Benjamin John Power (Fuck Buttons): “Ne čitamo nikakve priručnike”

“Izbjegavali smo elektroniku s obzirom da je ponuda na obali prezasićena izborom svih žanrova, a tu nam je izbor pao na Fuck Buttons.

Nastupili su na otvaranju Olimpijskih igara u Londonu, to dovoljno
govori o njima, a iako izbjegavamo velike, mi smo im to “oprostili” i
oni će biti bend koji će zatvoriti SuperUho” riječi su to kojima je Mate
Škugor, umjetnički direktor festivala, najavio ove izvođače u svibnju.

Mi ćemo ovome samo dodati da je bristolski duo već svojim prvijencem “Street Horrrsing”, koji je objavljen 2008., dospio na vrhove svih relevantnih top ljestvica najboljih indie i electro albuma. Za njihovu glazbu kažu da zvuči kao kraj svijeta, kao i to da dovoljno govori sama za sebe. Baš kao i odgovori na pitanja koja smo postavili Benjaminu Johnu Poweru uoči zatvaranja nedavno održanog prvog (ali ne i zadnjeg) SuperUha. Sjećate li se prve stvari koju ste izveli na svojoj prvoj gaži ikad? Zašto ste izabrali baš tu stvar?
Uf… Mislim da je to bila jedna naša stara traka pod imenom “Sorry Landscape”. Kada smo je izvodili uživo, na pozornici sam imao bubanj od perilice za rublje koji sam udarao nogom pa je pjesma samim time zvučala agresivnije. Prvi koncert održali smo u Bristolu, a tada smo imali samo dvije pjesme pa je odluka o tome koju ćemo izvesti prvu bila prilično jednostavna. Zapravo, kad malo bolje razmislim možda je stvar “Sorry Landscape” imala dvije verzije pa smo zapravo imali samo jednu pjesmu. Ne, šalim se – u to smo vrijeme zaista imali samo dvije stvari.

Može li vas danas glazbeno išta iznenaditi ili mislite da ste doživjeli sva iznenađenja koja ste mogli doživjeti?
Ne, mislim da je važno da se stalno iznenađujemo onime što smo napisali – ne vežemo se previše uz glazbene komade koje instrumentaliziramo. Uvijek otkrivamo nove zvukove, dok se ponekima – na koje se nismo previše obazirali u prošlosti – vraćamo kako bismo ih ponovno otkrili u nekom drugom obliku. Upravo je to onaj najuzbudljiviji dio jer na tim novim-starim zvukovima stvaramo temelje na kojima gradimo nešto drugo. Dakle da, konstantno sami sebe iznenađujemo. To nam je jako važno, ali i izuzetno uzbudljivo.

Pročitala sam da si veliki fan benda Mogwai. Kako je bilo napraviti remix za glazbenika kojem se diviš?
Sjajno! Puno sam slušao Mogwai dok sam odrastao. Raditi na prvom albumu s gitaristom i vokalom benda Johnom Cummingsom bilo je stvarno super, a u međuvremenu smo svi postali jako dobri prijatelji. Čak su mi bili i na vjenčanju!

‘Ajmo malo o vašem albumu “Tarot Sport” koji je producirao Andrew Weatherall…
To je naš drugi album, a izdali smo ga 2009. godine. U to vrijeme nismo imali studio, ali je bez obzira na to kreativni proces stvaranja glazbe kod nas više-manje uvijek isti. Pokušavamo se ne vezat previše uz jedan tip instrumentalizacije – otkrivamo zvukove i na temelju toga radimo sve ostalo. Drugim riječima, proces nastanka tog albuma jednak je procesu nastanka naša druga dva albuma “Slow Focus” i “Street Horrrsing”.A Andrew… zapravo nismo sigurni kako se to uopće dogodilo. Mislim da je on iskazao neki interes za nas i naš projekt – ne u smislu produkcije, nego smo čuli da nas je spomenuo zajedničkom prijatelju kojih imamo dosta. Nakon toga nam je palo na pamet kako bi s njim bilo sjajno raditi na nekoj našoj ploči, a to se i dogodilo. I opet moramo reći kako je sjajno imati nekog takvog u našem timu. Uz njega i njegov um smo profitirali i mi – naime, jedino to i možete kada je u pitanju čovjek s takvim glazbenim naslijeđem. Naravno, uz njega smo naučili puno toga, a neke stvari i dan danas primjenjujemo.

