“Tri sjajna albuma koje možete besplatno slušati, ali ih je poštenije kupiti” – naslov je koji stoji iznad teksta Hrvoja Horvata. Horvatov tekst u Večernjem od prošle nedjelje osvrće se na recentne albume Jonathana i Bilka, te reizdanje starog albuma Davora Slamniga pod imenom “Milan Blenton” (najpoznatiji po pjesmi “Frida” koju je poslije obradio Psihomodo Pop).

Naravno da je puno poštenije albume kupiti. Mnogo uglavnom manje poznatih izvođača se odlučuje snimiti album i onda ga besplatno ponuditi “negdje” u bespućima interneta, bio to Bandcamp, Youtube ili nešto treće. Za korisnika je to “besplatna muzika” jer ju se može poslušati besplatno. Horvat dalje nastavlja: “…mnogi se, poput Jonathana, niti ne trude potpisivati diskografske ugovore i objavljivati CD-e.”

I tu leže dva problema. Prvo, stavimo li ruku na srce, valja postaviti pitanje koliko je fer prema muzičarima stavljati svoja djela na Internet da bi se netko sjetio i udijelio im nešto, po principu “daj što daš”?

Muziku podržava

“Od albuma dostupnog na Youtubeu nećemo se obogatiti jer, iako je kanal monetiziran, nisu u pitanju milijuni klikova da bismo išta zaradile… s obzirom da Hrvati ne luduju za ovom vrstom glazbe, album je u cijelosti dostupan na Youtubeu isključivo radi populariziranja našeg zajedničkog rada”, kažu Ivana Lulić i Gordana Marković, koje pod imenom Auguste stvaraju vrijednu pop-muziku i koje su odlučile svoj prvi album, hvaljeni “Sve što je nekad bilo važno” staviti na Youtube.

Je li taj pristup stvarno bolji od starih diskografskih koji su često s punim pravom kritizirani? Youtube kao novi superdiskograf bilježi porast vrijednosti. Ostaje za dalju analizu vidjeti koliko su od umjetnika diskografi profitirali nekad, a koliko od umjetnika Youtube profitira sada. Pokojni Prince, Stonesi i Beach Boysi, su, između ostalih, imali napete odnose s vlastitim diskografima, i danas je uvriježeno mišljenje da su dotični glavešine “pljačkali” ove renomirane umjetnike. Svojevremeno je netko iz užeg kruga Rolling Stonesa zgroženo pričao u kameru (bila je riječ o dokumentarcu o Stonesima) kako Keith Richards od svoje muzike nije vidio puno novaca u prvih 6 godina diskografske aktivnosti, sve zahvaljujući problemima s diskografom i managerima, sugerirajući da je konstantno “potkradanje” (ili nedovoljno plaćanje) trasiralo Richardsu put u opijate, kako bi se lakše nosio sa svime time. “Zamislite da Shakespeare nije vidio novce od prvih 6 godina svog rada”, zavapio je na kraju. Bilo bi zanimljivo znati koliki bi dio njihove zarade uzeo, primjerice, Facebook ili Daily Motion, samo da su postojali u šezdesetima.

S druge strane, ima li itko kod nas u regiji, osim možda Dubioza Kolektiva, tko je uspio iz besplatnog objavljivanja svoje muzike napraviti ozbiljan profitabilan posao? Recimo, svaki ozbiljniji izvođač ima “kombi za gaže” (ne mora biti kombi, ali najčešće jest). Dogodi se da se kombi za gaže treba odvesti na servis – iako je radio na servisu stalno uključen i stalno neka glazba svira, teško ćete tamo objasniti da biste vi htjeli platiti koliko možete. Sat vremena rada autoservisera stoji reda veličine par sto kuna – uzmi ili ostavi. Da parafraziram satiričara Sinišu Marekovića, mala je šansa da automehaničar prihvati popraviti auto jer će mu to biti “referenca za dalje”, ali zato to nije problem tražiti od ilustratora, pisaca, fotografa, glumaca, glazbenika, ljudi koji su dio kreativne i kulturne industrije, koja čini, prema podacima koje sam dobio ljubaznošću Milana Majerovića Stilinovića, 4,2 % BDP-a Europske Unije!

