Bebe Na Vole dolazi u Vintage u četvrtak, 20. rujna, promovirati novi album “Hate Is a Wonderful Thing“. Devet mjeseci nakon prvog samostalnog koncerta na istom mjestu imamo priliku utopiti se u britkom bluzu svestranog Adama Semijalca.

U međuvremenu je izrodio jedno od ponajboljih izdanja godine i objavio film o Bebe Na Vole. Popričali smo s Adamom o katarzi, mentoriranju mladih umjetnika, istraživanju opskurnih folklornih napjeva, a otkrio nam je i što znači snimati album dok ti policija visi za vratom.

Kroz godine si postao prepoznatljiv po sveprožimajućem bluesu od kojeg se koža naježi, a duša zaboli nekom dubokom delta tugom. Takav osjećaj tvoja glazba ostavlja na mene barem. Naravno, nije to samo blues, tu su i drugi žanrovi koje pomno pleteš, od grungea do etna. Kako je počelo tvoje putovanje američkim jugom ili otkud izvire tvoj bluz?

Hvala na komplimentu. Putovanje je počelo i prije nego što sam se primio gitare, a da to nisam znao. Na svu sreću, glazba je oduvijek bila prisutna u mojoj široj obitelji tako da zaraziti se s dobrom glazbom nije bio nikakav problem. Moja glazba, miks svih tih žanrova, zadnjih 15 godina izvire iz introspekcije, grešaka, boli, razočaranja, tuge i radosti te svakodnevnih konflikata sa sredinom u kojoj živimo. Svega što i drugi ljudi prolaze, samo je moj “output” malo drugačiji.

Na koncertima se vidi koliko energije ulažeš i fascinantno mi je kako samostalno na stageu uspijevaš ostvariti tako zaokružen zvuk. Kako je svirati u one-man-bendu, planiraš li proširiti bend s vremenom?
Muziku podržava

Što duže sviram sam, to mi je sve čudnije i čudnije. Naročito kad vidim da to traje već 15 godina. Veliki plus kad nastupaš solo je sloboda u izričaju. Ono što je “minus” jest da sve ovisi isključivo o tebi. Naravno da bi bilo super malo se rasteretiti što se tiče izvedbe i predati odgovornost i drugima u procesu stvaranja, no to se još nije dogodilo. Bilo je nekih kombinacija, međutim, bend je na duže staze teško održati, naročito s financijskog aspekta. Kad sam krenuo s Bebe Na Vole, bila je to samo gitara i glas te sam tijekom vremena gledao kako proširiti zvuk. Danas koristim porchboard bass perkusiju te dva različita loopera ne bih li se što više približio zvuku benda.

bebe na vole
foto: Jerolim Vulić
Koja je priča iza imena Bebe Na Vole i, molim te, reci mi kako se to naglašava da se mogu odlučiti za jednu varijaciju. 

Bebee Na Volee, ovi zadnji e-ovi su dugački. Bar si ja to tako tumačim. Pjesme su moja djeca i ja ih šutiram u svijet. Ukratko.

Nedavno si objavio novi album “Hate is a Wonderful Thing“. Željno smo ga čekali još od prošlog izdanja, a reakcije publike i kritike su izrazito pozitivne. Možeš li nam otkriti kako je tekao kreativni proces stvaranja ovog izdanja, pisanje pjesama, snimanje, ljudi s kojima si radio?

Zapravo dosta naporno. Snimanje, tehnički dio i predmikseve sam radio sam. Neke pjesme su stare i po nekoliko godina, a neke su konačni oblik dobile za vrijeme snimanja. Budući da sam ih gotovo sve redovno izvodio uživo nametnulo se pitanje hoću li ih snimiti onako kako zvuče na koncertu ili da im dodam razne druge elemente, pa se odmaknem od zvuka koji ionako postižem uživo.

