nego što je to slučaj u Americi. Je li lakše biti priznati jazz-glazbenik u Europi?
Ne bih rekao da je lakše, zato što ljudi sviraju onako kako žive. Glazba je odraz tvoje okoline. Ako živiš u Švicarskoj i voliš glazbu New Orleansa, to te ne čini glazbenikom s izričajem New Orleansa. Moraš otići tamo i živjeti neko vrijeme da bi shvatio zašto oni u New Orleansu sviraju kako sviraju. A čak i onda nećeš svirati kao tipičan glazbenik tog područja. Svirat ćeš kao švicarski new orleanski jazzist. Ili, ako odeš u Brazil – imam mnogo prijatelja iz Brazila u Švicarskoj: oni zvuče kao švicarski Brazilci… Ne zvuče kao Salvadorci.

Ja sam panamski Salvadorac koji vuče dosta elemenata iz karipskog nasljeđa koje oni u Brazilu nemaju. Mi sviramo ono što izvorno jesmo, ništa više ni manje. Mi samo donosimo nešto naše u istu vrstu glazbe.

Tako da ako nešto imaš za reći, ljudi će slušati – bilo gdje, ako je to vrijedno. Jedan dan možeš zvučati grozno, i to samo zato što ljudi nisu zainteresirani da čuju ono što imaš za iskazati, a sljedeći dan zvučiš dobro! Ovisi… o tome što imaš za reći, kada to imaš za reći, ali i kako to prezentiraš. Takav je život…

Tajming stvara glazbu za pamćenje
Jeste li se zato tako rano u karijeri od jazz-rocka okrenuli funku i grooveu?
Ogromna priča postoji oko prostora i spacijalnosti u glazbi. Većina ključnih glazbenih dokumenata u sebi sadrži minimalnu količinu nota – samo je pitanje kada koja nota dolazi gdje! Stvar je, dakle, u tajmingu: koja nota i koliko prostora im daš između njih… Ako je sve to dobro pogođeno, ta glazba će stvarati iskustva za pamćenje. Takve glazbe ćeš se znatno brže i lakše prisjećati, jer će tvoj um takvu glazbu lakše razumjeti… U njoj možeš uzeti sebi svoje vrijeme da shvatiš koncept takve glazbe. U vrlo brzoj, frenetičnoj glazbi prije ćeš se prisjetiti osobe koja je takvu glazbu svirala i kako je izgledala dok ju je svirala, ali samih nota… Teško.

Ovdje kao da progovara vaše iskustvo iz rada s Milesom Davisom koji je – kažu – i svirao i govorio malo, a postizao goleme efekte…
Poslušaj ekipu s “Kind of Blue”… Miles svira samo evo ovoliko nota! Tranea ima svugdje – njega pamtiš, ne možeš ga zaboraviti. Cannonball (Adderley, op. a.) je tu, ali njega nećeš zapamtiti kao Tranea, a još manje kao Milesa… E ta ploča je do danas najveći bestseller u povijesti jazza. I dan danas prodaje se 20.000 komada te ploče, a izašla je u pedesetima, čovječe!

Kad smo se već dotakli Milesa, je li njegov pristup jazzu i glazbenicima ostavio traga i na vašem pristupu glazbi?
Pa, mislim da se to može vidjeti u mojoj glazbi. Kad sviraš, moraš dati esenciju svoje glazbe u što kraćem vremenu, ali što oštrije i jasnije možeš. Napraviš ono što moraš i opraštaš se od toga. Samo o tome se radi.

Muziku podržava