Drugi problem: nema besplatne muzike. Da se snimi album u studiju, pod iole “normalnim” uvjetima, dakle, u skladu s uvriježenim standardima, treba izdvojiti nekoliko tisuća eura, svotu koju je sam izvođač uštedio, ili dobio od nekoga, ili mu je palo pred noge kad je jednog sunčanog dana šetao gradom. U studio se ne ulazi nespreman, nego se materijal treba uvježbati. Za to postoji – soba za probe, kolokvijalno “rupa”, “prostorija”, “gajba” ili kako već. Najam prostorije također košta, kao i struja, grijanje, kanalizacija. Povremeno uleti gaža. Prijevoz košta, a ako je izvođač ima sreće da su gaže česte, postavlja se potreba za prijevoznim sredstvom. To također košta. A još se nisam dotakao komponiranja, pisanja stihova, onog što se zove “intelektualni napor”. A trebao bih. Primjerice, Leonard Cohen je “Hallelujah” pisao mjesecima.

“Album je vizitkarta”, rečenica je koju je izrekao jedan prilično prodavan muzičar. Albumi ne zarađuju, oni se promoviraju koncertima i onda se na koncertima skupi nešto novaca i postoji nada da se od glazbe može živjeti. A tu negdje dolazi PR, promocija, ugovaranje gaža, pregovaranje s mogućim sponzorima, nastupi u TV showovima…

Prije desetak godina mi je Coco Mosquito iz Jinxa rekao slijedeće: “Na neki način, kao muzičar, ja sam na ‘placu’ i donesem salatu: donesem muziku koju kupe ili ne kupe. Nemam odgovornost kao kirurg ili kontrolor leta, ali kao muzičar ti si potpuno ovisan o tome kako će publika primiti ono što ti radiš. Vrlo se lako strmoglaviti natrag. A o tome mogu ovisiti egzistencije ljudi s kojima radiš.”

Drugim riječima, ako se album ne proda, posao gube, ili se opseg posla znatno smanjuje, scenskim radnicima, toncima itd., a za sve je “kriv” autor koji nije “napravio” dovoljno pristupačnu kolekciju pjesama. Slobodno možemo listi zahtjeva za uspješnog muzičara dodati – otpornost na stres.

Ako je muzika “salata” na placu, onda znamo koju “salatu” kumice daju besplatno: one koju nitko nije kupio, a bliži se vrijeme kad treba počistiti pult i krenuti doma. Možda se toga nije zgoreg sjetiti kad neki autor odluči svoja djela dati za budzašto.

Kada davanje besplatne muzike prestaje biti promocija, a postaje… hah, usporedba se nameće sama od sebe… ispričavam se unaprijed – dumping cijena koji urušava vlastiti i tuđi rad, pitanje je na koje će trebati dati odgovor. Neafirmirani umjetnici daju jako puno vlastitog rada za nešto nedefinirano u budućnosti, čega možda neće ni biti, sve pod paskom lijepih riječi, a brojanje novaca je ostavljeno drugima.

Budućnost?

“Naknada koju, na primjer, Youtube plaća Hrvatskom društvu skladatelja obračunava se kao postotak od ukupnih prihoda od reklama prikazanih na YT a njome se regulira se pravo priopćavanja javnosti”, kaže Milan Majerović Stilinović iz HDS-a i dodaje da je Youtube za 2017. godinu autorima isplatio cca 400 tisuća kuna. Za period od 1. listopada 2014. do 31. prosinca 2016. Youtube je autorima isplatio također cca 400 tisuća kuna. Majerović Stilinović kaže da će iznosi u budućnosti biti veći jer će biti povećan iznos od reklama u Hrvatskoj i područje cijele Europe je licencirano preko HDS-a. Loša je vijest da će to i dalje biti relativno mali iznosi.

“Te bi naknade bile puno, puno više kada zakoni ne bi omogućavali YouTubeu i sličnim servisima da ugovaraju niske naknade. Tako smo svjedoci ozbiljnog “prijenosa vrijednosti” pri kojem internetske platforme zarađuju ogromne svote na kreativnom sadržaju, a autorima ostaju mrvice”, zaključuje Milan Majerović Stilinović.

Konkurencija je svakim danom sve jača, krilatica “danas svi igraju nogomet” vrijedi i za pop muziku u najširem smislu. Ako se ne učini neki društveni ugovor, ili se zakonski redefiniraju odnosi, možemo očekivati da će muzičari postati prvenstveno marketingaši i/ili trgovački putnici koji će svoja djela nuditi od vrata do vrata poput usisavača i čudo-krpa, a bavljenje samo autorskom muzikom ostat će ogromna privilegija.

Muziku podržava