Prošli smo tjedan, po tko zna koji put, imali priliku osvjedočiti se kako pažnja cijelog svijeta postupno biva odvučena u smjeru Beyoncé, koja je bez upozorenja i najave odlučila kako će ona i njezin projekt interdisciplinarne umjetnosti biti motiv svih očiju, ušiju i jezika. Pod naslovom “Homecoming” objavila je film u produkciji Netflixa (suradnja s masonima još nije službeno potvrđena) s kojim nam je omogućila da gotovo prisustvujemo njezinom impozantnom nastupu na prošlogodišnjoj Coachelli, a uz to objavila live album koji je snimila usput. Prošlo je godinu dana od objavljivanja bračnog albuma Carterovih kojim su podigli debelu prašinu, a netom prije toga odvio se dotični nastup. B je pošlo za rukom odgoditi buku i slavu svog nastupa punu godinu, kada je priredila deja vu i sva svjetla uperila u ovaj projekt, koji neće dobiti svojih pet minuta jer je B odlučila (ako nekim čudom do sada nije) upisati se u povijest, i to boldanim slovima.
Čak ni povijest ovdje ne zvuči zahvalno, jer ovo zbilja je bio historijski značajan trenutak. Beyonce je prva crnkinja koja je bila headliner Coachelle, najvećeg događaja godine za mladu Ameriku i ostatak svijeta. Ako nekom nije bilo do kraja jasno od kolike je to važnosti, B se pobrinula da svi i njihov pas znaju i ne zaborave. Zapanjujuće spretno je iskoristila sve navedene okolnosti i u djelo sprovela nepojmljivo. Tematski jednostavno, ali na toliko strana sadržajno i plodno donijela je na jednu od najvećih pozornica svijeta nezapamćenu izvedbu koju nitko nije očekivao.
Značaj Netflixovog “Homecoming” filma i live albuma
“Homecoming” je upravo to – proslava povratka koju je B priredila sama sebi. Nastup na Coachelli bio joj je prvi nakon što je godinu prije rodila blizance, a ideja je bila uprizoriti duh HBCU-a (Historically black colleges and universities) i oživjeti svaki njegov atom. Pozornicu je s njom dijelilo više od dvjesto ljudi – kompletan crnački orkestar, vokalisti i plesači. Kroz film, prisno je predstavila sve uključene i na njih prebacila wow moment. Skromno je predala ulogu zvijezde svima koji su bili dio ovog projekta, a u klipovima s proba dala nam je da vidimo kako su u probnoj dvorani ona i svi ostali bili potpuno jednaki u pripremi i treningu te jednako zaslužni u stvaranju svega što je priređeno.
Svaki kadar filma nosi naslijeđe crnačke kulture u njezinoj iskrenoj razigranosti koju su utjelovili mladi ljudi čija darovitost savija um. Texas i HBCU se valjda ne mogu više ponositi i još će dugo s obzirom na veličinu i briljantnost počasti koju im je Beyonce odala. Također je prikazala prošlost crnačke kulture i dragulje koji iz nje sijaju i danas te napravila prostora za Ninu Simone, Malcolma X-a, Big Freediu i njima slične. Sažela je i svoj vlastiti arhiv i provela nas kroz svaki bitan kutak svoje karijere, u čemu su joj pripomogli ostatak Destiny’s Childa i Jay Z.
Sve natuknice u konceptu ovog projekta impresivne su, ali ono što ih sprovodi u djelo najvrijedniji je dio cijele priče. Naboj iz nje pokreće i inspirira na potpuno novoj razini, a ono što potencira inspirativnost je gola humanost na svim razinama – krvav trud i žrtva do zadnjeg praga izdržljivosti, banalnost ljudske slabosti, predanost u nepojmljivim mjerama, strast i naum koji se živi.
Pjesme koje su se izvele svi znamo napamet, čuli smo ih nebrojeno puta i od nekih nam se već prevrće očima, no činjenica je da pod Coachellinim reflektorima i najizlizaniji hit zvuči novo. Većina ih je izvedena orkestralno što je, mora se priznati, odvažno s obzirom na reputaciju ovog festivala.
Odvažno kažem jer je potrebna hrabrost za izaći s marširajućim okrestrom i glomaznim instrumentima pred publiku koja je nabrijana na skakanje i potrese bassova. Ovime rečeno, svima onima nesklonima Beyonce ovaj bi nastup mogao biti zanimljiv iz potpuno druge, ne obožavateljske, nego perspektive cijenitelja umjetnosti, pošto je glazba ovdje samo platno na kojem je B oslikala svoju viziju koja nadilazi okvire njezinog brenda.
Mnogo toga što danas rađa glazbeni svijet upitnog je estetskog odličja, ali “Homecoming” bi se mogao provući bez upitnika, osim možda onih o tome kako je sve to djelo Illuminata, a Beyonce njihova lutka (jer, jasno, nitko ne može baš tako izgledati i promijeniti toliko outfita i biti toliko savršeno produktivan i uspješan da ostavlja nas smrtnike s gadnim kompleksima, sve je to sumnjivo, a što će tek biti kad netko unazad posluša snimku cijelog nastupa pa otkrije nove dokaze koji potvrđuju cijelu priču o Beyonce i masonima??).
Kvaliteta cijele ove točke teško je osporiva, ali kada se radi o njezinu prijemu kod svjetske publike, stvari ipak stoje malo drugačije. Ozračje oko B i njezinih nastupa može biti iscrpljujuće i zamorno što je potpuno razumljivo s obzirom na pretencioznost koja se prelijeva iz njih, a kombinacija patetike i narcisoizma u nekim pjesama lako iziritiraju publiku koja nije među obožavateljima. Ipak, mora se priznati da je Beyonce odmah uz titulu dive zaslužila i onu aktivista, humanitarca i životnog umjetnika koji je neviđeno rastegnuo svoj doseg. Ova glazbena natuknica zasigurno će se dugo prepričavati i ostati prepoznata kao jedna od “onih” prekretnica u povijesti glazbenog svijeta i vrijedan dokument epskih razmjera.