Bilo je ljeto te mi je policija stalno visila za vratom, tako da je sve napravljeno pod pritiskom. Naprimjer, znam da imam oko sat vremena za snimanje tog dana prije nego što mi na vrata pozvone organi reda. Zadao sam si da ću kompletirati tridesetak pjesama. S tim da sam za neke snimio i po pet-šest različitih verzija ne bih li dobio ono što sam čuo u glavi. Na kraju sam ih uspio snimiti i smiksati dvadesetak njih prije dok nisam doživio potpuni ‘burnout’. Nakon toga više nisam mogao ni primiti instrument, a kamo li pogledati u monitor. U tom trenutku je Višeslav Laboš preuzeo kormilo te premiksao i izmasterirao album do kraja. Mislav Lešić je, kao i na zadnjem albumu, izradio omot, a Dobriša Radovanović napravio grafičko oblikovanje i pripremu za tisak.

“Hate is a Wonderful Thing” možemo uzeti kao neku vrstu lajtmotiva na albumu. Kojim bi zajedničkim nazivnikom obuhvatio pjesme na albumu, ako je to uopće moguće?

Rekao bih da je čišćenje najbolja riječ koja opisuje cijelokupni proces nastanka ovog albuma.

“Baba Ljuba blues” ostaje moj osobni favorit, a to je i iznimka među pjesmama na engleskom. Ako sam dobro shvatila, inspirirala te priča babe Stoje o njenoj rođakinji Ljubi. Jesi li se detaljnije bavio ovom vrstom eksperimentiranja s folklorom i usmenom predajom? 

To je bakina pokojna sestra, Ljuba Dežmalj. Ta pjesma je nastala totalno spontano i nisam je shvatio pretjerano ozbiljno. Onda me nakon par godina kontaktirala naša etnomuzikologinja Jelka Vukobratović te me zamolila da napravimo intervju. Zanimalo ju je kako je to biti samostalni glazbenik, koji su mi planovi te kako gledam na sveukupnu situaciju u našoj regiji. Sasvim spontano smo došli na temu folkora pa mi je ukratko ispričala kakvu štetu je napravila ‘KUD-oizacija’ folklorne glazbe te da se još uvijek mogu naći neke izvorne snimke koje bi mi mogle biti interesantne. To me jako zaintrigiralo. Nedugo nakon toga otkrio sam pjesmu “Đakovo, Đakovo” Adama Pavića te je obradio u blues verziji i počeo povremeno izvoditi uživo. No i dalje mi se ideja spajanja bluesa s našim folklorom činila nekako daleka.

Sve dok prošle zime nismo na inicijativu Selme Banich i Ane Kovačić, u sklopu “Otvorenog studija” Galerije Miroslav Kraljević, Selma i ja započeli s istraživanjem glazbene baštine naših prostora. Za razliku od bluesa ili kawali glazbe, naš folklor mi je oduvijek bio odbojan. Kockast, dosadan. Međutim, želja da saznam koji su moji korijeni i što to vučem iz ovog podneblja je bila jača pa smo odlučili prokopati arhive Instituta za etnologiju i folkloristiku. Naravno, zagrebali smo samo površinu. Moja namjera je bila koncentrirati se na dvije regije: Ravne Kotare kod Zadra i okolicu Đakova, s obzirom da su mi mamini iz Posedarja, a tatini iz Gorjana. Nažalost, autohtona glazba Ravnih Kotara nije toliko dokumentirana, dok je okolica Đakova prepuna razne glazbe.

S obzirom da su CD-i koje smo preslušavali na IEF-u uglavnom kompilacije audio zapisa iz cijele Jugoslavije, naišli smo na druge regije koje su imale vlastiti, vrlo specifičan glazbeni izričaj. Na primjer, otoci Pag i Susak te Koprivnica. Neke od tih snimki  potakle su me da probam improvizirati s tekstovima i melodijama te da ih pretvorim u nešto svoje. Te materijale smo prezentirali u GMK-u kao kraj jedne etape istraživanja. Zaključak koji se sam po sebi nametnuo jest da zapravo i nije toliko bitno otkuda si nego je puno bitnije čemu si izložen. Meni je, na primjer, glazba s otoka Paga jednako daleka kao što mi je i blues bio prije 30 godina. Niti sam živio na američkom jugu niti na Pagu, ali ne postoji razlog zašto ne bih, ako je već osjećam, tu glazbu provukao kroz sebe i svoj život te je nekako “utjelovio”. Moram priznati da sam se kroz taj kratki istraživački proces zaljubio u meni nove glazbene izričaje i našao novi izazov.