Čitate li kritike vezane uz svoj rad i jesu li vam one uopće važne?
Čitamo ih iz dosadne znatiželje. Mislim da ih zapravo svi čitaju makar tvrde suprotno. Nas takve stvari ne pogađaju. Ipak teško ih je ne(pro)čitati – s obzirom na to da smo dio tog glazbenog svijeta zanima nas kako ljudi prihvaćaju to što radimo iako to ne utječe previše na naš stvaralački rad. Mi u ovome što radimo uživamo i taj dio ne doživljavamo kao zadatak. Rezultat tog našeg stvaralačkog rada je vrlo iskren i ako se nekome svidi – super, a ako ne i s tim smo si sasvim ok.

Najbolji glazbeni savjet koji vam je netko udijelio…
Najbolji je vjerojatno onaj koji sam dobio od Andrewa Weatheralla. Naime, u slobodno vrijeme bavim se produkcijom, a Andrew radi isto to. Kada krenem u taj proces, nad jednom teksturom i artikulacijom zvuka opsesivno znam provesti i po 14 sati – rekao bih da mi je to mana jer činjenica da nad nečim takvim provedeš jako puno vremena ne znači da se učinkovito time i baviš. Znao sam biti toliko fokusiran da sam se ponekad i izgubio. To se s vremenom nekako pretočilo i na Fuck Buttonse. Srećom, kada smo snimali s Andrewom on nam je uvijek sugerirao da nakon nekog vremena uzimamo pauze od po deset minuta i izađemo iz sobe kako bismo razbistrili glave i dobili neku novu, svježu perspektivu. Nakon tih pauzi pjesme smo završavali puno brže i obično su zvučale upravo onako kako su i trebale. Dakle, još jednom – hvala Andrew!

Improvizirate li ponekad ili su vaši nastupi 100 posto pripremljeni?
S obzirom na to da upotrebljavamo instrumente, a ne laptop, postoji prostor za improvizaciju koji iskorištavamo. Sve što smo do sada ‘napisali’ zapravo je prilagođeno za izvedbe uživo – jednostavno smo naučili skladati tako da sve više manje zvuči jednako i na albumu i na pozornici. Drugim riječima za nas su produkcija i izvedba uživo neodvojive stvari. Dakle, da – donekle možemo improvizirati, a to donekle i radimo.

Stvar je više-manje ista s novim materijalima pa tako (s punim pravom) možemo reći da naše pjesme nastaju na pomalo naivan način – krenemo s dijelovima nekog instrumentala i od tuda gradimo ostatak. Ne čitamo nikakve priručnike i obično sve završi dijametralno suprotno od onoga kako je počelo jer prolazi kroz razne naprave i instrumente kojima se služimo. Gradimo zvuk kroz njegovu teksturu i na taj ga način nadpounjavamo – kroz neku drugu zvukovnu teksturu.

Kako vizualizirate vlastitu glazbu? Naime, u jednom intervjuu rekao si da bismo “Glazbu trebali moći vizualizirati kako god želimo, a ne onako kako mislimo da bismo trebali”.
Da, upravo tako. Ljude koji slušaju našu glazbu ne želimo forsirati nikakvim mentalnim slikama. Naša glazba je instrumentalna i sama po sebi evocira jako puno toga. Svatko ima neku drugačiju priču i značenje koji su vezani uz bilo koju našu pjesmu i svatko ih vidi na svoj način. Slično je kao i kada gledate neki film – bilo bi licemjerno nekome nametati tako jake slike i decidirano reći što one znače.

Što možemo očekivati od vašeg novog albuma i kada ga možemo očekivati?
Ne radimo baš najbolje pod pritiskom iako to još uvijek nismo probali (smijeh)… Volimo osjetiti cijeli proces i put nastanka kao i rada na naovom albumu. Ponekad je to teže, a ponekad lakše. Ako odredimo neki datum izlaska albuma onda taj cijeli proces automatski postaje stresan što baš i nije pretjerano učinkovito kada stvarate nešto poput glazbe ili novog albuma. Zato si nikada niti ne zadajemo rokove. Puno je lakše pustiti da se takve stvari događaju organski nego da ih se požuruje. Nas se dvoje znamo jako dugo – skoro 20 godina – i dobri smo prijatelji. Volimo zajedno raditi glazbu tako da vam jedino možemo reći da će novog albuma biti, ali vam ne možemo reći kada.

A budućnost? Andy radi na produkciji svoje glazbe, a na tome radim i ja. Uz svoju glazbu radim produkciju za neke bendove i izvođače, a uvijek smo zaposleni i s Fuck Buttonsima. Zapravo volimo biti zaposleni i stalno radimo na nečemu. Neke stvari su više manje gotove, ali vam detalje, naravno, ne možemo otkriti – saznat ćete ih na vrijeme!