Na nadolazećem koncertu u Vintageu prije tebe nastupa Marina Elezović. Marina je tvoja učenica gitare s kojom trenutno radiš na prvom albumu. Vidno je da imaš jak osjećaj za mlade talente i želju da se probiju. Kakav je Marinin stil? 

Da, polagano snimamo njen prvijenac. Marinin stil je sirov, iskren i zabrinjavajuće zreo s obzirom da je tek nedavno navršila 18. Meni je nekako prirodno da onima koji tek stupaju na scenu, ako ništa drugo, pružiš ruku i pomogneš koliko možeš.

Kad si počeo ‘predavati’ gitaru drugim ljudima i sviđa li ti se profesorska uloga? 

S instrukcijama sam krenuo već negdje sa 17. Jedan od prvih učenika mi je bio Tješimir Mendaš aka Mind Itches, suosnivač benda Stonebride. Tada nisam ni sanjao da ću se s time u kasnijem životu ozbiljnije baviti. Zatim je krenuo Gloft i puno sviranja uživo, a nakon raspada benda prijatelj iz djetinjstva je baš odlučio napustiti Hrvatsku te me pitao bih li preuzeo njegove učenike. Petnaest godina kasnije i još uvijek podučavam. Jako volim raditi s ljudima jer vidiš njihov rast i razvijanje, makar im to bio samo hobi. Naročito kad vidiš da klinac od 12 godina poput Davida Alanovića poslije oformi bend (Mr. Albino), snima i izdaje albume. To je preludo. Samo želiš dati još i još, pomoći koliko god umiješ. Podučavajući druge tjeraš se učiti o stvarima koje sam ne bih vjerovatno nikada proučavao, što me danas čini boljim glazbenikom.

bebe na vole
foto: Joško Morović
Među rijetkim si pojedincima koji mogu reći da žive isključivo od glazbe, a opet uspijevaju biti neovisni glazbenici. Radiš glazbu za kazališne predstave, predaješ, snimaš film. Koliko vremena i truda iziskuje profesija i kako pronalaziš balans u svim aktivnostima? Je li moguće ostati neovisan?

Nažalost, sve teže i teže. Svi znamo da je kultura u Hrvatskoj zadnja rupa na svirali. Predstava je sve manje pa tako i plaćenih nastupa. Volim skakati iz uloge u ulogu jer mi to daje kreativnu svježinu. Mislim da je moguće ostati neovisan, ali i to ima svoju cijenu.

Snimio si film o Bebe Na Vole s redateljem Vladimirom Gojunom. Možeš li nas za kraj uvesti u radnju filma, kao kratki trailer onima koji još nisu stigli pogledati film?

Započeli smo snimati još davne 2010. Snimali smo nekih godinu dana, a zatim je uslijedila pauza od četiri godine. U ljeto 2015. snimili smo posljednje kadrove. Film je doživio svoju svjetsku premijeru na ovogodišnjem Liburnija Film Festivalu. Raditi s Vladom, Joškom Morovićem, Dariom Hacekom, Markom Pelaićem znanim kao Homeboy te ostalim suradnicima bilo je pravo zadovoljstvo. Vladin film doživljavam kao uvid u jednu moju životnu fazu, od nastupa uživo preko intimnih ispovijedi do snimanja u Baranji. Zapravo, u period života koji je prethodio izdavanju albuma “Time of great depression”. Vlado i ekipa su uletjeli u trenutku kulminacije jednog kreativnog procesa i moje borbe za isti. Kad smo krenuli, ideja da me se prati i snima mi je bila totalno bizarna, no cijeli proces je na kraju za mene imao pravi terapijski učinak.

83 Shares
Muziku podržava